Munjevitu ofenzivu kojom je svrgnut sirijski predsjednik Bašar al Asad s vlasti vodila je islamistička militantna skupina Hajat Tahrir al-Šam (HTS) koju su UN, SAD, Turska i druge zemlje označile kao terorističku organizaciju, prenosi BBC. HTS je osnovan pod drugim imenom Džabat al-Nusra, 2011. kao izravna podružnica al-Kaide. Vođa grupe Islamska država (IS), Abu Bakr al-Bagdadi također je bio uključen u njegovo formiranje. Smatrana je jednom od najučinkovitijih i najsmrtonosnijih skupina protiv predsjednika Asada.
Ali činilo se da je njezina džihadistička ideologija pokretačka snaga, a ne revolucionarni žar i u to se vrijeme smatralo da je u suprotnosti s glavnom pobunjeničkom koalicijom pod zastavom Slobodne Sirije. Godine 2016. vođa skupine Abu Mohamed al-Džavlani javno je raskinuo s al-Kaidom, raspustio al-Nusru te osnovao novu organizaciju imena Hajat Tahrir al-Šam koja se spojila s nekoliko drugih sličnih grupa godinu dana kasnije.
HTS već neko vrijeme ima bazu moći u sjeverozapadnoj pokrajini Idlib gdje je de facto lokalna uprava, iako su njegovi napori da postane legitimna vlast ukaljani navodnim kršenjima ljudskih prava. Zabilježeni su i sukobi HTS-a s drugim skupinama, a njegove ambicije izvan Idliba bile su nejasne. Od razlaza s Al Kaidom, cilj grupe bio je ograničen na pokušaj uspostavljanja fundamentalističke islamske vladavine u Siriji, a ne šireg kalifata, kao što je IS pokušao i nije uspio, no do sada nije bilo nekih znakova da pokušavaju rasplamsati sukob velikih razmjera kao izazov Asadovoj vladavini.
Kad su u ožujku 2011. izbili prodemokratski prosvjedi u južnom gradu Derai inspirirani pobunama u susjednim zemljama protiv represivnih vladara sirijska vlada upotrijebila je smrtonosnu silu. Nemiri su se širili, a gušenja je bilo sve više. Pristaše oporbe uzele su oružje, najprije kako bi se obranile, a kasnije kako bi svoje područje oslobodile sigurnosnih snaga. Asad je obećao slomiti ono što je nazvao "terorizmom" sponzoriranim iz inozemstva. Pojavile su se stotine pobunjeničkih skupina, strane su sile počele zauzimati stranu i uključile su se ekstremističke džihadističke organizacije poput Islamske države (IS) i al-Kaide.
Nasilje je brzo eskaliralo i zemlja je upala u građanski rat uvlačeći regionalne i svjetske sile. Više od pola milijuna ljudi je ubijeno, a 12 milijuna je bilo prisiljeno napustiti svoje domove, od kojih su oko pet milijuna izbjeglice ili tražitelji azila u inozemstvu. Posljednje četiri godine činilo se da je rat u Siriji zapravo završio. Vladavina predsjednika Bašara al-Asada bila je nesporna u većim gradovima zemlje, dok su neki drugi dijelovi Sirije ostali izvan njegove izravne kontrole.
To uključuje područja s kurdskom većinom na istoku, koja su više-manje odvojena od sirijske državne kontrole od prvih godina sukoba. Bilo je prigušenih nemira na jugu gdje je počela revolucija protiv Asadove vladavine 2011. U golemoj sirijskoj pustinji, pripadnici Islamske države i dalje predstavljaju sigurnosnu prijetnju, a na sjeverozapadu, pokrajinu Idlib drže militantne skupine koje su tamo protjerane na vrhuncu rata.
HTS, dominantna sila u Idlibu, je ta koja je pokrenula iznenadni napad na Alep. Idlib je nekoliko godina ostao bojno polje dok su snage sirijske vlade pokušavale vratiti kontrolu. Ali dogovor o prekidu vatre iz 2020. uz posredovanje Rusije, koja je dugo bila Asadov ključni saveznik, i Turske, koja je poduprla pobunjenike, uglavnom se održao. Tamo živi oko četiri milijuna ljudi - većina ih je raseljena iz mjesta i gradova koje su Asadove snage osvojile od pobunjenika u brutalnom ratu iscrpljivanja.
Alep je bio jedno od najkrvavijih bojišta i predstavljao je jedan od najvećih poraza pobunjenika. Kako bi postigao pobjedu, predsjednik Asad nije se mogao oslanjati samo na nedovoljno opremljenu i slabo motiviranu regrutiranu vojsku zemlje, koja je ubrzo postala opasno rastegnuta i redovito nesposobna držati položaje protiv napada pobunjenika, nego se počeo uvelike oslanjati na rusko zrakoplovstvo i iransku vojnu pomoć na terenu – uglavnom kroz milicije koje je sponzorirao Teheran. Među njima je i Hezbolah.
Nema sumnje da je neuspjeh koji je Hezbolah nedavno pretrpio zbog izraelske ofenzive u Libanonu, kao i izraelskih napada na iranske vojne zapovjednike u Siriji, odigrao značajnu ulogu u odluci džihadističkih i pobunjeničkih skupina u Idlibu da izvrše iznenadni, neočekivani napad na Alep. Bez njih, snage predsjednika Asada ostale su izložene i poražene.
