StoryEditor
Bizniskompleksna situacija

Ekonomski stručnjak Željko Garača upozorava na dubinu krize: Jedini spas je novac iz drugog mirovinskog stupa

Piše Saša Ljubičić
8. travnja 2020. - 23:56
Mislimo na sutra
Božidar Vukičević/HANZA MEDIA

Profesor Ekonomskog fakulteta u Splitu dr. Željko Garača jedan je od onih koji se ne libi ukazati na anomalije u našem gospodarstvu, ali i pohvaliti poteze Vlade ako za to ima mjesta.

Nakon što je koronavirus poharao svjetsku ekonomiju, pitanje koje se u Hrvatskoj nameće jest: treba li smanjiti plaće u javnom sektoru kako bi teret krize bio podjednako raspoređen između zaposlenih u privatnom sektoru i proračunskih korisnika?

- Smanjivanje plaća u netržišnom sektoru za deset posto, a ja sam radio kalkulaciju na tom primjeru, koristeći ekonomske podatke iz 2019. godine, krizu koja nam se dogodila učinilo bi još težom. S jedne strane, država bi na taj način smanjila rashode za samo 175 milijuna kuna mjesečno, a za neto plaće u privatnom sektoru osigurala dodatnih 87,5 milijuna kuna.

Ukupna potražnja bi se smanjila za 87,5 milijuna kuna. Na taj bi način poduzetnici bili onemogućeni prodati svoje robe i usluge za tih istih 87,5 milijuna kuna pa bi morali smanjiti cijene ili proizvodnju. To rezultira time da država na ime PDV-a dobiva manje novca, a isto se događa i s doprinosima jer spomenuto smanjivanje potrošnje vodi smanjivanju plaća i novim otkazima u privatnom sektoru.

Na koncu, oni koji ostanu bez posla u privatnom sektoru, ponovno se vraćaju na teret države. Ukratko, smanjivanjem plaća u javnom sektoru smanjili bi i potrošnju, pa bi naša ekonomija još brže potonula, što dovodi do zaključka da rezanje plaća u javnom sektoru, u kojem radi oko 250 tisuća ljudi, nije rješenje. Ako ove iznose usporedimo s oko 10 milijardi kuna mjesečno koje država sada, kroz usvojene mjere, direktno daje privatnom sektoru, čini se da je daljnja rasprava izlišna.

Nažalost, moguće je da ova kriza bude tako duboka da sruši i ove ekonomske zakonitosti, pa će morati doći smanjenja i ovih plaća silom prilika.

Uz to je ovo i prvorazredno političko pitanje, a javnost jasno iskazuje što želi ili kao što reče predsjednik Zoran Milanović, volju većine birača treba sačuvati od istine.

Radna mjesta

Otežava li nam dodatno situaciju činjenica da nam je javni sektor prevelik?

- U nekim razvijenim ekonomijama on je i zastupljeniji nego kod nas, no to, zapravo, u ovom slučaju principijelno nije ni bitno. Mi ovdje može samo govoriti o intenzitetu promjena, ali one uvijek idu u istom smjeru. Mislim da javni sektor služi kao stabilizator ekonomije u kriznim vremenima. Ponavljam, smanjenje proizvodnje znači smanjenje prodaje i prihoda te gubitak radnih mjesta, pri čemu ti koji su izgubili posao u privatnom sektoru nužno padaju na teret države. Smanjivanje plaća u javnom sektoru generalno vodi do pada BDP-a, povećanja deficita i broja nezaposlenih, i zato ta mjera nikako ne dolazi u obzir.

U nas je previše ljudi egzistencijalno ovisno o državi?

- Kad govorimo o javnom i privatnom sektoru, ispravnije bi bilo reći - proračunskom i tržišnom sektoru. Primjera radi, što bi bila Ina, kojoj je suvlasnik država, a u ovom je trenutku potrošnja goriva na dnevnoj bazi pala 72 posto! I možemo li onda Inu ubrajati u javni sektor? I treba li joj pomoći? Ili HEP. HEP je na tržištu, nije monopolist, a ne ovisi ni o proračunu. Oni proizvode struju i prodaju je na tržištu po cijenama koje su konkurentne u Europi jer je tržište električne energije liberalizirano. Zato taj dio ne trebamo miješati s proračunskim korisnicima. Proračunski korisnici su djelatnici javnih službi, a tu su najveći problem agencije za koje nitko ne zna čemu služe osim za uhljebljenje kojekakvih kadrova. No, njihovo postojanje u kontekstu ove krize je više pitanje higijene društva i ekonomije, a ne krucijalni ekonomski problem.

Dočekujemo li ovu krizu kao država i društvo u boljem ili lošijem stanju od onoga u kojem smo bili 2009. godine?

