Čim je ušao, skinuo je šubaru i bacio je pokraj vozača.
- Dobri djenj - pozdravio je vojnik na ruskom.
Šubara je bila crna, krznena. Tipična ruska. Na njoj se sjajila značka. Srp i čekić. Zvijezda petokraka na vrhu. Ukrasne lente, sunce i grožđe u dnu. Sve uramljeno klasjem, onakvim kakvog je Titova Jugoslavija imala u svojem grbu. Samo bez baklji.
Svi u maršrutki bez riječi su izvadili dokumente. Iako je kontrola bila rutinska, u minibusu se osjetilo kako napetost raste.
Vojnik je bio mlad i krupan, oružja zataknutog za pojasom. Išao je od jednog do drugog i detaljno, pomalo i štreberski, pregledavao dokumente. Očito ništa nije želio prepustiti slučaju.
Došao je i do mene. Prelistao putovnicu. Pregledao dozvolu za 10-satni boravak koju sam dobila na ulazu u državu...