stdClass Object
(
[id] => 448686
[title] => Tko je tu lud? Dajemo milijarde kuna poticaja seljacima za proizvodnju, a jedemo sumnjivu stranu spizu
[alias] => tko-je-tu-lud-dajemo-milijarde-kuna-poticaja-seljacima-za-proizvodnju-a-jedemo-sumnjivu-stranu-spizu
[catid] => 142
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Kroz prizmu najnovijeg skandala s uvoznim jajima iz Poljske kontaminiranih salmonelom, koji je krenuo iz Hrvatske - gdje se otrovala jedna obitelj čiji je najmlađi član smrtno stradao – te se proširio na još nekoliko europskih zemalja koje su uvezle jaja s iste poljske farme, treba, zapravo, promatrati cijelu dosadašnju hrvatsku poljoprivrednu politiku.
Koja ostvaruje nevjerojatne učinke, izgledno jedinstvene u svijetu, a svodi se na jednoj strani na uništavanje poljoprivredne proizvodnje, a na drugoj na pljačku države. Koja na tu vrstu pljačkaša godinama gleda blagonaklono, čak im stvara prostor i osmišljava kako u tom grabežu do cilja doći sa što manje truda.
Nepobitna je činjenica da što se deklariranim proizvođačima pojedinih poljoprivrednih proizvoda isplaćuje više novca poreznih obveznika, iz proračuna na ime poticaja, poljoprivrednih proizvoda je sve manje. Svake se godine poreznim davanjima hrvatskim građanima uzimaju milijarde kuna koje se poticajima premještaju u džepove spomenutih poljoprivrednih proizvođača.
Da bi oni smanjivanjem proizvodnje osiguravali prostor za uvoznike koji nam na stolove dopremaju poljoprivredne prehrambene proizvode sa svih strana svijeta, u pravilu sumnjive kvalitete. Tko je tu lud?
Sigurno nisu ludi oni koji već godinama, točnije desetljećima, imaju samo proizvodnju na papiru, što je nerijetko dovoljno da bi se obilno zagrabilo u blagajnu države koja je prethodno poreznom presijom dobrano ispraznila džepove građana.
Primjera je bezbroj, a najnoviji je otkriven ovih dana i odnosi se na lažno prikazivanje zemljišnog posjeda u ARKOD-u kako bi se od Agencije za plaćanja u poljoprivredi ostvarili poticaji. Na tuđu zemlju koju korisnik poticaja nije ni orao ni kopao. Već je bez znanja stvarnog vlasnika i posjednika zemlje, koji je i obrađuje, u ARKOD uz pomoć dvaju svjedoka upisao da je on korisnik zemljišta pa kao takav ima pravo i na poticaje.
Netko se u državi, točnije u Ministarstvu poljoprivrede pod čijom je kapom i Agencija za plaćanja u poljoprivredi, dosjetio ovakvoj pljačkaškoj inovaciji državne blagajne. Pa je od svibnja prošle godine na snazi bila uredba po kojoj se u ARKOD moglo upisivati zemljište uz pomoć dvaju svjedoka, kao za partizanske penzije, i tako stjecati prava na poticaje od države.
Čijim službenicima, koje također plaćaju podrezni obveznici, niti na pamet nije palo provjeriti tko želi uzeti poticaje i za čiju zemlju. Kako bi to provjeravali kad su zapravo osmislili sustav za što lakšu pljačku državne blagajne. A kad im se na to ukaže, onda se iščuđuju upirući se uvjeriti novinare koji su to otkrili da ne razumiju problem jer oni, eto, u cijelom tom sustavu ne vide ništa loše.
"Naoružani" takvim spoznajama krenuli smo u obilazak polica na kojima se nude poljoprivredno-prehrambeni proizvodi.
Misao vodilja bila su nam dva glavna podatka: prvi, da se hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima godišnje na ime poticaja isplaćuje 4-5-6 milijardi kuna te, drugi, da Hrvatska godišnje uveze poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za oko 7 milijardi kuna više nego što izveze. Upravo zbog činjenice da poticaji najčešće nisu poticaji već tek prikriveni grabež i da se građanima Hrvatske na trgovinske police plasira sve i svašta sa svih strana svijeta, što pogoduje uvoznim lobijima, kada sve to zna i vidi, čovjeku ostane upitati se zar je to doista moguće.
