Istog 8. listopada 1991. kada je napadnut Poljanak, napadnuto je i selo Vaganac kraj Ličkog Petrovog Sela, a na današnji dan selo je postalo poprištem jednog od najsvirepijih zločina u Domovinskom ratu.
To pitomo ličko selo smješteno na prometnici Grabovac – Ličko Petrovo Selo, koje je svoju golgotu prošlo i u II. svjetskom ratu, prvi put na meti pobunjenih Srba našlo se u ljeto 1991. godine. Minobacački napadi bili su s vremenom sve učestaliji no na sreću samo uz materijalnu štetu. Prva žrtva u selu bio je Jure Pavlić, policajac koji je ubijen pri redovnoj kontroli prometa krajem kolovoza.
Nakon toga napadi su postali sve češći, a na obližnji vojni aerodrom Željava JNA je dovozila ljudstvo i tehniku. Vagančani nisu bili spremni za rat. Mnogi su selo napustili te otišli u prognaništvo, a u njemu su ostali malobrojni branitelji i civili starije životne dobi. Ispomoć u obrani pružali su im policajci iz Policijske ispostave Drežnik grad Policijske stanice Slunj.
Pretvorite Vaganac u prah i pepeo!, glasila je zapovijed koju su preko radio-veze uhvatili hrvatski branitelji. Bio je to nagovještaj zločinačkog pohoda koji je započeo 8. listopada 1991. godine oko 8 sati i 30 minuta iz smjera Ličkog Petrovog Sela, Rešetara i Arapovog Dola. Napade JNA i pobunjenika, okupljenih u postrojbe Teritorijalne obrane Korenica, branitelji su u tri navrata uspijevali odbiti. JNA je zatim upotrijebila i podršku iz zraka.
Dva helikoptera JNA mitraljirali su selo te ga gađala maljutkama, a u napad su se uključila i dva MIG-a 21. Branitelji su krajnjim naporom zadržavali tenkove i pješaštvo do navečer, kada su počeli izvlačiti žene i starce prema Kukuruzovića pećini na rubu sela gdje su ih sklonili. Kako su neprijatelji prodirali u selo, tako se ono pretvaralo u sve veću buktinju.
Stipe Nikolić, jedan od branitelja, tražio je među civilima koji su se sklonili u pećinu svoju baku. Kad je nije pronašao, zaključio je da je ostala u selu i krenuo potražiti ju. Iako je kuće već gutao plamen, uletio je u podrum i zatekao staricu gdje prestravljena stoji, ne znajući što bi. Uzeo je krhku ženu u ruke, izjurio iz kuće upravo u trenutku kad je napalmom s tenka zapaljena susjedna kuća. Donio je svoju 79-godišnju baku Ružu do pećine i spasio joj život.
Pod žestokom paljbom stanovništvo se povuklo kanjonom Korane prema Drežnik Gradu, a dio Vagančana uspio se povući u selo Vikiće u Bosni i Hercegovini. U Vagancu su ostale starije osobe koje nisu htjele bježati, vjerujući da ništa nisu skrivile, pa se nemaju razloga bojati za život. Uzaludna su bila uvjeravanja branitelja da se povuku s njima. U noći ili idućeg dana ubijeno je šest starica, šest "Vaganačkih mučenica".
Kate Bilen zvana Kaćuna imala je 87 godina. Bila je gluha i gotovo slijepa te je najvjerojatnije živa zapaljena u vlastitoj kući. Mande Čančar zvana Mandić imala je 79 godina, a braniteljima u povlačenju rekla je Djeco moja, ja ću ostati. Milka Kukuruzović zvana Milkača bila je stara 88 godina. Mara Kukuruzović zvana Krekuša imala je 82 godine i bila je nepokretna, ubijena je u podrumu kuće koja je potom spaljena.
Rojka Mikuljan imala je 85 godina. Jelka Mikuljan zvana Strina bila je stara 86 godina. Njezini ostaci pronađeni su u bunaru jedne kuće po oslobađanju sela u operaciji "Oluja". Nikada nije razjašnjeno je li ubačena u njega živa ili su je zločinci prethodno ubili. Bila je omiljena u selu, a pošto nije imala nikoga svoga živjela je s bratovom djecom te tako i stekla svoj nadimak.
