StoryEditor
HrvatskaMOĆNIK I UMJETNIK (1)

Donosimo izabrane dijelove iz knjige ‘Tito očima Krleže‘ našeg novinara Damira Pilića: u prvom nastavku podsjećamo kako je Krleža spasio Franju Tuđmana

12. siječnja 2021. - 10:32
Posjet Egiptu u veljači 1962.; šetnja vrtom rezidencije u Asuanu Muzej grada Zagreba

Deveti je veljače 1975. godine. Nedjelja prijepodne. Krleža i njegov biograf Enes Čengić sjede u restoranu zagrebačkog aerodroma. Ne putuju nigdje, ne jedu ništa: samo piju kavu i gledaju avione kako jedan za drugim slijeću i uzlijeću.

Krleži je taj aerodromski restoran jedno od najdražih mjesta u Zagrebu: nedjeljom ujutro voli tamo popiti kavu. Veliki pisac intimno nije naročiti pobornik tehnologije, ali respektira tehnički genij čovječanstva. Tumači Čengiću kako "u njemu još živi dječak". U jednom trenutku, dok šutke gledaju avione, Čengić ga zapita: "Jeste li se vozili mlažnjacima?"

"Jesam, brate", odgovara Krleža, "s Titom u Rusiji hiljade kilometara."

Četiri mjeseca kasnije, 13. lipnja 1975., Krleža i Čengić šetaju Anindolom iznad Samobora. U nevezanom razgovoru Krleža se žali kako nikad nije vidio Englesku i Španjolsku, govori o "udesu literature" i političkom angažmanu nekih istaknutih jugoslavenskih književnika, te u jednom trenutku veli, pokazujući na pejzaž:

"Vidite kako je tu lijepo. Dolje je zemljište i kuća koju je Tito prije rata kupio i stanovao je tu kao inženjer Babić."

A nekoliko mjeseci ranije, 1. listopada 1974., Čengić vozi Krležu na izlet u Dugo Selo. Dok se u Čengićevom automobilu spuštaju Tuškancem, Krleža svom biografu pokazuje jednu starinsku vilu na kraju Visoke ulice, katastarskom preciznošću mu iznosi njen historijat gradnje i promjene vlasničke strukture kroz posljednjih stotinu godinu, te na kraju kaže:

"U toj vili, i na jednom drugom mjestu, neko je vrijeme Tito boravio poslije Rezolucije Informbiroa. Sve je, naime, potpisivao kao da se nalazi u Beogradu, a bio je zapravo ovdje inkognito i za to je znalo svega nekoliko najpovjerljivijih ljudi."

'Na, Krleža, čuvaj glavu'

Ove sitne anegdote navode nas na zaključak da je Krleža još prije Drugog svjetskog rata, kao i u vrijeme poslijeratne krize sa Staljinom, spadao u taj Titov najuži krug od "svega nekoliko najpovjerljivijih ljudi": kako bi inače znao ove povjerljive logističke informacije? Moguće je da mu je te stambene detalje Tito naknadno ispričao, ali i takva varijanta ukazuje na bliskost između dvojice muškaraca.

Opisujući taj spomenuti izlet u Dugo Selo, Čengić iznosi još jedan detalj koji ilustrira bliske Krležine odnose s Titom. Na polasku iz kavane dugoselskog hotela Čengić je primijetio da je Krležin šešir star i otrcan, te se poluozbiljno ponudio da mu za rođendan kupi novi šešir:

"Ne, hvala", odvraća Krleža, "ovaj mi je nekako najbolji. Tito mi ga je poklonio. Imao je u poratnim godinama lijep običaj da mi poklanja prave 'Borsalino' šešire, a kako imamo iste brojeve jednostavno bi ga skinuo: 'Na, Krleža, čuvaj glavu.'"

Osim što ga je vodio u državničke posjete po svijetu, odavao mu državne tajne i poklanjao šešire, Tito je Krležu i redovito ugošćavao u svojoj ljetnoj rezidenciji na Brijunima. Iz Čengićevih dnevnika doznajemo da je Krleža sa suprugom Belom sedamdesetih godina (a i ranije) s Titom na Brijunima boravio i po mjesec dana, obično u kolovozu i rujnu. Tako ga Čengić 25. ožujka 1980. pita: "Jeste li neku večer gledali na televiziji film o Hitleru?"

"Nisam na televiziji, već sam ga ranije vidio kod Tita, mislim na Brionima", odgovara Krleža, i dodaje: "Ponovno ga nisam htio gledati, jer sve znam napamet."

Krležina brijunska druženja s Titom nisu se, međutim, svodila samo na zajedničko gledanje filmova, što vidimo iz Čengićeva zapisa od 24. rujna 1973., nakon Krležina povratka s Brijuna u Zagreb. Čengić ga pita: "Jeste li viđali Tita za vrijeme boravka na Brionima?"

