Čuti psovke od onih najmlađih para uši i šokira, a roditelji se često opravdavaju kako su to sigurno čuli od nekog susjeda i opravdavaju se uz riječi "ma zaboravit će".
Prema istraživanjima, djeca uglavnom počnu psovati i/ili koristiti pogrdne riječi od druge do 12. godine života, a dok krenu u školu, već nauče u prosjeku 30 do 40 pogrdnih riječi.
Upravo to dokazala je i anonimna objava jedne majke koja je prije nekoliko dana osvanula u Facebook grupi Mame Splitsko-dalmatinske županije. Ona je prisustvovala događaju na dječjem igralištu na Mejašima koji ju je naveo da se zapita "kud ide ovaj svijet".
"Ovo pišem kao mama. Kao jedna tužna mama koja se pita kuda ide ovaj svijet. Gdje smo zakazali mi kao roditelji? Gdje je nestala ta ljudska empatija u nama i u njima?"
"Naime, radi se o ponašanju naše (jer svatko je dijete nekoga od nas) djece. Uzrast uvijek nekako između 10 i 15 godine. Ovo pišem nakon događaja na dječjem igralištu na Mejašima, ali toga sam se nagledala i u Stobreču (gdje je balavac u pola bijelog dana doveo psa kojeg je tjerao da grize gumu na ljuljački) do Strožanca (gdje isto tako mahom djeca istog uzrasta se iživljavaju na igralištu, vrtuljku, ljuljačkama, šaraju sprejevima gdje god stignu)", opisuje. "Tko će im išta?"
"Naime, sjedim na klupi s jednom mamom i dječica manjeg uzrasta lijepo se igraju. Malo dalje od nas dvojica dječaka uzrasta maksimalno 15 godina pričaju. Moju koncentraciju totalno je preuzeo njihov rječnik. Ljudi moji, svaka druga riječ je psovka i to kakva. Bili su tamo možda 20 minuta. Opsovali su toliko i Boga i Isusa i svakakvih gnjusnih psovki koliko ja nisam u svom životu. A znam ponekad i ja. Bez imalo pretjerivanja!" piše anonimna mama.
Kaže da će poštedjeti čitatelje detalja, ali da je doista bilo užasno, a tim više što se sve to događa pokraj male djece.
"Mališan me na povratku kući ispitivao o njihovim izgovorenim riječima jer to ne možeš ne čuti. Niti malo obzirno i tiše nego onako po junački kako su naučeni. Zatim ustaju, dolaze još dvoje i sjedaju na ljuljačku, onu veću, okrugu... U parkiću su njih dvoje sami. Tu počinje iživljavanje..."
U tom novijem parkiću su, kaže, dvije ljuljačke koju su stariji dječaci zauzeli.
"Srce me boli kad vidim da se malci nemaju gdje niti igrati više. Ja ih upitam mogu li dječici prepustiti ljulju, na što oni odmah i čine bez komentara i ružnih riječi. Barem pred nama tako...", navodi anonimna autorica objave.
No agonija ni tu ne prestaje nakon što u park uskoro stižu djevojčice uzrasta deset do 12 godina.
Djevojčice to rade drukčije
"One odmah jure na tu ljuljačku. Jedna stoji i divljački se ljulja jer sve što je normalno – njima nije. Kod njih nema psovki, ali vise na mobitelima, svaka na svom. Zaljuljaju se jako, pa skaču s ljulje. Mislim si ‘ma stat će‘, ali ne... Obratila sam se i njima i nisu postupile kao dječaci. One govore da o čemu ja to pričam, ne vide problem u svom ponašanju i govore da imaju pravo tu biti, da tko sam ja...", prepričava šokirana sugrađanka.
"One ipak odlaze na klupu, ali čim su vidjele da mi odlazimo, nastavljaju započeto divljanje po parku. Gledam i gledam i razmišljam znaju li njihovi roditelji gdje su im djeca. Ako ne, a vjerujem da je tako, zašto im ne kupe satove, a ne mobitel da mogu vidjeti gdje su i kako se ponašaju. I neka poslušaju svoju djecu što pričaju kada nisu kod kuće. Mislim da bi se tek tad osvijestili jer da im itko ide reći, bio bi im najgori neprijatelj."
U razgovoru s drugim ljudima je, kaže, čula kako su najžešći nakon deset, dok nema male djece.
"Čujem da je tamo to užas za slušati i gledati. Pitam se onda, ja kao roditelj djeteta vrtićkog uzrasta, znaju li roditelji gdje su im djeca i kako provode vrijeme... Njima je užasno dosadno i zapravo ta dosada u njima proizvodi tu bahatost i revolt, potrebu za dokazivanjem u bilo čemu i pred svima, bilo vršnjacima ili drugima. Oni se ne srame ni pred kim, ne poštuju nikoga. Gdje je kod naše djece nestalo djetinjstvo? Ljubav, poštovanje, empatija? Nema toga u tom uzrastu niti će toga biti kasnije, a niti će oni to jednoga dana moći prenositi na svoje", razočarano piše te u nastavku proziva roditelje na odgovornost za ponašanje svoje djece.
"Ovo pišem u nadi da će barem jedna mama iz tog kvarta ovo pročitati i zapitati se je li možda ovo moje dijete. Nadam se da će porazgovarati s njim i posvetiti mu mrvicu više vremena. Jedino tako možemo svi skupa biti sretniji. Danas je tvoj, sutra je nečiji. Zato moramo svi skupa odmalena raditi na tome da ih barem sada, dok još nije kasno, usmjeravamo k nečemu boljem i preusmjeravamo ih ako vidimo da treba. Tako ćemo biti sretniji kao roditelji, ali i oni za koje se kunemo da su nam najsvetiji. Svakodnevno im ponavljati ‘ne čini drugome što ne želiš da drugi tebi čine‘. Pomozimo jedni drugima i reagirajmo na vrijeme."
