Na portalu Ekonomski lab, jednom od rijetkih u hrvatskom javnom prostoru gdje stvarno postoje ozbiljne intelektualne rasprave, 7. veljače izašao članak povjesničara Stipe Kljaića pod naslovom "Zašto je hrvatsko društvo ekonomski lijevo?". To je bilo reagiranje na intervju sa sociologom Ivanom Burićem od 7. studenog prošle godine u kojemu je Burić objašnjavao nove podjele u hrvatskom društvu koje proizlaze iz trendova karakterističnih za suvremeni zapadni svijet, uglavnom onih koje diktira preorijentacija na tzv. postmaterijalističke vrijednosti. Ono što je Kljaića posebno navelo na polemiku jest Burićeva napomena kako su prema ekonomskim stavovima hrvatski građani mnogo bliže lijevim pozicijama, neovisno o tome kako se pozicioniraju prema drugim kriterijima. Kljaić je htio prvenstveno dati povijesni uvid u to zašto je tome tako, kako bi objasnio i kontekstualizirao jednu od Burićevih zaključnih napomena. Prema tome, zaključak Kljaićeva teksta po tom pitanju jest sljedeći: "…ekonomski svjetonazor je zaista rezultanta prošlosti… No, determinizam nikako ne znači da je nemoguće ići onkraj njegovih ograničenja. Hrvatska je pokazala da je moguće napustiti takva deterministička uvjetovanja i da je isto tako moguće izaći iz tradicionalne paradigme koju predstavlja indiferencija prema gospodarstvu, poduzetništvu i ekonomskim poslovima uopće i čvrsto privezivanje uz egalitarizam i kolektivizam."
Ideja ovog teksta nije dodatno prisnažiti Burićevim i Kljaićevim stavovima, odnosno dopuniti ih nekim novim objašnjenjem kako je to povijesnim pregledom uradio Kljaić stavovima koje je Burić iznio u intervjuu glavnom uredniku Ekonomskog laba. Ideja teksta nije ni ukazati na to da su Burić i Kljaić u nečemu činjenično i/ili metodološki pogriješili – ne, obojica, kao respektabilni znanstvenici, držali su se strogo činjenica i metode. Ideja je ovog teksta preispitati same terminološke temelje, tj. ono što se i u Burića i u Kljaića uzima zdravo za gotovo, kao samorazumljivo – pojmovi kojima operiraju. To su pojmovi "ljevice" i "desnice", odnosno, preciznije "ekonomske ljevice" i "ekonomske desnice". Drugim riječima, nije sporno da hrvatski građani zauzimaju većinski ekonomske stavove kakve zauzimaju, a što je Burić istražio, niti je sporno to koja je njihova povijesna geneza, što je Kljaić istražio. Sporno je to da ih se naziva "ekonomski lijevima". Što to uopće znači? Što je "lijevo", a što "ekonomski lijevo"? Vrijedi isto pitanje i za "desno".
Nastanak pojmova u vrijeme Francuske revolucije i nakon nje
Ukratko, sociolog Burić i povjesničar Kljaić griješe u tome što izvjesne ekonomske stavove (sklonost državnom paternalizmu, protekcionizmu, kolektivizmu, zadrugarstvu, a odbijanje privatne inicijative, konkurencije i sl.) olako nazivaju "ekonomski lijevima" (čitaj: "socijalističkima"). Suprotno tome, sklonost individualizmu, privatnoj inicijativi i malom/nikakvom uplivu države valjda bi bili "ekonomski desni" stavovi. To nije točno u potpunosti čak ni pri analizi anglosaksonskih društava u kojima ovakva ekonomski "lijevo-desno" podjela koliko-toliko stvarno funkcionira i ima nekog povijesnog i ideološkog uporišta.
Prema tome, dvije stvari ovdje treba dovesti u pitanje. Prvo, sklonost kolektivizmu, državnom paternalizmu i komandnom gospodarstvu (čak i zadrugastvu) nije nužno "ekonomski lijeva" orijentacija; drugo, pojmovi "ekonomske ljevice" i "ekonomske desnice" služe samo zamagljivanju – kada se "lijevom" i "desnom" dodaje dimenzija "ekonomskog", "političkog", "socijalnog", "kulturnog" i sl., o tim dvama toliko zloupotrebljavanim pojmovima znamo još manje nego što smo znali. Potrebno je napraviti neki vid kritike pojmova "ekonomski lijevog" i "ekonomski desnog" da bi se pokazalo kako sklonost onome što Burić i Kljaić nazivaju "ekonomski lijevom" uopće ne mora biti "lijevo".
