Đurđevdan je, Romi slave svoj najveći praznik. Nakon đurđevdanskog uranka, jutarnjeg umivanja i kupanja započinje slavlje uz ples, pjesmu i bogatu trpezu. A u svijetu nogometa, u Hrvatskoj, jer bio je i Hrvat, te osobito u našoj regiji, Đurđevdan 6. svibnja, znamenit je dan je kad se u Sarajevu rodio - Ivica Osim.
Veliki trener, generacija 1941., danas bi imao 83. rođendan. Osim, zvani Švabo ili bolje Strauss s Grbavice, po slavnom austrijskom kompozitoru, jer Osimov je nogomet bio - valcer.
Kasnije kao trener, Osim je napose bio umjetnik kao nogometaš, pamti se doskočica Mirka Kamenjaševića, reportera Radio Sarajeva, o tom sjajnom igraču Željezničara:
Kod lopte je Osim, dribla, jednog, drugog, dribla i trećeg i dragi slušaoci dok Osim dribla i ne izgubi loptu, poslušajte muziku iz našeg studija... - ušlo je u legendu sportskog etera.
Kao igrač, bio je Osim reprezentativac Jugoslavije koja je osvojila srebro u Europi 1968. godine. Kao trener isto je tako veličanstven bio, sa Željezničarom je igrao polufinale Kupa UEFA protiv mađarskog Videotona 1985., godinu ranije kao pomoćnik Ivanu Toplaku zaslužio je brončanu olimpijsku medalju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, e da bi kao selektor Jugoslavije dospio u četvrtfinale Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji što su "plavi" izgubili kontra Maradonine Argentine. I to tek nakon slabijeg izvođenja jedanaesteraca i divovske 120 minuta borbe, odigrane bez golova.
Zanimljivo, oba reprezentativna dosega izborena su u - Firenci, pobjeda protiv Engleske 1:0 1968. na završnom turniru Eura (strijelac je bio Dragan Džajić), te rečeni četvrtfinale na svjetskoj razini 1990. godine.
Umro je u Grazu prije dvije godine 1. svibnja, dakle samo pet dana prije 81. rođendana.
Naum nam je podsjetiti vas na relacije Osima i Hajduka što smo ih opisali prije dvije godine u trenutku smrti velikana koji je ponikao u Željezničar na Grbavici, svome sarajevskom Želji, klubu radničke klase i raje, da bi Osim postao čovjek od svijeta, s mnogo dodirnih točaka vezan uz Hajduk i hajdukovce. Skovao je mnoga dugovječna prijateljstva što ih je tek neumitna smrt rastavila...
Pa vas podsjećamo da je bio krhkog zdravlja posljednjih godina života. Moždani udar doživio je još 2007. i prebrodio ga umnogome zahvaljujući tome što mu se dogodio u Japanu, pa je uživao baš vrhunski tretman liječnika. No, bez obzira na tegobno zdravstveno stanje umro je ipak iznenada, kako to uradi srčani udar, odnese te u hipu.
Živio je u Grazu koliko i u Sarajevu u posljednje vrijeme, kombinirao je svoje dvije omiljene destinacije.
Kao trener nije Osim bio ni Ivić, ni Mladinić. Ni Miljanić, ni Boškov, kao veličine sa širokog jugo-prostora, bio je nadasve - Osim. Osim njih i – on. Svakako i neizostavno. Za sve poseban, za mnoge možda još i bolji jer bismo mu dodali i dušu umjetničkog naspram spomenutih predstavnika super ozbiljnog baluna.
Nije bio ni kao Ćiro. Drugačiji od Blaževića. Nešto a la Špaco. Posebnih dimenzija poput Poklepovića...
Prijateljstvo s Nadovezom
Na spomen Osima odmah nam u misli dođu poveznice s Hajdukom. Imao ih je mnogo, osobito njegovo prijateljstvo s Perom Nadovezom, kao predvodnikom generacije nogometaša Hajduka šezdesetih. Pa kasnije kao selektor, tada još nismo rabili riječ izbornik. Imao je miljenike među igračima „bijelih”, premda je – ne bez osnove – preferirao i mnoge, zapravo većinu iz svoga Željezničara. Znao je bolje od svih koliko vrijede njegova djeca s Grbavice, a za kojima su se potom pojagmili velikani yu-nogometa...