One nisu nikome učinile zlo. U predvečerje života, nemoćne i ovisne o dobroti i pomoći drugih, dočekale su palikuće i ubojice jedinim oružjem koje su imale: vjeru u Božju dobrotu i pravdu. Posebno je među njima u sjećanju Jeka Mikuljan zvana Strina. Ona je jednostavno čitavom selu bila strina. Ona je mogla zlikovca upitati: jesi li gladan i umoran? Gledala je svijet Božjim očima pa tako i palikuće kao one koji ne znaju što čine.
Monsinjor Mile Pecić
Uz "Vagančke mučenice" 9. listopada agresorski vojnici ubili su Danu Jandrića zvanog Danić, starca od 81 godine, koji je bio bez jedne noge. On se sa suprugom Marom u selo vratio kako bi nahranio i napojio svoje blago. Ubijen je pred svojom kućom. Idućeg, 10. listopada, u selo se iz istog razloga vratio 55-godišnji Stipe Kukuruzović, hrvatski branitelj koji je desetak dana ranije razmijenjen iz neprijateljskog zarobljeništva u kojemu je proveo više od mjesec dana. I on je ubijen pred svojom kućom. Krvavi pohod preživjela je Danina supruga Mara Jandrić koja je nakon nekoliko dana skrivanja u jednom podrumu pobjegla u Vikiće. Za svojeg boravka u okupiranom selu svjedočila je pljački, paležu i ubijanju životinja.
Mukom stečenu pokretnu imovinu, neprijatelji su ukrali, a selo uništili. Pošteđena je bila samo školska zgrada u koju je smješten štab jedne od njihovih jedinica. O razini uništenja sela dovoljno govori podataka da su gotovo sve kuće i gospodarski objekti uvršteni u 6., najtežu, kategoriju oštećenosti. Posebna razaranja pretrpjela je crkva Uznesenja svetog Križa. Ona je i prije okupacije gađana tenkovskim granatama, a po ulasku neprijatelja u selo uništena je i spaljena čemu je svjedočio monsinjor Mile Pecić koji je selo posjetio tjedan dana nakon pada kako bi potražio žrtve masakra te ih dostojno pokopao.
- Zavirujemo u svaki podrum. Situacija je svagdje podjednaka. Ljudi su podrume pretvorili u skloništa te u njih stavili robu, namještaj, vrijedne stvari. To je opljačkano i spaljeno.
U tom pepelu i polumraku teško je pronaći kosti naših mučenika. Iz mnogih se ruševina još diže dim: sagorijeva žito, grede, krpe a sve to stvara neugodan miris. Po cesti razbacani predmeti iz kuća. Na cesti mrtav pas s razbijenim tranzistorom pod glavom. Malo dalje zaklana svinja, oko svake kuće bezglavo lutaju kokoši, polomljene grane stabala.
U razaranju sela uneseno je mnogo mržnje. Na to upućuju neki detalji i ispisane parole. Župnik Bogović, koji ovdje služi 26 godina, sve to teško doživljava. Pri povratku ulazimo u ruševine župske crkve.
Znojem i žuljevima izgrađena 1963. ova sveta kuća pretvorena je u hrpu kamenja. Naziru se temelji. U svetištu razoren mramorni oltar, dar pape Ivana XXIII. Pokušavamo sabrati komadiće sa slovima papine posvete. Nisam mogao zadržati suze. U susjednoj kući pohranjeno crkveno ruho spaljeno - rekao je Mile Pecić.
Nakon što je 25. listopada 1991. MIG-om 21 pobjegao s aerodroma JNA na Željavi, heroj Domovinskog rata, Rudolf Perešin spomenuo se razorenog Vaganca na tiskovnoj konferenciji u Zagrebu:
- Najteže mi je bilo gledati kako su razorili hrvatsko selo Vaganac, tik uz pistu. To je bila klasična kaznena ekspedicija. Selo su sravnili sa zemljom. To je bilo grozno, piše Domovinski rat.