"Dakako da jesam, i ne mislite valjda da ću Vam sada referirati što sam sa šefom razgovarao", odbrusio je Krleža, i nastavio:

"Uostalom, što sam razgovarao? Mislim da ga zamaram trajnim prigovorima dnevnoj politici i nepotrebno ga opterećujem svojim viđenjima problema."

image
Brijuni, kolovoz 1950.; Krleža, Tito, Ivan Gošnjak 
Muzej Jugoslavije

Krležin odgovor odaje da je Umjetnik imao privilegiran položaj kod Moćnika, tako što mu je mogao reći sve što misli, čak i kad se radilo o kritici jugoslavenske politike, što je moglo svega nekoliko ljudi u Jugoslaviji. S takve pozicije je, uostalom, Krleža i mogao 1972. suflirati Titu da nakon Maspoka oslobodi tadašnjeg umirovljenog generala Franju Tuđmana zatvora, što je rezultiralo poznatom Titovom direktivom: "Tuđmanu ne pakovati!"

U praksi je to značilo da Tuđman neće biti optužen za špijunažu, kako su tužitelji isprva namjeravali – a što je povlačilo zatvorsku kaznu od 12 do 15 godina – nego samo za "veze s inozemstvom i s emigrantskim elementima", što mu je donijelo znatno manju sankciju: presudom Okružnog suda od 11. listopada 1972. Tuđman je osuđen na dvije godine zatvora, ali je odmah pušten na slobodu, a Vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske mu je potom kaznu smanjio na onoliko koliko je proveo u istražnom zatvoru – deset mjeseci.

U intervjuu koji je krajem 80-ih dao zagrebačkom "Poletu" i sâm Tuđman ističe da mu je Krležina intervencija kod Tita iznimno pomogla:

"Iako su i drugi intervenirali za mene, vjerojatno je Krležin utjecaj na Tita bio presudan, i vjerojatno mi je to što nisam bio suđen za špijunažu spasilo život."

Koristeći status "dvorskog pisca" i Titovu blagonaklonost, Krleža je znao intervenirati kod maršala i za pojedine "nepodobne" jugoslavenske pisce, kao u slučaju crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića (koji se 1948. izjasnio za Staljina, nakon čega godinama nije mogao objavljivati nigdje u zemlji). Čengić se toga prisjeća u zapisu od 24. listopada 1989. godine:

"Kad mu se poslije dugog kućnog pritvora javio Radovan Zogović i poslao mu zbirku pjesama koju nitko nije smio objaviti, Krleža je Titu rekao: 'Evo, imam pjesme Radovana Zogovića, nitko neće da mu ih objavi. Pročitao sam ih, većina je izvrsna, a ostale su odlične.'

'Neka Radovan ide dovraga', rekao je Tito Krleži.

'Neka ide Radovan, ali poezija je dobra i ja bih je objavio u Forumu.'

'Pa objavite, tko vam brani!'

I Krleža je u Akademijinom 'Forumu' prvi put poslije niza godina počeo objavljivati Zogovića."

Humanisti ili feudalci

Vidimo da se Krleža zdušno zauzimao za proskribirane pisce, političke optuženike i općenito ljude koji su bili u nemilosti komunističkog sistema. Koliko god te epizode oslikavaju njegov osobni humanizam, današnja liberalno-demokratska javnost može ih tumačiti i kao potvrdu demokratskog deficita jugoslavenskog socijalizma, pošto se Moćnik i Umjetnik ispostavljaju kao svemoćni feudalni vladari koji određuju ljudske sudbine mimo svakog legaliteta ili proklamirane jednakosti ljudi pred zakonom.

image
Bela i Miroslav Krleža s Jovankom Broz na Brijunima 1961. Fotografiju je snimio Josip Broz
Muzej Jugoslavije

Ne osporavajući pravo na takve ocjene i prigovore – uostalom, sasvim legitimne – ističemo da smo u ovoj studiji htjeli izbjeći onu "tipičnu grešku" na koju upozorava povjesničar Ivo Goldstein, naime da aktere i događaje iz prošlog vremena sudimo po današnjim vrijednosnim kriterijima i moralnim kategorijama naše epohe. Umjesto toga, pokušali smo ih prikazati i razumjeti po parametrima njihove epohe, pri čemu je nužno naglasiti da su i Moćnik i Umjetnik bili komunisti do smrti, a boljševička revolucionarna pravda nije jednaka poimanju pravde u liberalnim demokracijama.

Odnosno, kako bi to formulirali očevi marksizma: "Vladajuće ideje nekog vremena bile su uvijek samo ideje vladajuće klase."

U tom smislu, s obzirom na to da se u vremenu nakon smrti Moćnika (1980.) i Umjetnika (1981.) na ovim prostorima promijenila vladajuća klasa – pa i sama klasna struktura društva – logično je da su se promijenile i vladajuće ideje. Stoga je lako upasti u zamku da aktere stare epohe sudimo po vladajućim normama ovog vremena. Kao što rekosmo, tu smo zamku nastojali izbjeći.