Kad je čuo ružnu vijest Osimova odlaska, Boro Primorac, pomalo oporog smisla za surovu stvarnost, baš poput Osima s „be ha” prostora, reagirao je:
- Silno mi je žao. I u Japanu smo se sretali. Tamo su ga spasili. A što ćeš, to je tako, život i smrt. Neko je već vrijeme igrao produžetke...
Tako bi i Osim reagirao o sebi samome, s doskočicama.
U šezdesetima je u ime prijateljstva s igračima Hajduka pristao da im – pusti utakmicu. Hajduku je trebala pobjeda za opstanak i bi tako, Hajduk je na Starom placu svladao Željezničar sa 4:0. Nisu bili važni golovi, samo pobjeda, ali su Željini igrači statirali, a Hajdukovi zabijali. Osim prije svih, kao najbolji, Štraus je tu utakmicu sabotirao...
A kako to znamo? Pa zato jer je godinu-dvije kasnije pukla „afera Planinić”, vratar Željezničara Ranko Planinić ispričao je novinaru u Sarajevu Aliji Resuloviću kako je to izgubio od Hajduka, ostavljen na cjedilu, bez obrane, pa mu napuniše mrežu. Planinić je bio nešto ljut na svoje iz Želje pa se, ne lezi vraže raspričao, da im se osveti, što i kako, ajme i kuku!
Od Planinićeva duga jezika nastradao je i Hajduk, efekt golmanove ispovijedi bila je kazna mnogima, Hajduku su odrezani minus bodovi (grozilo mu se i ispadanjem u drugu ligu), a Osim i Smajlović su kažnjeni godinom zabrane igranja.
Nadoveza i Osim su nam često to prepričavali, a priča ide toliko daleko da je tadašnji trener Hajduka Milovan Ćirić, jak sa svojim beogradskim vezama, zauzvrat ostavljenih bodova na Starom placu obećao Željinim vedetama Osimu i Smajloviću siguran nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964....
‘Plave’ nije mogao zamisliti bez Vulića i Zlatka Vujovića
Zbog Hajduka, godinu dana neigranja. I primio je to stoički. Nije jadikovao, smijao bi se na spomen davnih dana.
Kao selektor doveo je Jugoslaviju u Poljud, protivnik je bila Turska. Nije prihvaćao pritisak da uvrsti u tim Blaža Sliškovića. A bilo je naglašene želje iz uprave „bijelih”, ajde, stavi Doktora Baku... Ma kakvi. Stavio je mahom igrače Željezničara i splitska publika je reagirala duhovito, spontano:
- Željo, Željo, Željo – skandiralo se reprezentaciji, umjesto da je bodre „plavi, plavi”.
Zato je na Mundijalu u Italiji 1990. pokazao koliko voli i cijeni Zorana Vulića i Zlatka Vujovića. Bez njih nije mogao ni zamisliti svoju reprezentaciju Jugoslavije.
Vulić, igrač po Osimovu istančanom ukusu, pričao je:
- Bio je poštenjačina, znalac i nogometna enciklopedija. Nije na trening nosio papir. Ali, u jednom treningu promijenio bi pet vježbi... Umio je udahnuti igru, ono najteže što trener treba znati. Svaki njegov trening je uspio. Igrali smo sjajan nogomet. Bio je ispred svoga vremena.
Zlatko Vujović je priznao:
- Najviše mi je žao što mi baš on nije bio trener u Hajduku. Još bih više naučio – voli reći brzonogi golgeter.
A da bude trener u Hajduku poželio je Osima sportski direktor „bijelih” Ivica Šurjak 2001. godine.
Osim je uvijek dolazio u Vodice, tu je imao kuću, vezan uz Dalmaciju na svoj način, uz prijatelje, ribu, vino, omiljen... U Hajduk? Šurjak je pokušao:
- Pričali smo. Bio je sklon ideji... Htio sam da s njim napravimo iskorak. Bio je zainteresiran, pa se ipak nije u to upustio... Premišljao se. Pazio je i kako da nas na koncu odbije, da se ne uvrijedimo. Bilo je to delikatno za njega – sa sjetom se uvijek sjeća Šurjak.
A i mi velikana Osima, na Đurđevdan kad bi imao 83. rođendan.