Glazba trešti iz zvučnika spojenih u javnim toaletima Jaruna. Subota, Jarun, malo poslije ponoći. Desetak studenta prava u košuljama iz petnih žila ispred restorana Lido zagrljeni pjevaju Zlatka Pejakovića: "nećemo noćas doooma, nećemo do zo-re, jednom se samo živi, jednom se umire...". Sređene djevojke s ekonomije lupaju selfije na terasi sada zatvorenog jarunskog bara Arube, raspituju se: "E, a di je after, zna li tko?"
Malo dalje KIF-ovci u trenirkama piju pivo na plaži, a studenti politologije uz pletenku na šetnici glasno raspravljaju. Iza njih transparent s jasnom političkom porukom - "Hoćemo pohani sir u brzoj menzi". Bezbrižni, pijani, nasmijani, bauljavi, promuklih glasova, s plastičnim čašama u ruci, kakvi i trebaju biti, zagrebački studenti, njih gotovo...