Što se vremena tiče, u Parizu ništa nova. Kiša i dalje neumoljivo pada. Uputili smo se ipak do Roland Garrosa. Prvi je dan teniskog turnira. Ali samo za odabrane, odnosno one koji igraju pod krovom. A to u čuvenom teniskom kompleksu nude samo dva terena, Philippe Chatrier i Suzane Lenglen. Krovovi su zatvoreni i najveće zvijezde zaigrat će tu.
No, jedne od najvećih zvijezda u parovima igrat će na terenu broj 11. Mate Pavić i Nikola Mektić turnir otvaraju protiv njemačkog para kojeg čine Dominik Koepfer i Jan-Lennard Struff. Nimalo lagan zadatak na početku, no branitelji zlatne medalje iz Tokija veliki su favoriti.
I oni čekaju. Ne mogu na teren. I sigurno neće još neko vrijeme, dok kiša ne prestane. ‘Cerade‘ su navučene preko svih terena, a u slučaju da vrijeme dopusti treba kakvih pola sata da sve bude spremno.
Bacili smo đir po teniskom centru. Tisuće ljudi slilo se u Roland Garros. Ne smeta im ni kiša. Svi hrle prema svojim destinacijama, odnosno terenima, iako se na većini njih ništa ne događa. Nije to spriječilo njemačku obitelj u kabanicama da zauzmu svoja mjesta na tribini i čekaju. Do kada? Tko to može znati? Ali oni svoju kartu za taj meč imaju. I čini se da ih ništa neće spriječiti u naumu da je iskoriste. Kad – tad.
Nastavljamo dalje i iza kantuna... Konačno. Eto ti kockica i hrvatske zastave. Prilazimo odmah: dobar dan, dobar dan. Osmijeh je na licima čim se začuje naš jezik i priča krene. Otac i sin, Joško i Lovro Majcan došli su pogledati Pavića i Mektića.
- Iz Samobora smo. Bit ćemo u Parizu pet, šest dana. Uspjeli smo nabaviti samo jednu ulaznicu za meč na terenu Suzane Lenglen, pa je stariji sin Stjepan išao pogledati meč. Mi čekamo Pavića i Mektića. Znate li kad će?
Odgovaramo slijeganjem ramena. Nitko ne zna kad će kiša stati. Čas lagano sipi, čas pada jače. Tereni su pokriveni, ‘ušuškani‘ i čekaju igrače da konačno podignu prašinu.
- Sin je tenisač, pa volimo otići na turnire kad god imamo priliku. Bili smo i na Wimbledonu ove godine i prošle. Karte smo rješavali preko Mate Pavića. Imamo zajedničkog prijatelja – priča nam Joško, glava familije.
Snašli su se i za smještaj. Cijene su u Parizu zbog Olimpijskih igara otišle ‘u nebo‘.
- Tu smo kod prijatelja koji žive u Parizu. A oni su dobri s plivačem Nikolom Miljenićem. Htjeli smo ići i na plivanje, ali ulaznice za to su stvarno preskupe. Ostaju nam vaterpolo i rukomet. To ćemo još pogledati.
Spremno su pozirali za fotografiju. Razvili su šal i zastavu, a potom se i prisjetili nemilog događaja. Naime, u Pariz su stigli letom na kojem su bili i naši tenisači. Odnosno, trebali su stići. Pisalo se već naveliko o tome kako se jedan motor zrakoplova pokvario. Srećom, prije nego što je avion poletio...
- Svi smo se ukrcali i avion je lagano krenuo prema pisti. Taman je skrenuo prema zaletištu i onda se vidjelo da nešto nije u redu. Svi smo morali van i sutradan na novi let.
Kako su reagirali igrači?
- Što je, tu je. Nije se moglo učiniti ništa nego slijediti upute. Ali Pavić se jako iznervirao. Sjećam se da je govorio: Pa, što ovo meni treba? - kroz smijeh se prisjeća Lovro.
Stigli su naši, navijači i igrači, sretno i sigurno u Pariz gdje sada željno iščekuju svoje mečeve. Još uvijek se ne zna kada će to biti. Kiša pada, a nebo ne daje nikakve naznake da bi uskoro moglo biti išta bolje. Redaju se odgode, nove prognoze. Ne prije 13.30, ne prije 14.30. I tako tko zna do kada.
Rastali smo se s Majcanima koji su ostali čekati rasplet. Kažu da im ulaznice vrijede do 19 sati, a onda... I za kraj, ‘ajde da i nama novinarima netko jednom zavidi. Akreditacija je naše ‘oružje‘ koje u Parizu otvara gotovo sva vrata. Morali smo ih, nažalost, ostaviti da čekaju, dok smo se mi uputili na centralni teren pogledati mečeve najbolje tenisačice svijeta Poljakinje Ige Swiatek protiv Rumunjke Irine-Camelije Begu, dok je iza toga slijedila poslastica dana i nastup srpskog tenisača Novaka Đokovića protiv Australca Matthewa Ebdena.