Pojmovi ljevice i desnice ne funkcioniraju tako da ih se izvadi u dimenzije ekonomije, politike, društva, kulture itd. – onako kako funkcionira njihova disciplinarna podjela u akademskom polju – to su pojmovi koji su cjelina za sebe i koji se odražavaju u svim dimenzijama tako da se površinski o nečemu i ljevičar i desničar mogu slagati, a da pritom to ne znači da je u tome ljevičar zauzeo desni stav, ili da je desničar zauzeo lijevi stav. Ono što ljevičare čini ljevičarima, a desničare desničarima jesu razlozi (vrijednosne podloge) zašto zauzimaju ovakav ili onakav stav, odnosno zašto žele ovakve ili onakve politike.
Kako bi to razumjeli, onkraj suvremenih primjera, potrebno je dublje ući u genezu pojmova, pa je neizostavno pozivanje na onu poznatu podjelu u Francuskoj revoluciji s koje je tko strane Ustavotvorne skupštine sjedio – desno zagovornici ancien regimea, a lijevo revolucionari (neovisno o stupnju njihove revolucionarnosti). Kasnije je ta podjela evoluirala, pa se otprilike do polovice 19. stoljeća kao ljevica isprofilirala pozicija progresivne buržoazije u usponu – ona koja hoće oslobođenje i otklanjanje od svih feudalnih stega i privilegija aristokracije, nosi liberalne ideje slobode, jednakosti i apstraktnih ljudskih prava (prema Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina), nasuprot desnici koja je pozicija obrane prava aristokracije, tradicionalnih vrijednosti i privilegija "starog doba".
Nešto kasnije, poziciju ljevice zauzimaju politički predstavnici interesa radničke klase koja je postala sve brojnija, a čija je potencijalna masovna moć prigrlila na savez ostatke aristokracije i buržoaziju koja je do tog vremena bila nosilac progresivnih ideja. Tako se isprofilirala konstanta za ljevicu i desnicu.[1] Ovisno o povijesnom trenutku, klasnoj konstelaciji, odnosu snaga i dominantnih ideja, ljevica je ta koja zagovara progres, napredak, "oslobađanje" od okova starih (retrogradnih, prevaziđenih) okvira, dok je desnica ta koja bi rado dotrajale (i "dokazane") odnose očuvala te ih eventualno podvrgnula evoluiranju, s velikim naglaskom na prošlo iskustvo i praksu. Drugim riječima, u podlozi je ljevice vjera u čovjeka, napredak i apstraktne ideje, dok je u podlozi desnice skepsa u čovjeka, oslonac na tradiciju i konkretne, "dokazane" ideje.
To nije nikakva apologija ljevice i kritika desnice. Naprotiv, dosljedni desničar, konzervativac, sâm će priznati i biti ponosno uvjeren u to da je skeptičan prema ljudskoj prirodi ("čovjek kao palo biće"), odnosno da ne vjeruje u "bezglavo" revolucioniranje u čijoj je podlozi utopija. Nasuprot ljevičarskom utopističkom razmišljanju stoji desničarsko "kroćenje čovjeka institucijama". Negativne posljedice ljevičarskog utopističkog razmišljanja dovele su do masovnih zločina i progona "neprijatelja napretka". U tom smislu, "vjera u čovjeka i napredak" nije nešto a priori pozitivno. Danas imamo fenomen da je ljevica prešutno ili ne usvojila brojne teorijski konzervativne postulate, pa je "čovjek" žrtvovan na oltaru "okoliša", "klime", "drugih živih bića" i sl., no to je sada neka druga tema.
