Desetogodišnjica uhićenja zločinca Mladića: velika priča o monstrumu koji je svoj krvavi trag ostavio u Hrvatskoj i BiH. Nakon uhićenja tražio je komad pršuta i posjet kćerinu grobu

stdClass Object ( [id] => 1102812 [title] => Desetogodišnjica uhićenja zločinca Mladića: velika priča o monstrumu koji je svoj krvavi trag ostavio u Hrvatskoj i BiH. Nakon uhićenja tražio je komad pršuta i posjet kćerinu grobu [alias] => desetogodisnjica-uhicenja-zlocinca-mladica-velika-prica-o-monstrumu-koji-je-svoj-krvavi-trag-ostavio-u-hrvatskoj-i-bih-nakon-uhicenja-trazio-je-komad-prsuta-i-posjet-kcerinu-grobu [catid] => 245 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Krajem svibnja obilježava se desetogodišnjica uhićenja srbijanskog ratnog zločinca, generala Ratka Mladića, a na njegovo skrivanje i uhićenje podsjeća "BBC na srpskom" iz tipkovnice novinara Aleksandra Miladinovića.

Bila je to nebrojena po redu vijest o uhićenju Ratka Mladića, ali ova je bila veoma posebna - bila je točna.

Ratni komandant snaga Srba u Bosni Ratko Mladić uhićen je u svibnju 2011. godine u selu Lazarevo, kraj vojvođanskog grada Zrenjanina, u kući jednog od njegovih rođaka.

Pet dana poslije, Mladić će biti isporučen Međunarodnom tribunalu za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije koji ga je 1995. godine optužio za genocid i zločine protiv čovječnosti u ratu u Bosni i Hercegovini.

U studenomu 2017. godine, Haaški tribunal osuđuje Mladića na doživotnu kaznu zatvora utvrđujući da je kriv za deset od jedanaest točaka optužnice, među kojima su genocid, protjerivanje, ubojstva, nečovječno postupanje prilikom protjerivanja stanovništva iz Srebrenice, ubojstva, teror i napadi na civile u Sarajevu.

U optužnici je navedeno da je u Srebrenici ubijeno više od sedam tisuća dječaka i muškaraca bosanskih muslimana, a Mladić je na presudu uložio žalbu.

Tokom Mladićevih pet dana u pritvoru srpskog Tužilaštva za ratne zločine, na ulicama Beograda održan je protest protiv izručenja, Mladić je obišao grob kćeri koja je izvršila samoubojstvo, njega su obišli liječnici koje je tražio, a priliku da ga vide, barem na kratko, imali su i pojedini novinari.

Daytonski sporazum kojim je okončan rat u Bosni u studenomu 1995. godine, bio je skoro šest mjeseci daleko od potpisivanja, a ime generala Ratka Mladića našlo se na optužnici Haaškog tribunala, odmah do političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića.

---

---

Po završetku rata, Mladića je sa čela Vojske Republike Srpske smijenila Biljana Plavšić, tadašnja predsjednica tog entiteta, pa se on od 1996. godine smatra bjeguncem od pravde, iako je često viđen kako slobodno živi u Srbiji, navode svjetske agencije.

Tek smjenom vlasti Slobodana Miloševića, Mladić biva prisiljen u potpunosti nestati iz javnosti - i u skrivanju provesti više od jednoga desetljeća.

Potraga za njim nije davala rezultate, neispunjavanje međunarodnih obveza kvarilo je diplomatske odnose Srbije, pa je 2005. godine na čelo Akcijskog tima za lociranje i uhićenje haaških begunaca došao tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević.

"Haaško tužilaštvo tražilo je da na čelo timova koji su tražili optuženike dođu tužitelji. Na prvom sastanku kod premijera Vojislava Koštunice, sa šefovima civilnih i vojnih službi, direktorom policije, imao sam samo dva pitanja - imam li podršku Vlade Republike Srbije i da li imam Vašu podršku", priseća se u razgovoru za "BBC na srpskom" tužitelj Vukčević.

Kaže da je na ponovljeno pitanje dobio dva "da".

Tim se sastajao jednom tjedno, najčešće u Palači Srbija u Beogradu, ali su skupovi poslije premješteni u sjedište Sigurnosno-informativne agencije (BIA) da bi se izbjegla mogućnost prisluškivanja.

"Odmah sam zapazio da je postojala opstrukcija, prije svega oko Karadžića i Mladića".

Vukčević tvrdi da je problem nastajao upravo u BIA, gdje je direktora Radu Bulatovića 2008. godine zamijenio Saša Vukadinović.

