Nekoliko tisuća Hrvata napravilo je pravi mali rusvaj u Neuruppinu na dočeku reprezentacije u mjestu koje će "vatrenima" biti dom, nadajmo se, nešto više od sljedećih mjesec dana. Njemački je bio "drugi jezik", čak su i konobari okolnih kafića imali mini-satove hrvatskog. Nije im bilo teško, jer računi su se multiplicirali, a s gutljajima je i "bakša" postajala sve ozbiljnija...
- Uostalom, trgu je ime Schulplatz, pa neka uče, neće im loše doći - komentirao je jedan naš navijač.
Sve vam je, dakle, jasno: kvadratići su preplavili glavni gradski trg, a malih Modrića nije se moglo niti pobrojati. Bilo je, naravno, i Kovačića, Perišića, sve više Gvardiola..., no u jednome ćošku, poslagani jedan do drugoga, na kantama za smeće kako bi što bolje vidjeli dolazak naših u pokrajinu Brandenburg, stajala su - četiri Stanišića. U društvu jednog Musiale. Prvi zaključak bio je da se sigurno radi o nekoj Josipovoj rodbini, ili pak ljudima podrijetlom iz Stanišićeva Oriovca.
- Pa gdje ste, Stanišići, krenuo sam prema "pater familiasu" te ponosne četvorke, kad ono - šok.
- Was? - odgovorio je čovjek.
- Čekajte, vi niste Hrvat - upitah, a on potvrdno kimne glavom.
- Ne, nisam. Ja sam Mario, Nijemac sam, stanovnik Neuruppina.
Rojilo je stotinu upitnika iznad glave, no prvo i osnovno bilo je - jel‘ vaša djeca toliko vole Bayer i Stanišića, da imaju i hrvatske dresove, i to "oriđiđi", da ih slučajno ne zaustavi modna policija koja, navodno, traži lažnjake po Njemačkoj.
- Najiskrenije, dvojica su htjela Modrića, jedan Kovačića, a četvrti Gvardiola, ali - nismo ih uspjeli naći i kupiti. Neka se Josip ne uvrijedi, ali jedini koji su ostali u ovim veličinama, bili su Stanišićevi. Iako, da se razumijemo, mi smo i Bayernovi fanovi i silno bismo htjeli da se vrati s posudbe i zaigra, u Bayeru je bio fantastičan.
Otkud uopće zaljubljenost u "vatrene"?
- Mi smo primarno Nijemci, ali divimo se Hrvatima, zbog vjere, čvrstoće, neodustajanja. Imate karakter i stil igre koji je, u biti, vrlo edukativan i inspirirajući. Zato ste nam definitivno druga reprezentacija, iako, meni osobno, na ovom turniru imate i status moje Njemačke.
Odgovor zašto dobivali smo, realno, tijekom cijele te nedjelje. Taj 9. lipnja ući će u kolektivnu memoriju i povijesne knjige ovoga gradića od 30-ak tisuća stanovnika, koji je inače toliko miran da je valjda i sam sebi pomalo dosadan...
- Apsolutno smo presretni što je Hrvatska izabrala baš nas za svoj kamp. I da, nama je ovo, ovaj doček, i dolazak takvih veličina, ogromni društveni događaj, koji ćemo pamtiti. Vi ste doista kao veliki putujući rock-sastav, koji je, eto, odlučio svratiti baš u Neuruppin. Ovo je za naše mjesto povijesna priča - zaključio je Mario i sa "Stanišićima" krenuo kući.
Čudo.