Pokušajmo još to približiti: ljevicu i desnicu u bilo kojem povijesnom trenutku bitno obilježava odnos prema nasljeđu prosvjetiteljstva i Francuske revolucije kao najvažnijeg događaja proizašlog iz prosvjetiteljstva – optimistički odnos prema tom nasljeđu karakteristika je ljevice, a skeptički odnos karakteristika desnice. Daljnji razvoj ljevice i desnice bitno je obilježen odnosom prema političkoj moderni i prosvjetiteljstvu.[2] I stvar je relacije i stupnja; ne znači da svaka desnica odbacuje u potpunosti prosvjetiteljstvo i revolucionarno nasljeđe, niti da svaka ljevica razvija to do krajnjih konzekvencija – zato postoje krajnosti; krajnja će desnica u potpunosti odbaciti prosvjetiteljstvo i političku modernu, dok će krajnja ljevica to nasljeđe dovesti do Oktobarske revolucije – tj. krajnje revolucionirati. Ili obrnuto, ljevicu i desnicu u bilo kojem povijesnom trenutku obilježava odnos prema naravnom poretku – konzervirajući odnos prema njemu karakteristika je desnice, a progresivistički (koji ide prema napuštanju naravnog poretka) karakteristika je ljevice. Desnica hoće zadržati određene društvene odnose kao "prirodne", "bogom dane", "uvijek takve", dok ih ljevica želi subvertirati, preokrenuti, revolucionirati. Stvar je jačine pozicioniranosti na "lijevo-desnom" spektru koliko će netko ići daleko u tome.
Kako bi promjena odnosno napredak bio moguć, potrebno je imati povjerenja u čovjeka i ljudsku prirodu, odnosno promatrati ih u pozitivnom svjetlu. Zato su ljevičari izvorno oni koji imaju više povjerenja u pozitivne strane čovjeka, općenito u ljudsku prirodu, dok su desničari tu skeptici, promatrajući čovjeka kao "palo biće". Ovdje se mogu primijetiti neke kontradikcije koje danas prevladavaju na objema stranama političkog spektra, ali time se u ovom tekstu ne bavimo.
Povijesni primjeri ljevice i desnice i utjecaj njemačke tradicije u Hrvatskoj
Sada idemo na povijesne primjere tko je u kojem trenutku ljevica, a tko desnica, te po čemu, i kako bismo to mogli primijeniti na slučaj hrvatskog društva o čemu su Burić i Kljaić govorili. Iz objašnjenja u prethodnom odlomku, a koje bi bilo dovoljno za odgovor o besmislenosti i neoperativnosti teze o "ekonomskoj ljevici", slijedi sljedeće: kada trgovačka buržoazija iz gradova želi ekonomsku liberalizaciju u korist klase poduzetnika i obrtnika na štetu ostataka feudalizma, je li njihova pozicija "lijeva" ili "desna"? A kada ostaci aristokracije žele nekadašnje privilegije plemstva, a uz to zagovaraju i "organske" odnose među ljudima prije nego ih je "uništila" industrijalizacija", je li njihova pozicija "lijeva" ili "desna"? Ne treba biti previše vičan u zaključivanju da se kaže kako je prva pozicija lijeva, a druga desna.
Dakle, jednom, u kontekstu koji je presudan, čak i ključan za moderno doba, upravo ono što se danas naziva "ekonomski lijevim" bio je "desni" stav, a "ekonomski desni" stav bio je "lijevi". I mnogo toga što Kljaić u svom povijesnom pregledu navodi kao karakteristike hrvatske narodne ekonomije, računajući i zadrugarstvo, nije bio plamen lijevih ideja u hrvatskom društvu i ekonomiji, nego tkivo utkano u pretkapitalističkim, "organskim" (ili, bolje rečeno, "organicističkim") odnosima koji su dominirali cijelim feudalizmom, a u dobroj ga mjeri i preživjeli. U tom zadrugastvu, kolektivizmu, pa i državnom paternalizmu nije bilo ničega lijevoga, pa čak ni "ekonomski lijevoga". Konzervativni ekonomski filozofi i daleko izvan granica hrvatskog prostora zdvajali su godinama and propašću svijeta i organskih odnosa među ljudima uslijed industrijalizacije, urbanizacije i liberalizacije. Oni su, dihotomijom njemačkog sociologa Tönniesa, zagovarali Gemeinschaft nasuprot Gesellschaft-u, (organsku, personalnu) "zajednicu" nasuprot (mehaničkom, impersonalnom) "društvu". Kasnije su to obilato eksploatirali i teoretičari fašizma (čije je glavno ekonomsko obilježje korporatizam – nešto jako kolektivističko, ali nipošto lijevo i socijalističko), tražeći u organicizmu odgovor na izazove "zapadnog liberalizma" i "boljševizma s istoka".