"Jednom smo Mladića tražili u kući brata njegove supruge Bose, u Moštanici. Pretresli smo kuću brata koji nije bio tu, ali u drugu kuću pripadnici BIA nisu željeli ući pod izgovorom da nemaju nalog od istražnog suca. Poslije se ispostavilo da nas je Mladić gledao iz te kuće - opstrukcija je išla do te mjere."

'JESI LI HRVAT ILI SRBIN?'

Na pitanje da li su poslije, čak i poslije Mladićeva uhićenja, državni organi Srbije istražili ove opstrukcije, Vukčević odgovara da to nije učinjeno.

"Nitko se od nas nije bavio tim istragama, to je bio posao za obično tužilaštvo, a oni nisu bilo što pokrenuli. Ja nisam želio inzistirati jer smo mi završili dio posla suradnje s Tribunalom."

Umjesto toga, Akcijski tim se bavio različitim informacijama i dojavama koje su mogle dovesti do Mladićeva uhićenja, dok je pritisak iz inozemstva rastao.

"Pratili smo jednu ženu koja je u Vršcu kupovala mnogo lijekova za probleme s mozgom. Dobivali smo snimke sa satelita, nevjerojatno je koliko detalja oni mogu snimiti, pa smo čak i uhitili jednog čovjeka koji je sjedio i pušio - ali to nije bio Mladić, nego izvjesni Aca Ripanjac, s kojim smo poslije usporedili one koji su nalikovali."

Potraga za bjeguncima dala je rezultata najprije 2008. godine, kada je prerušen i s promijenjenim identitetom u Beogradu uhićen politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić.

Potraga za Mladićem trajala je neusporedivo duže, a njegova obitelj je 2010. godine zatražila da se general proglasi mrtvim, uz tvrdnju da je lošeg zdravlja i da dugo s njim nemaju kontakt. Ipak, svibanj 2011. godine počeo je obiteljskim okupljanjem u kući u Lazarevu.

"Njihova obiteljska slava je Đurđevdan i u posjetu je bila obitelj njegovog sina pa smo zapazili da se mnogo fotografiraju - mislili smo da se u kući nalazi kurir koji će nositi slike familije u Bosnu, jer smo imali informacije da je Mladić tamo. Čekali smo kurira, ali on nije izlazio pa smo riješili napraviti akciju", kaže Vladimir Vukčević.

Napominje da je Akcijski tim imao informaciju da je još poslije neuspjelog uhićenja u Moštanici, Mladić pobjegao u pravcu Zrenjanina.

U trenutku akcije, cjelokupni vrh Akcijskog tima nalazi se izvan Srbije: tužitelj Vukčević na Brijunima se sastaje sa hrvatskim tužiteljem Mladenom Bajićem i haaškim tužiteljem Sergeom Brammertzom, dok su savetnik predsjednika Srbije Miodrag Rakić i šef BIA Saša Vukadinović na službenom putu u SAD-u.

"Kad su policajci ušli u kuću, Mladić se probao skriti iza vrata. Kada su ga našli, nisu ga odmah prepoznali, mada on nije imao hollywoodsko prerušavanje poput Karadžića. Na stolu su bili dokumenti na ime Ratka Mladića, pa je priznao da su njegova."

Vijest se brzo pronijela do Hrvatske odakle će je, nešto poslije, saznati i novinari.

"Mene zove Miki (Miodrag) Rakić i kaže mi da je kurir zapravo sam Ratko Mladić. Mene su hitno helikopterom prebacili najprije do Zagreba, pa do naše granice i brzo smo svi bili u Beogradu", sjeća se Vukčević.

Novinarki agencije France Presse (AFP) Katarini Subašić vijest o uhićenju Ratka Mladića svibanjskog dana 2011. godine nije bila prva takva koju je čula.

"Prvu vijest je pustio jedan od medija iz Hrvatske, a prenijeli su je lokalni mediji - to je svima zvučalo sumanuto, ali sam se spakirala i otišla u Tužilaštvo za ratne zločine. Već na putu do tamo, zvali su me iz redakcije da mi kažu kako je predsjednik Boris Tadić zakazao izvanrednu konferenciju za medije."

Važnu potvrdu, premda neverbalnu, dobila je po dolasku u beogradsku Ustaničku ulicu.

"Ušla sam u kancelariju zamjenika tužitelja Bruna Vekarića i zatekla ga kako jede, a on mi se ispričava i kaže - Tko zna kad ću sljedeći put moći jesti. "Po njegovom izrazu lica, vidim da je vijest točna."