A moguće je. U to smo se uvjerili obilaskom četiriju prodajnih centara od kojih su dva u stranom vlasništvu i rašireni su diljem Europe, jedan je nacionalni, a drugi regionalni.
Nismo, naravno, ovom "patrolom" obuhvatili sve poljoprivredno-prehrambene artikle koji se nude već samo neke iz grupa proizvoda poput povrća, mesa i peciva. Krenuli smo od prodajnog centra regionalnog trgovačkog lanca. Pozornost nam je privukao grah. Nude četiri vrste iz isto toliko država s triju kontinenata: zelenček iz Ukrajine, bijeli grah iz Kirgistana, trešnjevac iz Kanade i šareni grah iz Kine.
Na susjednim policama je šipak iz Turske, stolno grožđe iz Italije, korijen selena iz Nizozemske, đumbir i češnjak iz Kine, bučine sjemenke iz Ukrajine, jezgra badema iz Kalifornije (SAD), suhe šljive iz Srbije, žute paprike iz Španjolske... Pronašli smo i proizvode podrijetlom iz Hrvatske: svježi bijeli kupus, tikvice, krastavac, cikla...
Na mesarskom pultu istog centra iz deklaracija se može iščitati da se tele rođeno u Rumunjskoj utovilo u Hrvatskoj gdje je kao june zaklano i rasječeno. Na istom pultu je vidljivo da su teleća lopatica s kosti i koljenica iz Nizozemske gdje se tele rodilo, tovilo do starosti od 8 mjeseci, zaklalo i rasjeklo.
Svinjski but s kosti uvezen je iz Španjolske, svinjska leđa iz Njemačke, a svinjsko carsko meso stiglo je od u hrvatskoj uzgojenih i zaklanih svinja. Najzanimljiviji podatak pročitali smo na tegli od 450 grama meda. Kao zemlja podrijetla navedeno je: "mješavina meda iz Hrvatske i meda iz država koje nisu članice EU". Inspekciji na znanje!
Osim ako državni majstori, poput onih koji su omogućili da se u ARKOD unosi tuđe zemljište kao svoje uz dva lažna svjedoka, nisu i ovdje patentirali da se zemljom podrijetla na opisani način može obuhvatiti cijeli svijet.
U prodajnom centru nacionalnog trgovačkog lanca krenuli smo od mesarskog pulta. Uz teleću lopaticu bez kosti stoji da je tele rođeno, tovljeno i zaklano u Nizozemskoj, a rasječeno u Hrvatskoj. Teleći but bez kosti na istom pultu je od teleta rođenog u Rumunjskoj, a utovljenog, zaklanog i rasječenog u Hrvatskoj. Juneća lopatica bez kosti, svinjsko carsko meso i svinjski but bez kosti na istom pultu u cjelosti je hrvatski proizvod.
U istom centru otkrili smo lažno deklariranu zemlju podrijetla za dio povrća i žitarica koje se pakiraju kao robna marka. Tako za kukuruz kokičar, grah zelenček, grah bijeli, mješavinu graha, leću zelenu, mješavinu mahunarki i žitarica... na deklaraciji stoji "proizvodi i pakira/pakuje" i navodi ime tvrtke iz jednog grada iz BiH. Pakira sigurno, ali da proizvode...
U prodajnom centru prvog stranog lanca krenuli smo također od mesarskog pulta. Čitamo: svinjski kare iz Njemačke, pileća krila i zabatak iz Hrvatske, teleća lopatica s kosti, rebra i prsa iz Nizozemske, junetina rođena i tovljena u Poljskoj i Makedoniji, a zaklana i rasječena u Hrvatskoj.
Na policama s povrćem nudi se češnjak iz Hrvatske, Španjolske i Kine, luk srebrenac iz Italije i ljubičasti iz Hrvatske, đumbir iz Kine, bijeli, šareni i grah trešnjevac iz Argentine, lješnjak iz Italije, slanutak iz Meksika, bučine sjemenke iz Ukrajine, pečeni kukuruz iz Španjolske, kukuruz kokičar iz Argentine, a leća iz Kine...
Posebnu pažnju privukla su nam croissant peciva: s maslacem punjenim čokoladom i bavarski iz Belgije te s nougat punjenjem kao i onaj s maslacem iz Njemačke.