Dodatno, na formiranje hrvatskog političko-ideološkog prostora, što se dosta vidi npr. u etničkom poimanju nacije, puno je snažnije utjecala njemačka tradicija u odnosu na onu anglosakonsku. To znači da se nikad kao neka konzervativna desna pozicija nije razvila vjera u slobodno tržište, ekonomski liberalizam i individualizam. U anglosaksonskim zemljama to se razvilo kao desna ideja jer je bilo utkano u tradiciji još i u feudalizmu (prvi kapitalisti u Engleskoj bili su aristokratskog roda, a SAD nisu ni imale feudalizam). U zemljama koje su ekonomski zaostajale, nisu rano razvile slobodne liberalne institucije, a među kojima su i njemačke zemlje, veliki dio mediteranskih zemalja, Rusija, slavenski svijet na rubovima velikih imperija itd., kao desna ideja razvija se organicističko poimanje ekonomije te veći naglasak na pravima aristokracije koja preživljava krhku i politički nemoćnu buržoaziju. Odličan je primjer politika ujedinitelja Njemačke čuvenog Otta von Bismarcka. Ovaj "željezni kancelar", zagovornik interesa i privilegija junkerskog plemstva još krajem 19. stoljeća, bio je pravi desničar srednjoeuropskih prostora svog vremena. Međutim, on je vodio ekonomske politike koje bi Burić i Kljaić (a i mnogi drugi) nazvali "ljevima" – uveo je mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti, dizao poreze, davao izdašnu socijalnu pomoć itd. Smatrao je da time može anestezirati zahtjeve socijalista i očuvati klasnu koheziju i harmoniju u tada vrlo raslojenom njemačkom društvu kojemu je potrebno narodno ujedinjenje. Današnja socijalna država u velikoj je mjeri Bismarckova ostavština (a ne ljevičarska), a određeni (para)ekonomski elementi koji dižu kosu na glavi ahistorijskim novim liberalima te novoprocvalim poduzetnicima nasljeđe su kameralizma mnogo više nego socijalizma (misli se npr. na famozne parafiskalne namete).
Kako je Hrvatska bila dio svijeta koji je ekonomski i politički zaostajao kao i veći dio budućeg socijalističkog svijeta, valja obratiti pažnju upravo na te elemente koji nisu bili pokazatelj "socijalizma u malom", nego suprotnoga – još uvijek nerazvijenog i nezrelog kapitalizma. Upravo iz tog nerazvijenog/nezrelog/zakašnjelog kapitalizma (zapravo polufeudalizma s paternalističkom državom) veliki je dio slavenskog svijeta doživio socijalističku revoluciju koja je imala dupli zadatak – provesti industrijalizaciju i urbanizaciju (što je zapadni svijet doživio u ranom kapitalizmu) te društvene odnose galopirajuće preobraziti u socijalističke (preskačući brojne etape unutar kapitalizma, o čemu su govorili i Marx i Engels, a prema čemu su bili i skeptični i entuzijastični).[3] Novi socijalistički odnosi tako nisu trebali toliko razmontirati sustav slobodnog poduzetništva koliko razbiti (polu)feudalne okove. Razmontiranje sustava slobodnog poduzetništva nije bilo toliko potrebno ne zbog propoduzetničke sklonosti socijalista, nego zato što je socijalizam nastajao upravo u zemljama koje slobodno poduzetništvo nisu ni razvile u nekoj većoj mjeri.[4]
Odnos komunističkih vlasti prema poduzetništvu bio je itekako vidljiv na blokiranju više-manje bilo kakve privatne inicijative. Ono što je nehotično pomagalo namjeri socijalista i revolucionara jest što su na selima postojali utkani u tradiciji ogromni sustavi zadrugastva i kolektivnog upravljanja dobrima (ostatak feudalizma i pretkapitalističkih oblika saobraćanja među ljudima, izuzetno prisutno bilo baš u Rusiji) – taj je već postojeći tradicionalni kolektivizam trebalo samo provesti u progresivni kolektivizam baziran (bar u teoriji) na oslobađanju "kreativnih potencijala" i lišavanju "predrasuda starog društva" (religije, patrijarhata, drugih starih hijerarhija itd.). U praksi, naravno, preživljavanje pretkapitalističkih oblika društvenih odnosa nije uništeno socijalističkom revolucijom, nego se kad-tad, u svakoj krizi socijalizma, vratilo kao društvena realnost (u Jugoslaviji je to primjer retradicionalizacije društva u krizi osamdesetih godina).[5]