- Za razliku do mnogih, smatram da je dočekujemo manje spremni, međutim, postoji jedna stvar koja nam jako može pomoći u ovoj krizi, a to su zalihe koje se stvaraju kroz drugi mirovinski stup. Bez diranja u postojeću imovinu budućih umirovljenika u fondovima, uplate doprinosa koje u ovom trenutku idu prema fondovima samo treba, na jedno kraće vrijeme, preusmjeriti u proračun. Ujedno bi buduće umirovljenike koji će u mirovinu ove godine trebalo motivirati da se vrate u prvi stup, a oni bi onda u proračun sa sobom donijeli i svoju kapitaliziranu štednju. S obzirom da se ove godine očekuju izuzetno loši prinosi fondova, to ne bi trebao biti problem. Tako bi se do kraja godine proračunska sredstva povećala za oko dvanaest milijardi kuna pa bi ukupni deficit države bio za toliko manji. Naime, deficit je u krizi nemoguće izbjeći, ali se bitno može smanjiti ovakvom mjerom.

Zarada od turizma

Može li Hrvatska preživjeti bez osam milijardi eura koje zarađujemo od turizma?

- Ja sam u prve projekcije išao s nešto blažim procjenama, a one kažu da ćemo uprihodovati pet milijardi eura manje, no sada bih se složio s onima koji žive od turizma, a koji su već shvatili kakva je situacija, da ni od glavne sezone najvjerojatnije neće biti ništa jer će pandemija koronavirusa, po posljednjim procjenama zdravstvenih stručnjaka, najvjerojatnije trajati i kroz treći kvartal. Ona bi se, prema tim procjenama, mogla smiriti, ali će i dalje na snazi ostati niz restrikcija, a jedna od njih bi se mogla odnositi i na ograničavanje putovanja. Ne može se ni očekivati da će ljudi nakon patnji u drugom kvartalu odmah pohrliti na godišnje odmore. Tako se moja procjena smanjenja prihoda od turizma u trećem kvartalu godine čini optimističnom, jer svaki dan što se toga tiče saznajemo nešto novo što pogoršava ukupnu sliku i projekciju onoga što će se ubuduće događati pa lako možemo doći i do gubitka od 8 milijardi eura. Bit će iznimno teško, ali ćemo preživjeti.

I je li to uopće moguće u trenutku kada je stala gotovo cijela svjetska ekonomija?

- Da, jer nije problem samo pandemija kao povod za sve loše što nam se sada događa u ekonomiji, nego činjenica da je cijelo gospodarstvo tako naglo stalo pa je ova kriza u tom smislu potpuno različita od svih drugih kojima smo svjedočili. Upravo sam pročitao podatak: pad aktivnosti ekonomije u SAD-u je na razini krize iz 2009.! Znači, ako bi se ova situacija s koronavirusom produžila, kriza će biti jača od one iz 2009. u SAD-u, koji je, nota bene, najmanje patio i najbrže se izvukao iz prethodne krize. No, danas će Americi u tom smislu biti teže, a onda i ostatku svijeta.

Primjer Njemačke

Što mi uopće kao država možemo napraviti da bi popravili ovo stanje, kad Njemačka, kao gospodarska lokomotiva EU-a, čami na slijepom kolosijeku, a dok nas ona ne povuče, ni naš vagon ne može naprijed?

- Da, s tim da pri tome treba imati na umu da je Njemačka prestala biti gospodarska lokomotiva Europe i prije pandemije jer je lani cijelu godinu plesala na granici recesije, i da nije bilo povećanja potrošnje njemačkih kućanstava, ona bi već tada bila u recesiji. Zato su još onda odlučili uložiti velika javna sredstva u oživljavanje gospodarstva, no problem je u tome što ova kriza nije nastala primarno zbog pada potrošnje; ona je tako duboka i nagla jer je proizvodnja skoro pa doslovno stala. U tom se smislu ne može previše pomoći intervencijom države, jer dok god mjere ograničavanja budu na snazi, proizvodit će se samo ono što se može proizvoditi, a to nije dovoljno da bi se stvorilo prihode za normalan život.

Ekonomski dio ove krize, koja je puno kompleksnija, započeo je krizom ponude koja brzo prerasta u krizu potražnje, što nas uvodi u začarani krug jer manja potrošnja znači manju proizvodnju i opet u krug. Zato je dobro što se odmah na početku krize naznačilo da je bitno sačuvati radna mjesta i likvidnost. Zapravo, likvidnost države i banaka nije toliko problematična koliko je problematična likvidnost poduzeća i zato im treba pomoći. Trebaju nastaviti proizvoditi ako mogu, čak i ako trenutno ne mogu prodati svoje proizvode. Tu država mora pomoći.

