Svašta je proživio Predrag Fred Matić i neka mu je laka zemlja. Kao da mu je žrtvovanje za više ciljeve bilo suđeno. Dragovoljno je branio rodni grad, a znao je da se ta bitka ne može dobiti. Pao je u ruke neprijatelju i smogao snage otrpjeti torture u logoru, dočekati razmjenu. Slobodu.
I kad je sve to ostavilo traga na njegovu zdravlju, kad mu je dijagnosticiran PTSP, nije odustao od života. Nije se predao dokolici, kafićima i "kladarama". I u miru se odlučio boriti za bolju Hrvatsku. Kao Milanovićev ministar s vrlo pipavim resorom u to vrijeme, nastojao je odvojiti žito od kukolja: prave branitelje od lažnih, ratne invalide od onih koji to nisu, ali bez imalo stida primaju mirovine veće od onih koji su pošteno odradili cijeli radni vijek. Takve je nazivao pravim imenom i pozivao institucije da ih istraže, no DORH i policija, ah, imali su prečeg posla. Koga je za "šatoraše" bilo briga? Glavno je da su "naši".
Borac protiv mržnje
Zato se Matiću ozbiljno prijetilo plinskim bocama. Najradije bi mu glavu skinuli da im ne propituje nezakonito stečenu imovinu. Takvima su se pridružili i neki njegovi bivši suborci nazivajući ga komunjarom, jugoslavenčinom i kako to već ekstremna desnica zna, što ga je strašno boljelo. To ga je sigurno glođalo iznutra, zbog čega se, moguće, i razbolio, jer popucala su u to doba neraskidiva prijateljstva; zbog pravde je izvukao deblji kraj, našao se na poraženoj strani.
Nije to Fredu bilo lako progutati. Svi ti bivši prijatelji, suborci, zajedno su s njim bili na fronti, i on i oni znaju da neki baruta nisu omirisali a kite se apoletama i ordenjem, pa opet o svemu šute. Miliji su im prevaranti koji se predstavljaju ustašama od istinskog branitelja Matića koji je otišao na "krivu stranu".
Smetalo im je i to što je heroj obrane Vukovara oženio Svetlanu i što ne mrzi Srbe, iako je u Srbiji, u koncentracijskom logoru, jedva glavu spasio. Išlo im je na živce što Fred ne "hrvatuje" u borbi za privilegije, već svakim svojim javnim nastupom gasi vatru koju raspiruju nacionalisti, poziva na mir, pruža ruku i ljudima s druge strane Dunava.
Jasno i glasno: drug Predrag nije kopao po otvorenim ranama, on ih je vidao. Na taj je način posramio sve one koji siju mržnju da bi ostali u stanovima u koje su upali kundakom u vrata, zadržali što su opljačkali izbjeglim Srbima, sačuvali vojnu mirovinu za koju nisu stekli zakonske uvjete i desetke drugih privilegija koje idu uz status branitelja, iako to nisu bili.
Takve je "žuljao" Fred i oni za njim neće plakati. Jedva su čekali da prestane kopati po njihovu "ratnom putu". Zašto? Zato što ih se nije bojao. Nije prezao huljama u lice kazati da parazitiraju na žrtvi onih koje njihovi bližnji još traže. Ne znaju im groba, mjesta ni dana kad su skončali, dok drugi bezobrazno iskorištavaju njihovu tugu, bol.
Europarlamentarac
Ima nas koje je jučer za Fredom zazeblo oko srce, a nismo ga poznavali. I kudikamo više nas je od tih protuha koji su ga htjeli prokazati kao neprijatelja ratnih veterana, a on je to, kakve li apsurdne optužbe, i sam bio. Dapače, time se ponosio, stalno isticao, pozivao branitelje da se u Vukovaru ne dijele na lijeve i desne, na veće i manje Hrvate, ili na Hrvate i one druge, što se stalno i neprestano potiče, na čemu politička sitnež zarađuje bodove kod neukog svijeta.
Predrag Fred Matić je o junačkoj slavonskoj epopeji, o jeseni devedeset i prve kad se obranila Hrvatska, pričao mladim naraštajima. Išao je od škole do škole i pripovijedao o borbi Davida protiv Golijata koja je završila "Olujom". Govorio je o slobodi i cijeni koja je za nju plaćena, ali i o tome da mržnja ni nakon kolovoza 1995. nije ugasnula i da na tome treba raditi, jer postoje oni koji se i s ove i s one strane državne granice što nas razdvaja, njome hrane, koji od nje (dobro) žive.
Dobri Predrag Matić, svoj je politički život završio kao zastupnik u Europskom parlamentu. Od njega za to mjesto pozvanijeg nije bilo. S puškom u ruci izvojevao je samostalnu Hrvatsku, a kad se pridružila europskoj uniji naroda, dostojno ju je predstavljao zagovarajući najviše demokratske vrijednosti. Svi koji ih baštine, a u Hrvatskoj su oni glede & unatoč svemu i dalje većina, čuvat će uspomenu na njega: hrabrog, poštenog i nezamjenjivog socijaldemokrata; jer to vam je, ljudi moji, ratnik, zastupnik i ministar Matić bio. Slava mu i hvala!