U prodajnom centru drugog stranog lanca na vreći s kestenima stoji veliki natpis "S hrvatskih polja". I češnjak je hrvatski proizvod, iz Srijema. Svježa pastrva je iz BiH, točnije iz Banja Luke, a eko-rajčica iz Španjolske. I u ovom centru ne štede kada se radi o uvozu peciva. Tako se za canadiar pecivo kao zemlja podrijetla navodi Belgija, za croissant s maslacem Francuska, za pecivo od lisnatog tijesta s kakaom Mađarska, otkuda dolazi i kukuruzno pecivo...
Što reći poslije ovog kratkog i tek djelomičnog pregleda prodajnih polica dijela proizvoda koje svakodnevno konzumiramo?
Prvo što se čovjek upita jest kako to da se drugima isplati proizvoditi, a u Hrvatskoj se ti artikli proizvode u posve nedostatnim količinama? Odgovor se djelomično može iščitati iz uvodnog dijela ovoga napisa uz dopunu u obliku pitanja zašto bi se proizvodilo u poljoprivredi kad se u Hrvatskoj godinama poduzimalo sve da se svaka proizvodnja učini neisplativom. I drugo, puno važnije: kakva je kvaliteta proizvoda koje nam naši vrli uvoznici dopremaju na police i pultove i kakva je njihova zdravstvena ispravnost?
Za odgovor na ta pitanja trebalo bi napraviti istraživanja o pojavnostima bolesti uvjetovanih potrošnjom proizvoda koji na hrvatsko tržište stižu iz zaliha bogatih pred istek upotrebljivosti. A takvi proizvodi nalazit će se na policama trgovina sve dok uvozni lobiji kroje državnu politiku i dok hrvatskim potrošačima izbor prehrambenih artikala diktira tanki novčanik. Pa umjesto kvalitete plaćene novcem konzumaciju jeftine hrane plaćaju zdravljem.
Kroz prizmu najnovijeg skandala s uvoznim jajima iz Poljske kontaminiranih salmonelom, koji je krenuo iz Hrvatske - gdje se otrovala jedna obitelj čiji je najmlađi član smrtno stradao – te se proširio na još nekoliko europskih zemalja koje su uvezle jaja s iste poljske farme, treba, zapravo, promatrati cijelu dosadašnju hrvatsku poljoprivrednu politiku.
Koja ostvaruje nevjerojatne učinke, izgledno jedinstvene u svijetu, a svodi se na jednoj strani na uništavanje poljoprivredne proizvodnje, a na drugoj na pljačku države. Koja na tu vrstu pljačkaša godinama gleda blagonaklono, čak im stvara prostor i osmišljava kako u tom grabežu do cilja doći sa što manje truda.
Nepobitna je činjenica da što se deklariranim proizvođačima pojedinih poljoprivrednih proizvoda isplaćuje više novca poreznih obveznika, iz proračuna na ime poticaja, poljoprivrednih proizvoda je sve manje. Svake se godine poreznim davanjima hrvatskim građanima uzimaju milijarde kuna koje se poticajima premještaju u džepove spomenutih poljoprivrednih proizvođača.
Da bi oni smanjivanjem proizvodnje osiguravali prostor za uvoznike koji nam na stolove dopremaju poljoprivredne prehrambene proizvode sa svih strana svijeta, u pravilu sumnjive kvalitete. Tko je tu lud?
Sigurno nisu ludi oni koji već godinama, točnije desetljećima, imaju samo proizvodnju na papiru, što je nerijetko dovoljno da bi se obilno zagrabilo u blagajnu države koja je prethodno poreznom presijom dobrano ispraznila džepove građana.
Primjera je bezbroj, a najnoviji je otkriven ovih dana i odnosi se na lažno prikazivanje zemljišnog posjeda u ARKOD-u kako bi se od Agencije za plaćanja u poljoprivredi ostvarili poticaji. Na tuđu zemlju koju korisnik poticaja nije ni orao ni kopao. Već je bez znanja stvarnog vlasnika i posjednika zemlje, koji je i obrađuje, u ARKOD uz pomoć dvaju svjedoka upisao da je on korisnik zemljišta pa kao takav ima pravo i na poticaje.