Upozorili ste da pristiže i manje doznaka iz inozemstva, a one su značajna stavka u našem BDP-u?

- Oni koji su davno otišli iz Hrvatske nemaju više potrebe slati novac doma, ali oni koji su nedavno otišli našli su se na udaru krize i bore se za opstanak u zemljama u kojima su sada zaposleni ili su već izgubili posao, pa im ostaje puno manje novca koji bi mogli slati svojima u Hrvatsku. Treba imati na umu da su doznake bile i veće od onoga što se službeno objavljivalo, a procjena da će one pasti samo deset posto, s kojom sam kalkulirao, čini mi se vrlo umjerena i lako bi mogla biti i gora.

image
AFP

Šokira podatak koliko su mikro i male tvrtke nespremno dočekale krizu. Većina ih ima zalihu tek za dva, najviše tri mjeseca?

- To je tako svugdje. Takve su tvrtke najugroženije. Ni velike tvrtke nemaju zalihu gotovine, osim u Japanu, gdje su njihove kompanije krcate novcem koji nemaju gdje potrošiti, međutim, velikim je kompanijama puno lakše doći do pozajmica kako bi održale likvidnost jer su velike i važne pa im se lakše izlazi ususret. No, tu se sad javlja problem pada tržišta kapitala, posebno dionica, pa bitno pada i vrijednost kompanija, tako da i one teže održavaju likvidnost uobičajenim kanalima. I onda opet dolazimo do toga da ih države spašavaju svojom intervencijom, minimalno s garancijama na zaduživanje. SAD će skoro deset posto BDP-a transferirati građanima, što je dva trilijuna dolara! Plus toga, već imamo milijardu i pol dolara kvantitativnog otpuštanja bankama za spas gospodarstva, tako da će na kraju Amerika odštampati i ubrizgati u gospodarstvo dvadeset posto svog BDP-a. U našim relacijama bi to bilo oko osamdeset milijardi kuna godišnje.

Nepripremljeni za krizu

Mi za to nismo spremni?

- Iako sam mislio da je to nemoguće s Vladom koja toliko brine o javnom dugu, čini se da će se to, ipak, dogoditi. Taj podatak ilustrira dubinu krize i što su sve države spremne napraviti da koliko toliko sačuvaju ekonomsku aktivnost, a i uz sve to će imati i gospodarski pad. Sva prijašnja mjerila uspješnosti se zaboravljaju. Za ovakvu krizu se nitko nije mogao pripremiti.
Američki su analitičari nagoviještali da će u SAD-u u drugom kvartalu pad BDP-a biti i veći od dvadeset posto, a te su procjene davali na temelju izjave predsjednika Trumpa da će pandemija završiti prije početka travnja. Nakon tjedan dana i novih spoznaja o pandemiji, prognoze pada su već bile na skoro 40 posto, tako da se mojih prijašnjih dvadeset posto prognoze pada BDP-a u drugom kvartalu i trinaest posto na razini godine možda čine pretjeranim, ali sa svakom novom spoznajom o dubini krize i moje prognoze slijede one američke, bar za drugi kvartal godine. To, naravno, ovisi i o mjerama koje Vlada bude poduzimala da bi se taj pad ublažio. Smanjivanje plaća bi u ovom trenutku pogoršalo situaciju.

Hoće li plaće i cijene stanova pasti, a odnosi, u biti, ostati isti?

- Kupnja nekretnina se u nas teško može dovesti u vezu s prosječnom plaćom jer bez kredita to nitko ne može realizirati. No, tu su bitna dva faktora: prvi je da će smanjena potražnja za nekretninama sigurno utjecati na cijene nekretnina, što smo već jednom prošli. Nama je ponuda novih stanova jako mala, zato mislim da će padati cijene starih stanova, ali cijene novogradnji neće bitno padati zbog rasta troškova radne snage i male ponude.

Ako nemate dovoljno ljudi koje biste angažirali u građevinarstvu, vi jednostavno ne možete te ljudi slabo platiti da bi u konačnici cijena stana koji se gradi bila manja. Da mi još uvijek imamo jaku građevinsku operativu kojoj fali posla, onda bi se to odrazilo na stambenu izgradnju i cijene nekretnina, ovako to neće biti slučaj.

Inače, u zadnje je vrijeme kupnja stanova tek manjim dijelom bila financirana kreditima, a većim dijelom povlačenjem štednje iz banaka, tako da su ljudi s uvjetno rečenom velikom štednjom, a takvih je možda oko dvadeset posto u Hrvatskoj, zaključili da je tu štednju kvalitetnije i bolje uložiti u nekretnine, makar se one prodavale i po visokim cijenama, nego držati novac u banci jer njegova vrijednost tako pada zbog toga što su kamate niže od stope inflacije.

