StoryEditor
Hajduksjećanje

Jedan je od najtužnijih datuma Hajdukove obitelji: ‘Da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka‘

Piše Slaven Alfirević
4. travnja 2020. - 16:14
Arhiva SD

Kako je to čudno u životu, u sudbini, 3. travnja upisan je zlatnim slovima u Hajdukovim knjigama po pobjedi 6:0 protiv Dinama usred Zagreba i dva gola Vukasova.

Bilo je to 1955., a već sutradan, tj. danas 4. travnja u rubrici „dogodilo se na današnji dan”, jedan je od najtužnijih datuma Hajdukove obitelji. Dan kada je otišao Bajdo...

Danas, prije 37 godina u proljeće 1983. napustio nas je Bernard Bajdo Vukas, do dan-danas nenadmašan u svim izborima za najboljeg nogometaša Hajduka svih vremena.

Prošla je i zlatna Ivićeva generacija poslije njega, sa svim trofejima sedamdesetih, pa upečatljive osamdesete poznate po europskim utakmicama i tada aktualne vedete; nizale su se veličine i kasnijih desetljeća, ali Bajdo je bio i ostao jedan jedini. „Kontinentalac” s nastupima u selekcijama FIFA, nedodirljiv, takav je ušao i ostao u legendi.

‘Da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka’

Eno mu spomenik u Poljudu pod murvom, danas je dan kad se iz Hajduka pohodi do spomenika i stavlja cvijeće. Rodio se 1. svibnja 1927. u Zagrebu, u glavnom gradu je i umro i pokopan na Mirogoju, ali sve je ostalo, sav život i karijera obilježena hajdučkom, bijelom bojom.

- Da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka – zapisan je citat na postamentu spomenika.

Vadit opet i iznova sve te brojke o Bajdinim slapovima nastupa i golova i trofeja, ima li smisla, potrebe... Možda podatak da je nakon veličanstvene karijere nogometaša bio prvi sportski direktor Hajduka, šezdesetih, tada se to zvalo „tehniko” i da se trener Dušan Nenković osjeti jačim dodali su mu legendu Vukasa. I po tome je Hajduk bio preteča, korak ispred svih, ima  i „tehnika” i to ne bilo koga, nego Bajdu...

‘Ne mogu ti ništa osim cvijeća dati’

A kakav je bio igrač, dribler, lijevo krilo, napast i kasnije po vlastitoj želji spojka, osmica ili desetka, oslikava i davna izjava tadašnjeg selektora „one” reprezentacije, Aleksandra Tirnanića koji je za kormilom bio zajedno sa Splićaninom, hajdukovcem Leom Lemešićem. Poslije jedne u nizu šou-predstave našeg Bajde dotrčao mu je Tirke u zagrljaj i potom ushićen izrekao glasovitu izjavu:

- Ne mogu ti ništa osim cvijeća dati! - tako su nekadašnji izbornici zahvaljivali velikanima.

Dokumentarac o Vukasu zove se „Gospodar lopte”. Iliti baluna. Treba li što dodat?

Tada je golove po Europi zabijao Mađar Ferenc Puskas, UEFA ga slavi kao golgetera bez premca i svoju godišnju nagradu za najljepši pogodak danas po njemu naziva. A da se tada darivala Zlatna lopta, u prvoj polovici pedesetih, ponio bi je naš Bajdo. 

U naponu snage Vukas je bio 1950. - 1955., a prva Zlatna lopta dodijeljena je tek godinu kasnije, ponio je Englez Stanley Matthews.

Je li Vukas bio Messi svoga vremena? Svakako. A da napišemo da je od Hrvata bio Modrić prije Modrića? I to bi bio pun pogodak i živa je istina... Gospodar Baluna.

#BERNARD VUKAS#HAJDUK

Izdvojeno

02. lipanj 2020 02:27