Mirno i osamljeno, vodoravno ležeći među okomitim čempresima, onako kako samo u lijesu lijeno i odvojeno tijelo otpočinuti može pod nadzorom vlastite duše, prošla je prva godina otkako je životnu pozornicu tjelesno napustila Zoja Odak, gotovo nenadmašna dramska i ništa manje damska kazališna primadona bez pjevanja, ali glasa moćnog i karbonatnog poput gledališta u ovalnim antičkim amfiteatrima.
Bio je vrući kolovoški dan, dvadeset i treći po redu, kad se obznanilo da je zasad jedna od zadnjih baš ono velikih splitskih glumica, s čašću nacionalne prvakinje, i doslovce ušla u neki od onih svojih tragičnih likova što ih je tumačila, zaodijenula se u bijelo i legla za do u zanavijek u miru najposlije i otpočinuti.