Ideja po kojoj je Dioklecijanova palača s gradskom jezgrom upisana na Listu svjetske baštine bila je ingeniozna. Svi povijesni slojevi predstavljeni su kao vrijedni i svjedočanstva kako je život koji se odvijao u Palači proizvodio vječitu metamorfozu oblika. Iz tih preobražaja s vremenom se rodio srednjovjekovni grad, a naposljetku današnji Split. No, u Parizu su stavili napomenu da Palača zadovoljava svjetske standarde za upis na Listu, a za ostatak područja zahtijevali su dodatno pojašnjenje koje Ministarstvo kulture do danas nije poslalo.
Ako je život bio alibi za intervencije koje su u Palači kao “živom spomeniku” rađene tijekom stoljeća, što sad kad ga nema, a promjene se nastavljaju? Uništava li današnji turizam vrijednost Palače s izmjenom načina...