"Pronađen sam u liftu tog 29. travnja 1977. godine, u 23.40 sati. Bio sam odjeven u bijelu benkicu. Ispod benkice bijela košuljica. Preko ovog, pletena benkica s kapom. Umotan u bijelo-plavu deku. Pored mene četiri komada tetra pelena i boca baby pudera, kemijske industrije iz Leskovca. Bio sam ostavljen, onako mali, pod punom ratnom opremom".
Ovako svoju priču počinje 46-godišnji Milan Popović, koji je bio star oko mjesec dana kada su ga policajci Šeste postaje starogradske milicije, po pozivu susjeda, pronašli u liftu zgrade u Ulici kraljice Natalije u Beogradu.
Kaže da je imao sretan život - obožavali su ga posvojitelji, putovao je, radio, oženio se, ima dvoje djece i živi u Španjolskoj, ali sada, nakon 46 godina, krenuo je u potragu za roditeljima, prije svega za svojom majkomi, kojoj želi objasniti da je imao dobar život i da joj ništa ne zamjera, donosi Kurir ispovijest muškarca koji se iz Španjolske javio u emisiju Puls Srbije na Kurir TV-u te ispričao svoju životnu priču.
- Našla me susjeda u Narodnog fronta 17, čovjek je pozvao lift i kada su se vrata otvorila, zatekao je bebu unutra. Uzbunio je susjede, uzbunio je policiju. Došao je policajac Ilija Glušac, zato je i moje prvo ime Ilija, jer me on odveo u sirotište. Pedijatrica me odvela, pogledala, rekla da ovaj mali ima oko mjesec dana, ali da zaokružimo, neka bude da je rođen 1. travnja - prisjetio se Milan.
Kaže da posvojitelji nikad nisu skrivali istinu od njega.
- Posvojili su me intelektualci, divni ljudi. Znao sam cijelu priču od početka, nikada nije bilo sumnje, da me je majka rodila, da me našla u kupusu, uvijek se znalo, ne sine, mi smo te uzeli odande i odande, mogli smo. Nemam dijete, usvojili smo te i ti si naš, ali negdje imaš majku, oca, rođaka kojeg bi bilo lijepo pronaći jednog dana.
O svojim posvojiteljima iz Niša ima samo najljepše riječi.
- Nema te gumice koja može izbrisati 46 godina zalaganja, truda i ljubavi koju su mi davali, pažnje koju su mi davali, ali postoji i ta znatiželja koja je uvijek postojala, tko stoji iza svega toga. Ima dva detalja, kad su me vodili, kad su dolazili, to mi je majka rekla, otac mi je bio malo konzervativan, umro je prije nekih 11 godina, a majka je živa, ima 82 godine. Mama mi je rekla, kaže, kad su došli u sirotište, vjerojatno su pustili da vidite bebe u sobi, a on s vrata, čuo sam malog s plavim očima i velikom glavom. I tako je počelo. Dok su me vozili u Niš, on se na pola puta okrenuo i rekao: "Mislim da ne bih mogao bez njega".
Otkrio je i kada je počeo tražiti svoje biološke roditelje, prenosi Kurir.
- To je bilo 2015. Prvi sin mi je rođen 2013., drugi 2014. i onda je došla mama i rekla sine, volimo te, volimo te, ali treba malo gledati, nešto genetika, nešto pozadina, možda na nešto obrati pažnju, ipak imaš malu djecu, kakav gen im prenosiš. A onda se javila sirotištu u Zvečanskoj, gdje su joj rekli da posvojitelji prvi put traže identitet bioloških roditelja, ali da nemaju zakonsko pravo, da joj ne daju nikakav uvid u dokumente. I da ih moram sam potražiti. Tamo sam onda poslao mail, a oni su mi poslali to što su mi poslali uz veliku ispriku da nitko ništa ne zna o svemu tome. Znaš od lifta pa nadalje, prije toga ne znaš ništa.
No Milan, ispričao je dalje, nije odustajao od potrage.
- Prije par godina otišao sam tamo na ulaz u Narodni front, još je bila korona, pozvonio sam jednom čovjeku na vrata, uplašio ga. Otišao sam do njegovih vrata, čovjek je bio prestravljen, bojao se otvoriti, počeo je prijetiti policijom, ne znam, pojavio se čovjek na njegovim vratima, tko je ovo, što je ovo, a ja sam imao avion za par sati. Rekao sam, oh, bit ću uhićen, propustit ću avion, idem dalje. I poslao sam mu naknadno pismo, normalno pismo, a on mi je nakon par dana odgovorio mailom. Kaže: ‘Jao sine, naravno da se sjećam, kako ne bih, strašna noć, tko to može zaboraviti‘. I tako, sada sam tu i tamo s njim u kontaktu.
I dalje vjeruje da će uspjeti saznati svoje porijeklo.
– Što da se radi, može se dogoditi da netko sve ovo čuje i nešto prepozna, bilo bi lijepo da se javi vama ili meni ili kako već. Ali ima jedan mali detalj, ona naša poslovica koja kaže sretna me majka rodila, pa me baci u smeće. Kod mene je upravo tako počelo, ali ne prati to svakoga, treba biti borac. Bitka traje, nema kraja, jedan dan je dobar, jedan dan je loš. Na kraju je sve ok, hvala Bogu, živimo, liječimo se, eto na što se svodi. I napravio sam DNK analizu, ta baza je u Njemačkoj. I sad čekam rezultate od tamo, tako da još nije gotovo, bit će za nekih dva tjedna, nadam se. E sad, kažu ti, sad taj kod koji nosiš u sebi znači ne znam 20% srpski, 30% mađarski, 70%, ne znam austrijski, ruski, što već, nema veze.. Ali ako je netko iz moje krvne veze napravio iste testove, spojit će nas tamo. Ne mora to biti majka, može biti bilo tko, pa se nadam da će uroditi plodom.