Ona kaže da je stalno postojao pritisak da se objavi vijest o uhićenju, posebno kada konkurentske agencije prenesu informacije lokalnih medija.

"Mi smo uvijek išli na to da imamo pouzdan izvor, u obzir je dolazio i neslužbeni, iako smo uvijek imali službeni izvor. Inače smo pisali da lokalni mediji javljaju vijest, ali da izvori iz Vlade Srbije kažu za AFP da ona nije točna".

U vrijeme kada predsjednik Tadić na izvanrednoj konferenciji za medije obavještava javnost da je potraga za Mladićem završena, haaški bjegunac već je u rukama srpskih vlasti.

"Prvi ga je vidio Miki Rakić i s njim obavio razgovor - bio je uplašen, ali se brzo oslobodio kada je vidio da mu nećemo ništa nažao učiniti. Bio je gladan, tražio je nešto da jede, neki pršut", prisjeća se tužitelj Vukčević.

Tužitelj kaže da je Mladić najprije odbio, pa prihvatio primiti optužnicu Haaškog tribunala, ali i da se na prvom saslušanju dogodilo i važno "uspostavljanje povjerenja" s Vukčevićevim pomoćnikom, tužiteljem Brunom Vekarićem.

"Mladić je prvo pitao Bruna je li Hrvat ili Srbin, na šta je Bruno odgovorio da je odrastao u Beogradu, ali da je porijeklom iz Dubrovnika. Tako je uspostavljena bolja komunikacija i povjerenje."

Prvo Mladićevo pojavljivanje pred domaćim sudom, kojem se žalio na izručenje, vidjeli su i novinari prisutni u tom trenutku - nešto što nije bila uobičajena praksa u zgradi beogradskog Specijalnog suda.

ALEKSANDAR VUČIĆ NIJE DOŠAO NA PROSVJED

"Mi nismo mogli mnogo vidjeti s kraja hodnika, ali se sjećam vlastitog šoka kako neka mala figura korača između dva policajca. Svi ga se sjećamo kao korpulentnog, krupnog čovjeka, a pojavio se starac koji ulazi u sudnicu", kaže Katarina Subašić.

U ćeliju pritvorske jedinice Specijalnog suda Mladić je pozvao liječnike koji se u tom trenutku nalaze na visokim državnim funkcijama - ministra zdravlja, patologa Zorana Stankovića i predsjednicu Skupštine Srbije, neuropsihijatricu Slavicu Đukić Dejanović.

"Ispred njegove ćelije bilo je nekoliko čuvara, a on se nalazio u prostoriji koja je imala šipke i bila je zaključana - sjedio je na krevetu, iscrpljen, s otežanim pokretima jedne ruke kao posljedice moždanog udara.

"Nije mogao sam ustati, pomogao sam mu, pozdravili smo se i razgovarali sat vremena", kaže za "BBC na srpskom" Zoran Stanković.

On dodaje da je prethodno razgovarao s liječnicima zaduženim za praćenje Mladićevog zdravstvenog stanja, a da je s optuženim generalom tema bila i obiteljska prošlost.

"Razgovorom je dominirala smrt Mladićeve kćeri Ane. koju sam ja obducirao. Pričali smo i o njegovom putu za Haag, suđenju koje će uslijediti, uz informaciju da ću ja, u svojstvu liječnika-vještaka, prisustvovati suđenju."

Poslije više od sat vremena, Stanković je Mladića ostavio na krevetu u ćeliji, a sljedeći put će ga vidjeti u Haaškom tribunalu.

Desetljeće skrivanja ostavilo je posljedice i na psihičko stanje Ratka Mladića.

"On je javno izrazio želju da, ako treba već netko od neuropsihijatara da ga pregleda, to može da bude samo neuropsihijatrica i predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić Dejanović.

"Doveo me u poziciju da trebam sama odlučiti, a budući da mi je i sudac koji je vodio predmet dao suglasnost da to mogu biti ja - to sam i učinila", kaže Slavica Đukić Dejanović za "BBC na srpskom".

Dužnosnica Socijalističke partije Srbije sjeća se odlaska na zakazani pregled.

"Bila sam u pratnji onih koji su bili zaduženi za moju sigurnost. Nisam konzultirala ni predsjednika Vlade, ni predsjednika države - ponašala sam se kao liječnik od kojega sud i osumnjičeni traže vještačenje."

