Ovčice. Plaža koja ostatak godine, za razliku od ostalih, ne zjapi prazna. Prkosi naletima masovnoga turizma. Ima i fureštih, ali ne daju, ipak, domaći svoju plažu. Čuje se tu još uvik lipa splitska rič, beštimja kad karte u briškuli ili trešeti nisu naklonjene, a kad se raspoloženje malo digne, čuje se i stara dalmatinska pisma.
Naviru i mlađe generacije, koje sve češće umjesto klubova biraju opuštenu, domaću atmosferu Ovčica. Slave tu kraj školske godine, rođendane, svašta nešto, pa kad se izmiša i mlado i staro, to bude divota.
Sve je tamo još uvik kako triba. Osim tuša. E, on nije kako triba. Nema ga. Prazno. A bome i tužno. Jedno je vrime radio, pa se onda pokvario, pa tako u krug nekoliko puta, a sad ga, eto, nema. Unatoč vapajima domaćih ljudi ne zna...