Gradovi napušteni iz ekonomskih, političkih ili vojnih razloga izgledaju zastrašujuće, a oni koji su produkt pogrešnih očekivanja i projektata, koji nikad nisu zaživjeli, izgledaju još gore.
Takav je napušteni "Rajski grad" usred pustinje, s derutnim neboderima i cestama koje ne vode nigdje. Smješten 50 kilometara izvan Teherana, glavnog grada Irana, u neplodnom krajoliku, projekt "Mehra Mer" u Pardisu ostao je napušten i nedovršen.
Ono što je trebala biti gotova zajednica opremljena javnim prijevozom, bolnicama, školama, pa čak i parkovima, sada je nešto što podsjeća na postapokaliptični svijet, piše The Sun.
Izgrađeni između 2001. i 2011. kako bi pomogli Iranu u borbi s populacijskom krizom i nedostatkom stambenog prostora, neboderi su trebali biti pristupačna alternativa za radnike s niskim primanjima kao i za radnike srednje klase.
Međutim prvi su stanovi imali neispravne kanalizacijske sustave i grijanje, neadekvatan pristup vodi, a struju su imali samo povremeno. Mnogi su također uništeni u potresu 2017., pridonoseći velikom broju onih koji su već ležali prazni.
Fotografije iz ptičje perspektive pokazuju oko 100 nebodera koji izgledaju kao da su iznikli ravno iz zemlje. Na prvi pogled lako biste mogli zamijeniti zgrade s Lego kockama, ali one su zapravo stvarne. Izloženi pustinjskoj vrućini, neboderi bacaju velike sjene na ostatak napola dovršenog grada. Ali to je sve što se zapravo ima pogledati.
‘copy - paste‘ urbanistička metoda
Neuspjeli projekt je baziran na "copy - paste" metodi, pri čemu sve izgleda potpuno isto. Nema drveća, nema automobila, nema parkova, nema ljudi. Nema nikakvih znakova života. Sablasne zgrade, okolna pustinja i ceste koje ne vode nikamo sve su što možete vidjeti. To je zato što se, kada su graditelji počeli graditi Pardis prije više od dva desetljeća, malo razmišljalo o ekološkim uvjetima.
Pokazalo se da su stope inflacije u posrnulom gospodarstvu također bile posljednji čavao u lijes, pretvarajući pristupačne stanove nedostupne za mnogie. Ono što je prvobitno bilo namijenjeno kao pomoć siromašnima sada je dostupno samo srednjoj klasi. Projekt je zaustavljen usred izgradnje i nije uspješno doveden do kraja.
Stambena shema Mehr postala je jedan od najvećih promašaja Irana i velika prepreka u njegovu gospodarskom oporavku. Pardis je perzijski izraz za "raj", ali je u ostvarenju ispao predaleko od toga.
Zanimljivo je da neki ljudi ipak stanuju u stanovima koji se nude u višekatnicama.
Posljednji popis stanovništva iz 2016. godine pokazao je da u 23.938 kućanstava živi 73.363 stanovnika, piše The Sun.
Dublje povijesno objašnjenje Pardisa i sličnih iranskih satelitskih gradova ponudio je New Yorker.
Nakon Iranske revolucije, 1979. godine, teokracija je pozvala žene da odgajaju novu islamsku generaciju. Snižena je dob za stupanje u brak na devet godina za djevojčice i četrnaest za dječake; legalizirana je poligamija i podignuta cijena kontrole rađanja. Do 1986. prosječna je obitelj imala šestero djece. Vodeći svećenik rekao je da je cilj vlade povećati broj ljudi koji vjeruju u revoluciju kako bi se ona očuvala. Porast stanovništva poklopio se s masovnom migracijom u iranske gradove, potaknutom najprije iračkom invazijom u osamdesetima, a zatim privlačnošću poslova i obrazovanja u devedesetima, piše Robin Wright za New Yorker.
Vlada je uvela planiranje obitelji, čime je prosječna veličina obitelji smanjena na dvoje djece, ali Iran se i dalje borio da prehrani, odjene, obrazuje, zaposli i smjesti stanovništvo. Četiri desetljeća nakon revolucije broj stanovnika porastao je za gotovo pedeset milijuna; broj kućanstava se učetverostručio. Prepuni, zagađeni Teheran više ne može primiti sve one koji tamo trebaju ili žele živjeti.
Vlada je odgovorila na nedostatak stambenog prostora izgradnjom satelitskih gradova, sterilnih visokih zgrada na neplodnoj zemlji daleko od glavnog grada. Trebale su biti pristupačne, gotove utopije s modernim komunalnim uslugama za radnike koji si nisu mogli priuštiti Teheran. Ali prvi su stanovi imali goleme probleme s inrastrukturom, a mnogi su uništeni u potresu 2017. godine.
Fotoreporter Hashem Shakeri je prvi put vidio neke od ovih sablasnih betonskih tornjeva tijekom vikend vožnje 2007. godine. Bio je zbunjen idejom kako se od Iranaca očekivalo da žive u strogim strukturama. "Bili su poput udaljenog otoka", rekao mi je. “Kada sam razmišljao o ljudima koji su trebali doći živjeti tamo, nisam mogao ni disati.” Godine 2016. počeo je fotografirati satelitske gradove i njihove stanovnike. Počeo je u Pardisu; što je perzijsko ime za "raj".
Tek nekoliko parkova, igrališta ili društvenih lokala
“Većina ljudi koji su tamo došli izgubili su nešto u životu”, rekao je Shakeri. “Bili su zaposlenici koji su primali mjesečne plaće. Nakon ekonomske krize nisu mogli spojiti kraj s krajem.” Bilo je nekoliko parkova, igrališta ili društvenih lokala, što su bili samo ograničeni znakovi života izvan visokih zgrada. Kako bi uhvatio sterilnost i jezivu tišinu u satelitskim gradovima - uključujući Pardis i Parand - snimio je fotografije koristeći film srednjeg formata, na izravnoj sunčevoj svjetlosti i preeksponirao ih.
"Želio sam da moja publika vidi gorčinu koja se odnosi na sve te gradove, čiji mnogi stanovnici svaki dan putuju satima na posao u Teheran. Postoji ponavljajući, začarani krug u kojem su ljudi neispavani - moraju se rano buditi i raditi do kasno kako bi otišli na posao u Teheran, što oduzima puno vremena. U tim satelitskim gradovima samo spavaju. Poput Sizifa, moraju ponavljati ciklus iznova i iznova”, objašnjava Hashem Shakeri.
Stambena kriza u zemlji produbila se nakon što se predsjednik SAD Donald Trump povukao iz iranskog nuklearnog sporazuma u svibnju 2018. i ponovno uveo ekonomske sankcije šest mjeseci poslije. Rial je sada pao za šezdeset posto, a cijene nekretnina u Teheranu više su se nego udvostručile. Ipak, deseci tisuća stanova u novim gradovima zjape prazni, jer, iako su jeftiniji, mnogi si ih Iranci još uvijek ne mogu priuštiti. Shakeri, kao i drugi stanovnici Teherana, osjeća pritisak. Rekao mi je da je, dok je snimao fotografije, "bio zabrinut da je možda jedan od ljudi koji moraju napustiti Teheran i preseliti se u jedan od tih stanova", piše New Yorker.