Iza socijalističke babaroge proviruju kameralizam i korporativizam
Kao posljedica svega toga, čega je socijalistički period tek jedan mali dio, formiran je (generacijski nasljeđeno) i današnji opći način mišljenja hrvatskih građana (bolje rečeno – hrvatskog naroda!) o ekonomiji – kolektivna (zapravo državna) solidarnost, mnogo socijalnih davanja, "našizam" ("naše vode, šume, ceste, firme…"), državni intervencionizam, protekcionizam, komorski/cehovski mentalitet… Sve je to, u teoriji, mnogo bliže kameralizmu, korporativizmu, paternalizmu, "narodnoj ekonomiji" i organicizmu, nego socijalizmu. A među mnogim današnjim liberalima i poduzetnicima sve se to naziva "socijalizmom", vjerojatno jer je ta babaroga mnogo "bliža" i "poznatija". Uzimajući sve to u obzir, puno bliže nekom suvislom zaključku bili bismo kad bismo rekli da je hrvatsko društvo "ekonomski desno", a ne "ekonomski lijevo" jer je veći dio tradicije kolektivizma u Hrvatskoj onaj koji je dolazio s desnih, a ne lijevih pozicija (te desne pozicije, doduše, nisu bile ekonomski liberalne, ali ekonomski liberalizam nije sininom za ekonomsku desnicu!). Naravno, ni to nije točno, radi se o kombinaciji, ali definitivno je u nekom nasljeđu najmanje utkana tradicija ekonomskog liberalizma, slobodnog poduzetništva i liberalizma, te to ni nema veze toliko s ljevicom i desnicom – štoviše, čak bi se moglo reći da su neki ljevičari bili i ekonomski liberalniji (ako se sjetimo da je prvu veću "šok-terapiju" u ekonomiji provela socijalistička premijerka Milka Planinc, da je politička perjanica ekonomskog liberalizma u Jugoslaviji bio premijer Ante Marković, a kasnije u samostalnoj Hrvatskoj da su vlade tzv. lijevog centra imale liberalnije zahvate u ekonomiji, naročito Račanova vlada, nego one HDZ-ove vlade). To, doduše, nije bilo tako sankcionirano najvišim državno-pravnim aktima – iako se likvidacija društvenog vlasništva počela događati u SFR Jugoslaviji pod Markovićevim reformama (koje de iure već tada ukidaju Zakon o udruženom radu iz 1976. godine), tek je formalnim demokratskim promjenama u RH, novim Ustavom iz 1990. godine, sankcionirano privatno vlasništvo i napuštanje planski-dogovorne u korist tržišne ekonomije.
Kako bismo otklonili sve nejasnoće, najbolje je da napustimo pojmove "ekonomske ljevice" i "ekonomske desnice", pogotovo tamo gdje nema, kao u našem slučaju, tog željenog "školskog" paralelizma s političkom, institucionalnom i kulturološkom sferom (kako je to prikazano u udžbenicima i "političkim kompasima" s anglosaksonskog područja). Okrenimo se, stoga, samo političkim i idejno-vrijednosnim pojmovima ljevice i desnice koji se na područje ekonomskih politika odražavaju onako kako to dirigira specifičan kontekst, povijest i okolnosti razvoja društvenih odnosa, institucija i stupanj materijalnog razvoja. Vraćajući se tako na fundamentalno shvaćanje ljevice kao one koja vjeruje u čovjeka, napredak, oslobođenje od stega tradicije nasuprot desnici koja je skeptična prema čovjeku, oslanja se na tradicionalne vrijednosti i želi da "prežive" stari (i "dokazani") odnosi, možda možemo čak zaključiti da su nositelji ideja ekonomskog liberalizma pravi ljevičari u Hrvatskoj. A oni definitivno, znamo i slažemo se, nisu većina u hrvatskom društvu.