Bit će domalo i punih sto godina da na životu nema dične Austro-Ugarske, a ovdje je se još spominju sa sjetom. Ne, naravno, zbog zloglasnih tamnica u kojima su čamili idealisti koji su se borili za nacionalno oslobođenje slavenskih naroda što su stoljećima živjeli pod habsburškom čizmom ili strašnih vojni u kojima su za tuđinsku K und K po Galiciji ginuli naši djedovi, već stoga što je bila posljednja država na ovim prostorima koja je imala sređen katastar i zemljišne knjige.
U zemlji nepismenih seljaka koja je tada većinom (pre)življavala od poljoprivrede, znalo se točno gdje prolazi međa, pa susjed susjedu zbog toga nije skidao glavu. Znalo se, naravno, i koliko se poreza na plodnu oranicu ili zapuštenu parcelu mora platiti.
Onda je 1918. stara – neki će joj...