Mislimo na sutra; što nam je raditi nakon što ova kriza mine?

- Ako to gledamo kroz činjenicu da država nema deficita, već smo se naučili pokrivati onoliko koliko je pokrivač dug, pri čemu smo se puno toga odrekli. Nažalost, zbog krize će pokrivač biti izuzetno kratak i nećemo se moći prilagoditi. Ono što nam može dati malo optimizma je to što ova kriza nije uvjetovana našim ekonomskim slabostima, već egzogenim utjecajem, pa kad taj vanjski faktor nestane, gospodarstvo će se puno brže vratiti u normalu nego je to, recimo, bilo kod prošle krize, pri čemu se nadam da će to biti posljedica boljih odluka Vlade ili barem nedonošenja pogrešnih odluka kao što su bile odluke HNB-a u prošloj krizi, do mjera štednja koje su nam bile nametnute.

Čini mi se da je ono što smo mi tada morali proći kroz dizanje poreza i smanjenje plaća u javnom sektoru bila cijena koju smo platili zbog Grčke. Taj tip mjera je primijenjen na Grčku ne da joj se pomogne, nego da ju se disciplinira i da se pokaže drugima što im se može dogoditi ako se počnu ponašati kao ona. Onda se to moralo primijeniti na sve zemlje juga, i tako smo se i mi našli u toj situaciji, no sada, kao ni tada, to nam ne bi donijelo ništa dobro.

Univerzalno pravilo je da se u krizi ne zagovara povećanje poreza, a mi smo to tada napravili. Banke su u puno boljoj situaciji nego što su bile za vrijeme krize iz 2009., a HNB je bitno promijenio svoju politiku u odnosu na onu koju je ranije vodila, tako da u ta dva stupa imam puno povjerenje. Sad je na Vladi najveća odgovornost.

Vladine mjere

Što mislite o mjerama Vlade?

- S najavama mjera bio sam jako zadovoljan i optimističan, no kada je Vlada donijela prvi paket mjera, ostao sam razočaran. U međuvremenu se dogodio i drugi paket mjera, no nisam siguran da su te mjere prave. Nažalost, osim hvalevrijedne ideje da se direktno, intervencijom države, pomogne očuvanju radnih mjesta u poduzećima kojima je onemogućeno ili otežano poslovanje, sve ostalo je manje ili više podložno kritici. Iako su poslodavci zadovoljni, od stručnjaka su se mogle čuti i mnoge kritike. Ja bih spomenuo samo neke za koje mislim da ih do sada nismo čuli.

image
Božidar Vukičević/HANZA MEDIA

Mjere su donesene bez projekcija osnovnih makroekonomskih indikatora: padu BDP-a, deficitu i javnom dugu. Djelovalo se samo u skladu s trenutnom situacijom. Mjere su osjetljive na manipulativno ponašanje poduzetnika. Ne potiče se proizvodnja u otežanim uvjetima već destimulira.

Ponavlja se pogreška štednje proračuna ograničavanjem javnih nabava i time dodatno ugrožavaju neka poduzeća kojima onda država dijeli novac kao pomoć. Država bi trebala povećati javne nabave i otkupiti sve viškove proizvoda koja poduzeća trenutno ne mogu prodati. Svi smo složni da je likvidnost važna, ali treba voditi računa da previše likvidnosti može biti jako štetno.

Mislim da je pomoć države prevelika u ovoj fazi dok nisu otklonjeni uzroci krize. Bojim se da će nedostajati novca kada bude potrebniji za ubrzani izlazak iz krize. Pomoć države ne smije po veličini biti usporediva s veličinom izgubljene proizvodnje. Preveliko je upumpavanje novca u potrošnju; najveći dio pomoći ide u potrošnju za koju nedostaje domaćih roba i usluga.

Radi se o novcu bez pokrića, što može izazvati mnogo veći monetarni problem, inflaciju ili klizanje tečaja, a onda nam nema pomoći. S obzirom na dubinu krize i neizbježni enormni rast javnog duga, reći ću nešto za što će mi mnogi dodijeliti razne ružne epitete.

Treba početi razmišljati o nacionalizaciji drugog mirovinskog stupa. Iako u njemu nema novca jer ga je država odavno potrošila, a ono što je ostalo bitno je izgubilo vrijednost, baš zbog krize to ne predstavlja ozbiljan realni izvor sredstava, ali može pomoći. Ovime bi se ipak znatno smanjio javni dug i omogućilo nužno daljnje zaduživanje države bez znatnog porasta kamata. Takav netržišni potez prema privatnom vlasništvu ne bi bio presedan za ovu Vladu.

Teške odluke za teška vremena.

#ŽELJKO GARAČA#MISLIMO NA SUTRA

Izdvojeno

04. lipanj 2020 10:50