Slavica Đukić Dejanović i danas kaže da joj je obveza ponašati se kao liječnik, pa o samom pregledu ne može mnogo kazati.

"On je tada bio krhkog zdravlja - to je najviše što mogu reći."

Tužitelj Vukčević kaže da je Mladićevo zdravstveno stanje omogućavalo njegov pravičan tretman.

"Bio je mentalno potpuno čist, sve je znao i razumio. Od Bruna Vekarića tražio je da mu donese televizor jer voli slušati vijesti navečer - tražili smo odobrenje, ono je dobiveno."

Pored zahtjeva da mu donesu knjige ruskog pisca Lava Tolstoja, Mladić je imao još jedan, kompliciraniji zahtjev - da posjeti grob kćeri Ane, koja je izvršila samoubojstvo 1994. godine.

---

---

"Naši pripadnici sigurnosti ocijenili su da je to jako rizično jer bi ga mogao netko oteti, ali smo mi inzistirali da ide jer smo znali da mu prijeti doživotna zatvorska kazna. Oni su tražili da ostane 15 minuta, ali mi smo dozvolili da ostane koliko hoće", tvrdi tužitelj Vukčević.

U danu kada je rano ujutro posjetio kćerin grob, Ratko Mladić bit će izručen Haaškom tribunalu, 31. svibnja 2011. godine.

Dva dana prije izručenja, dok srpsko pravosuđe razmatra Mladićev zahtjev da ne bude predan Haaškom tribunalu, Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja poziva građane na protest protiv izručenja.

"Bilo je lako organizirati taj protest jer su ljudi sami dolazili. Nije bilo potrebno nikoga posebno pozivati, već samo odrediti termin i lokaciju", tvrdi Vjerica Radeta, dugogodišnja poslanica SRS-a.

Ona kaže da su tada osjećaji bili veoma snažni, a da ih ona i sada dijeli.

"Osjećaj je bio strašan jer je to bilo najtragičnije vrijeme za srpske nacionalne interese. Tada je u Srbiji na djelu bila njihova strašna izdaja preko isporučivanja Srba Haaškom tribunalu."

Radikale su u to vrijeme već napustili članovi Srpske napredne stranke na čelu s Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem, koji se ovom skupu nisu pridružili - iako jesu bili prisutni na mitingu protiv izručenja Radovana Karadžića, tri godine prije.

"Miting je organizirala samo SRS, na bini su bili samo njezini funkcioneri, kao i generalova žena i sin - Bosa i Darko. Ali među prisutnim narodom nisu bili samo radikali - mi jesmo dolazili organizirano iz odbora, ali je bilo mnogo više ljudi."

Darko Mladić, sin Ratka Mladića, u razgovoru za "BBC na srpskom" rekao je da ne želi govoriti za BBC jer su, kako tvrdi, njegove riječi prije pogrešno interpretirane.

Prema podacima agencije Reuters, na mitingu se okupilo oko deset tisuća građana, a skup je završen okršajem manje grupe demonstranata s policijom.

Tadašnja predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić Dejanović kaže da reakcija nije bila burna.

"Prošlo je bez većih reagiranja najšire javnosti, a sve što se događalo u znak bilo podrške ili protesta bilo je na nižem nivou nego kako se, na primjer, ponašaju naši susjedi Hrvati", kaže ona.

Desetljeće poslije, Vladimir Vukčević je u mirovini, ali se i danas sjeća emocija iz tog vremena.

"Samo lud čovjek ne strahuje, strah je prirodan - iako me nije hvatala panika. Poslije toga sam dobio osiguranje, najprije policijsko, pa vojno, ali je ono ukinuto prije dvije godine, oduzeti su automobili i parking mjesto."

Ipak, tvrdi da rezultati Akcijskog tima ostaju važni.

"Mislim da je to trajna stvar, pokazali smo da ne želimo živjeti u zemlji ratnih zločinaca. Činjenica je da se to sada manje vidi jer je česta njihova promocija na televizijama s nacionalnim frekvencijama", ukazuje Vukčević.

Članica i danas vladajućeg SPS-a Slavica Đukić Dejanović zaključuje da je i Mladićevo uhićenje pokazalo kako je Srbija dala maksimum u zatvaranju poglavlja ratnih devedesetih na Balkanu.

"Mi govorimo o strašno teškom periodu, u kojem je svakako bilo i zločina. Svi oni koji su bili na visokim pozicijama snosili su posljedice, čak i kad nisu sami činili zločine - mislim da je tu Srbija dala maksimum.", kaže Đukić Dejanović za "BBC na srpskom".