'Ti, druže Tito'

U srpnju 1973. Tito Krleži, povodom 80 godina piščeva života i 60 godina rada, dodjeljuje Orden jugoslavenske zvijezde s lentom, koje će mu na svečanosti u Zagrebu predati tadašnji predsjednik Sabora SR Hrvatske Jakov Blažević. Godinu ranije Tito je Krleži i osobno uručio jedno drugo visoko državno odlikovanje (Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem), što je prenosila nacionalna televizija kao događaj prvog reda. O samoj ceremoniji zapis je ostavio svjedok događaja, tadašnji član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske Stipe Šuvar:

"Josip Broz Tito je u vili 'Zagorje' 24. travnja 1972. predao (...) Miroslavu Krleži Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Tito je svoj kratki govor pročitao, oslovljavajući Krležu s 'vi', a Krleža je uzvratio, bez ikakva papira, oslovljavanjem sa 'ti, druže Tito'."

Slika istaknutog pisca koji prima državna odlikovanja od svemoćnog vladara s kojim putuje po svijetu i s njim ljetuje i gleda filmove – nije osobito slobodarska. Neminovno se nameće pitanje: što je Tito time kupio ili platio?

Mnogi će reći – Krležinu šutnju. Ti nećeš pisati o negativnim aspektima socijalizma i političkim neslobodama, a ja ću ti zauzvrat dati putovanja u Rusiju, ljetovanja na Brijunima, nove "Borsalino" šešire i visoko ordenje uz TV prijenos.

Sličnu kvalifikaciju o Krležinom odnosu prema vlasti daje i nekadašnja predsjednica CK SKH i liderica Maspoka ("Hrvatsko proljeće") Savka Dabčević Kučar, koja je nakon sjednice u Karađorđevu 1. prosinca 1971. smijenjena i uklonjena iz političkog života, skupa s ostalim "proljećarskim" prvacima:

"Kad je došlo Karađorđevo, nije se s tim slagao, ali se pokorio. Nešto je pokušao da nekima pomogne; nekima je i pomogao. Za osobu njegova dometa smatrala sam to premalim. No, bio je već star, preumoran i s preteškim teretom iskustva na ramenima. Boljelo ga je kad je od nas saznavao, a i sâm osjećao, što se Hrvatskoj sprema. Ali, kad je to došlo – pomirio se s tim i priklonio."

'Završit ćeš na galgama'

Tadašnja ustaška emigracija imala je o Krleži i njegovom "nacionalnom izdajstvu" još gore mišljenje. U zapisu od 24. ožujka 1989. Čengić donosi izvatke iz knjige emigrantskog publicista Mladena Žigrovića "U žitu i kukolju" (objavljene 1986. u Barceloni) koji se odnose na Krležu i njegovo političko ponašanje nakon Drugog svjetskog rata:

"Pred prodorom surova Balkana i poplavom velikosrpstva, pokleknuo je na koljena, postavši ne samo Titovom dvorskom ludom i partijskom perjanicom, nego i čovjekom koji je do zadnjeg daha života okrenuo leđa vlastitom narodu, tim robovima i robijašima. A da gorka ironija njegove sudbine bude još gorča, on je kao autor 'Gospode Glembajevih' doživio jednu od svojih zadnjih metamorfoza: u poslijeratnim se je godinama našao u najužem kružoku Nove klase, u kružoku najgospodskije gospode Glembajeva."

Na istom tragu, ali u još mnogo brutalnijoj nijansi, nalazi se i pismo koje je Krleža 6. svibnja 1973. dobio od stanovitog M. D. iz Zagreba, a dan kasnije ga pokazao Čengiću:

"Uvijek si bio režimski čovjek, najveći izdajnik hrvatskog naroda, a nikada nisi bio u zatvoru. Ali, s tobom je gotovo, osuđen si na smrt i završit ćeš na galgama, a Tvoje će knjige biti spaljene. Žalimo Belu..."

Na ovom mjestu izložit ćemo jednu sličnu invektivu iz Ljubljane, koju Čengić donosi u nadnevku od 2. lipnja 1976. godine. Zapis počinje Čengićevom konstatacijom da je netko iz Titove najbliže okoline telefonirao zagrebačkom časopisu za kulturu "Oko" i izrazio Predsjednikovo zadovoljstvo tekstom o Titu što ga je taj list prenio iz "Krležijane".

"Tekst je objavilo i ljubljansko 'Delo'", veli Krleža Čengiću. "Neki anonimus mi ga je poslao prekriženog crvenom olovkom, a ispod toga piše nešto što, kad se prevede, znači – ulizica koja puže na trbuhu. Na fotografiji su meni i Titu nacrtali kukaste križeve."

Krleža to priča bez uzbuđenja, tek da svom biografu notira i drugu stranu atmosfere u socijalističkoj Jugoslaviji, koju on povremeno osjeti na vlastitoj koži, nerijetko baš zbog svog pozitivnog, odnosno servilnog stava prema Titu. O tom stavu, pak, Krleža pred Čengićem nema nikakve dileme:

"Sve što sam o Titu napisao bilo je iz uvjerenja..." zaključuje on priču o kukastim križevima iz Ljubljane.

IDUĆI NASTAVAK: Savka: Krleža je govorio o Titu kao da priča o svojoj ženi Beli

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. veljača 2021 23:38