Netko se u državi, točnije u Ministarstvu poljoprivrede pod čijom je kapom i Agencija za plaćanja u poljoprivredi, dosjetio ovakvoj pljačkaškoj inovaciji državne blagajne. Pa je od svibnja prošle godine na snazi bila uredba po kojoj se u ARKOD moglo upisivati zemljište uz pomoć dvaju svjedoka, kao za partizanske penzije, i tako stjecati prava na poticaje od države.
Čijim službenicima, koje također plaćaju podrezni obveznici, niti na pamet nije palo provjeriti tko želi uzeti poticaje i za čiju zemlju. Kako bi to provjeravali kad su zapravo osmislili sustav za što lakšu pljačku državne blagajne. A kad im se na to ukaže, onda se iščuđuju upirući se uvjeriti novinare koji su to otkrili da ne razumiju problem jer oni, eto, u cijelom tom sustavu ne vide ništa loše.
"Naoružani" takvim spoznajama krenuli smo u obilazak polica na kojima se nude poljoprivredno-prehrambeni proizvodi.
Misao vodilja bila su nam dva glavna podatka: prvi, da se hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima godišnje na ime poticaja isplaćuje 4-5-6 milijardi kuna te, drugi, da Hrvatska godišnje uveze poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za oko 7 milijardi kuna više nego što izveze. Upravo zbog činjenice da poticaji najčešće nisu poticaji već tek prikriveni grabež i da se građanima Hrvatske na trgovinske police plasira sve i svašta sa svih strana svijeta, što pogoduje uvoznim lobijima, kada sve to zna i vidi, čovjeku ostane upitati se zar je to doista moguće.
A moguće je. U to smo se uvjerili obilaskom četiriju prodajnih centara od kojih su dva u stranom vlasništvu i rašireni su diljem Europe, jedan je nacionalni, a drugi regionalni.
Nismo, naravno, ovom "patrolom" obuhvatili sve poljoprivredno-prehrambene artikle koji se nude već samo neke iz grupa proizvoda poput povrća, mesa i peciva. Krenuli smo od prodajnog centra regionalnog trgovačkog lanca. Pozornost nam je privukao grah. Nude četiri vrste iz isto toliko država s triju kontinenata: zelenček iz Ukrajine, bijeli grah iz Kirgistana, trešnjevac iz Kanade i šareni grah iz Kine.
Na susjednim policama je šipak iz Turske, stolno grožđe iz Italije, korijen selena iz Nizozemske, đumbir i češnjak iz Kine, bučine sjemenke iz Ukrajine, jezgra badema iz Kalifornije (SAD), suhe šljive iz Srbije, žute paprike iz Španjolske... Pronašli smo i proizvode podrijetlom iz Hrvatske: svježi bijeli kupus, tikvice, krastavac, cikla...
Na mesarskom pultu istog centra iz deklaracija se može iščitati da se tele rođeno u Rumunjskoj utovilo u Hrvatskoj gdje je kao june zaklano i rasječeno. Na istom pultu je vidljivo da su teleća lopatica s kosti i koljenica iz Nizozemske gdje se tele rodilo, tovilo do starosti od 8 mjeseci, zaklalo i rasjeklo.
Svinjski but s kosti uvezen je iz Španjolske, svinjska leđa iz Njemačke, a svinjsko carsko meso stiglo je od u hrvatskoj uzgojenih i zaklanih svinja. Najzanimljiviji podatak pročitali smo na tegli od 450 grama meda. Kao zemlja podrijetla navedeno je: "mješavina meda iz Hrvatske i meda iz država koje nisu članice EU". Inspekciji na znanje!
Osim ako državni majstori, poput onih koji su omogućili da se u ARKOD unosi tuđe zemljište kao svoje uz dva lažna svjedoka, nisu i ovdje patentirali da se zemljom podrijetla na opisani način može obuhvatiti cijeli svijet.
U prodajnom centru nacionalnog trgovačkog lanca krenuli smo od mesarskog pulta. Uz teleću lopaticu bez kosti stoji da je tele rođeno, tovljeno i zaklano u Nizozemskoj, a rasječeno u Hrvatskoj. Teleći but bez kosti na istom pultu je od teleta rođenog u Rumunjskoj, a utovljenog, zaklanog i rasječenog u Hrvatskoj. Juneća lopatica bez kosti, svinjsko carsko meso i svinjski but bez kosti na istom pultu u cjelosti je hrvatski proizvod.
