Još je prilično do predsjedničkih izbora, no na jednoj stvari već treba čestitati vladajućem HDZ-u, po Hrvatsku i većinu Hrvata jako malignoj političkoj stranci: strateški su nadigrali čitavu opoziciju nametnuvši joj kao dominantnu izbornu temu rat u Ukrajini i veću ili manju sklonost NATO-u.
Ruku na srce, nema trenutno odsudnijeg pitanja u našem društvu od onoga hoće li pet naših vojnika tijekom misije NSATU spavati u nekoj njemačkoj vojnoj bazi ili ipak bliže poljskoj granici. Oko te beskrajne moralne provalije dijele se obitelji, umirovljenici masovno dižu ruku na sebe, podnose se zahtjevi za razvod braka te pregaraju serveri u kladionicama…
Nije zato nimalo čudno da je oporba kolektivno procijenila kako je tema pravi izborni zicer i da na odlučnom ‘Ne!‘ drugu Uncle Samu treba svoju političku crkvu sagraditi. U to ime su odlučili i bojkotirati posjet zamjenika glavnog tajnika NATO-a Saboru i ne dopustiti mu niti mogućnost da im pojasni detalje o hrvatskom angažmanu u proukrajinskoj misiji. S indignacijom se zapadni vojni pakt, čiji smo punopravni članovi, stavio u prezrivu anticivilizacijsku ravan s Hamasom ili afganistanskim talibanima.
Za provedbu ove uspješne HDZ-ove izborne operacije, jasno je već i djetetu, nisu bile potrebne nikakve delikatne pripreme ni navlakuše: dovoljna je bilo to što na Pantovčaku stoluje pronicljivi novopečeni ‘suverenist‘ koji je svojedobno, zajedno sa svojom strankom, bez puno preispitivanja rutinski slao hrvatske vojnike čak i u daleki Afganistan. Sad, međutim, već pune dvije i pol godine, ‘vizionarski‘ parodira mačekovštinu oko opasnoga europskog rata na sat leta od Zagreba.
„Dok se veliki tuku, mali su pod stolom“, ustrajno trubi naciji Zoran Milanović, inače jedan od prvih NATO-lobista u Hrvata i još u devedesetima savjetnik u hrvatskoj misiji pri Europskoj uniji i NATO-u u Bruxellesu. A to da se u Ukrajini uopće međusobno ne tuku veliki, nego veliki i mali, svemoćni i nemoćni, obijesni okorjeli hegemon i očajan narod poput našega, prisiljen braniti svoj goli život pred despotskom čizmom, već odavno nikome zdravom i pravdoljubivom nije odrednica za ideologiziranje nego pitanje srca i elementarne empatije.
Zoran Milanović kao dekorativni i pozerski predsjednik, te ponovni aplikant za tu dužnost, svejedno ima puno pravo koristiti sve, pa i krajnje manipulantske i kaotične političke tehnike, ne bi li se domogao svoga partikularnog cilja. Upalile one na koncu ili ne, od svega toga neće biti neke naročite kolektivne štete. Opozicija kao cjelina, međutim, nema pravo slijepim sljedbeništvom tako sebične političke figure i samoj sebi i čitavoj ovoj zemlji ustrajno raditi o glavi.
Njezini građani itekako imaju pravo na bolju i savjesniju vlast, a taj se cilj nipošto ne može doseći promocijom nemoralnih, nepoštenih i neistinitih političkih stavova koji djeluju kao da su plagirani iz Trumpova udžbenika o alternativnim činjenicama.
