Ako istina prva gine u ratu, onda nije čudno što je na vojnom vježbalištu "Josip Markić" od zaostalog metka poginula ljudskost. I jedno dijete.
U zemlji u kojoj ubojice u prometu sve redom boluju od sinkope, nikakvo čudo nije što MUP i Ministarstvo obrane ne osjećaju nikakvu odgovornost za ono što se dogodilo. Postavili su velike ploče na kojima lijepo na hrvatskom i na engleskom piše: "Opasno područje. Ulazite na vlastitu odgovornost." Spominje se još i mogućnost pronalaska neeksplodiranih sredstava.
► Što se točno događalo pročitajte u tekstovima Katarine Marić Banje:
Nesretna češka obitelj učinila je baš to – na osobnu odgovornost ušli su u opasno područje. I u tili čas – ma nek bude u jedno poslijepodne – turisti su napravili ono što ne uspijeva čitavim bojnama Hrvatske vojske koje tu vježbaju godinama – napunili su portapak municijom. Onom koju su nespretni hrvatski vojnici izgubili pokušavajući nekako ugurati metak u cijev. Možda su gurali s krive strane. Nije to sad važno.
Važno je da poslije tih šeprtlja netko napravi sanaciju terena, da pokupi izgubljeno i uništi ili ukloni neeksplodirano streljivo. Kad su već tu, trebali bi još pokupiti i konzerve gulaša, kutije keksa i suhog dnevnog obroka ili čime se već naša vojska hrani dok uvježbava NATO taktiku. Međutim, eto, Lolek i Bolek su se pokazali boljim meštrima od naše inženjerije. Ili tko bi već trebao raditi sanaciju terena.
Naravno, onome tko želi ispravno čitati i razumjeti, sami tekst postavljenih tabli govori da tu nešto ne štima. Jer, ako je područje opasno, onda ulaz treba biti zabranjen. Kao što je zabranjen ulazak u trafostanicu. Na osobnu odgovornost ulazi se u bazen kad nema spasioca. Na osobnu se odgovornost u šlapama ide na Biokovo, ali ne na vojni poligon na kojem razasuta leži municija. Razlika između opasnog područja i onog u koje se ulazi uz pojačani oprez i na osobnu odgovornost nije leksička. Ona je stvarna. Svaka plinska cisterna za gorivo ima piktogram, sličicu koja upućuje na opasnost od požara i eksplozije. Te sličice mina, mrtvačkih glava... to je MORH-u sve neozbiljno, to je za malu djecu. Kao što je onaj poginuli češki dječak...
Trebalo bi nas biti sram što smo ljudima, makar i na osobnu odgovornost, dopustili ulazak u područje za koje smo znali da je opasno. Negdje u pozadini vijesti o stradanju češke obitelji taj se sram i nazire. Nesretni otac poginulog dječaka odmah je uhićen, zaključan iza rešetaka. To je ta učinkovitost hrvatskog pravosuđa – djeluje brzo, pravedno, ali nemilosrdno. Neće se, naravno, baviti odgovornošću MORH-a i MUP-a. Država je to, a s gazdom se nije mudro igrati kad je plaća uredna i dobra. Da je poginulo neko hrvatsko dijete, nacija bi se isplakala, roditelji bi nekako nastavili život s traumom i teškim gubitkom, ali tu bi priči bio kraj. Sad će nevoljni MORH, post mortem, poduzeti dodatne mjere osiguranja na ovom poligonu. Već su objavili sretnu vijest.
Dodatne mjere u odnosu na što? Zašto se nisu poduzele sve mjere ako se znalo da je područje opasno kako piše na pločama. Nego im se sada dodaju nove? Ili je to samo PR dok ova frka ne prođe, dok malog Čeha ne poklopi crna zemlja?
Za rat – a u njemu se gine – vojska mora vježbati bojnim streljivom. Simulatori ne mogu dočarati pritisak detonacija, buku, srpanjski žaropek i juriš po jesenskoj kišurini na Crvenoj zemlji. Da, u takvim vježbama bude i ćoraka; granata, bombi i raznog neeksplodiranog čuda koje ostane opasno ako ih dira nestručna osoba. Vojska vodi računa čak i o tome koliko krhotina granata ima na metru četvornom (za vježbalište "Eugen Kvaternik" također je napravljena takva studija). Ali vojska se trudi da svoja vježbališta održava sigurnima.
Za mornaričko vježbalište Quantico izdana je brošurica u kojoj se prolaznicima čak preporučuje da peru ruke nakon dodira s tlom. Naprosto se na sve misli. Naši su prestali misliti kad su "posadili" dvije ploče. Njemački vojni standard je da se na vježbalištu ploče sa zabranama ili upozorenjima stavljaju na svako 50 metara, obavezno jedna drugoj u vidnome polju. Najstarije vježbalište Bundeswehra, Döberitzer Heide kod Berlina, koristi se već 350 godina. Što se tiče neeksplodiranog ili izgubljenog streljiva, precizni Nijemci tu ne vide nikakav problem. Znaju oni točno koliko su municije ponijeli, koliko potrošili, što je eksplodiralo, a što zakazalo. Sve oni to lijepo pokupe, ali stabsfeldwebel (stožerni narednik) Oliver Z. na portalu Bundeswehr ipak upozorava: "Iako je područje očišćeno od neeksplodiranih ubojnih sredstava do metra dubine, erozija tla na površinu tu i tamo izbaci zaostalo streljivo iz svjetskog rata i vremena sovjetske okupacije." Nijemci na tom vježbalištu beru gljive i uživaju u, recimo to tako, nedirnutoj prirodi, a streljivo pronađu ako ga izbaci erozija tla. Nije to streljivo bezopasno, ali, ruku na srce, to već ima i povijesnu vrijednost. A u Hrvatskoj, ponosnoj članici NATO-a, turisti na vojnim poligonima u šlapama i kratkim hlačama, umjesto gljiva, beru protuoklopne metke. Ako je to nama normalno, onda nismo normalni.