U istom centru otkrili smo lažno deklariranu zemlju podrijetla za dio povrća i žitarica koje se pakiraju kao robna marka. Tako za kukuruz kokičar, grah zelenček, grah bijeli, mješavinu graha, leću zelenu, mješavinu mahunarki i žitarica... na deklaraciji stoji "proizvodi i pakira/pakuje" i navodi ime tvrtke iz jednog grada iz BiH. Pakira sigurno, ali da proizvode...
U prodajnom centru prvog stranog lanca krenuli smo također od mesarskog pulta. Čitamo: svinjski kare iz Njemačke, pileća krila i zabatak iz Hrvatske, teleća lopatica s kosti, rebra i prsa iz Nizozemske, junetina rođena i tovljena u Poljskoj i Makedoniji, a zaklana i rasječena u Hrvatskoj.
Na policama s povrćem nudi se češnjak iz Hrvatske, Španjolske i Kine, luk srebrenac iz Italije i ljubičasti iz Hrvatske, đumbir iz Kine, bijeli, šareni i grah trešnjevac iz Argentine, lješnjak iz Italije, slanutak iz Meksika, bučine sjemenke iz Ukrajine, pečeni kukuruz iz Španjolske, kukuruz kokičar iz Argentine, a leća iz Kine...
Posebnu pažnju privukla su nam croissant peciva: s maslacem punjenim čokoladom i bavarski iz Belgije te s nougat punjenjem kao i onaj s maslacem iz Njemačke.
U prodajnom centru drugog stranog lanca na vreći s kestenima stoji veliki natpis "S hrvatskih polja". I češnjak je hrvatski proizvod, iz Srijema. Svježa pastrva je iz BiH, točnije iz Banja Luke, a eko-rajčica iz Španjolske. I u ovom centru ne štede kada se radi o uvozu peciva. Tako se za canadiar pecivo kao zemlja podrijetla navodi Belgija, za croissant s maslacem Francuska, za pecivo od lisnatog tijesta s kakaom Mađarska, otkuda dolazi i kukuruzno pecivo...
Što reći poslije ovog kratkog i tek djelomičnog pregleda prodajnih polica dijela proizvoda koje svakodnevno konzumiramo?
Prvo što se čovjek upita jest kako to da se drugima isplati proizvoditi, a u Hrvatskoj se ti artikli proizvode u posve nedostatnim količinama? Odgovor se djelomično može iščitati iz uvodnog dijela ovoga napisa uz dopunu u obliku pitanja zašto bi se proizvodilo u poljoprivredi kad se u Hrvatskoj godinama poduzimalo sve da se svaka proizvodnja učini neisplativom. I drugo, puno važnije: kakva je kvaliteta proizvoda koje nam naši vrli uvoznici dopremaju na police i pultove i kakva je njihova zdravstvena ispravnost?
Za odgovor na ta pitanja trebalo bi napraviti istraživanja o pojavnostima bolesti uvjetovanih potrošnjom proizvoda koji na hrvatsko tržište stižu iz zaliha bogatih pred istek upotrebljivosti. A takvi proizvodi nalazit će se na policama trgovina sve dok uvozni lobiji kroje državnu politiku i dok hrvatskim potrošačima izbor prehrambenih artikala diktira tanki novčanik. Pa umjesto kvalitete plaćene novcem konzumaciju jeftine hrane plaćaju zdravljem.
Kroz prizmu najnovijeg skandala s uvoznim jajima iz Poljske kontaminiranih salmonelom, koji je krenuo iz Hrvatske - gdje se otrovala jedna obitelj čiji je najmlađi član smrtno stradao – te se proširio na još nekoliko europskih zemalja koje su uvezle jaja s iste poljske farme, treba, zapravo, promatrati cijelu dosadašnju hrvatsku poljoprivrednu politiku.
Koja ostvaruje nevjerojatne učinke, izgledno jedinstvene u svijetu, a svodi se na jednoj strani na uništavanje poljoprivredne proizvodnje, a na drugoj na pljačku države. Koja na tu vrstu pljačkaša godinama gleda blagonaklono, čak im stvara prostor i osmišljava kako u tom grabežu do cilja doći sa što manje truda.
Nepobitna je činjenica da što se deklariranim proizvođačima pojedinih poljoprivrednih proizvoda isplaćuje...
