U pravoj poplavi događaja ("šušura"), povodom 100. godišnjice rođenja neponovljivoga Miljenka Smoje promiče i ostaje bez komentara pitanje "bogatstva i uboštva" (Kavanjin) samoga spomenika.
Na davno raspisanom natječaju (2009. godine) pobijedio je rad nedavno preminuloga šibenskoga kipara Aleksandra Ale Guberine (1946. - 2022.). Riječ je o samotnoj figuri na Matejuški koja nekima nije išla uz sliku kroničara života koji je po naravi posla nerazlučivi dio svagdašnjega ljudskoga babilonija. Ipak je pisanje samotan posao (ne piše se s drugima i uz bukaru vina) a i pisac je onaj koji nešto teže piše nego drugi ljudi (Th. Mann). Do lakoće i razumljivosti pisanja koja je krasila ovoga sjajnoga kroničara svakodnevna života moguće se dospijeva težim putem nego što se to misli.
I druželjubiv i samotan Smoje sjedi na klupi i stvara mogućnost da se, kao kod A. G. Matoša u Zagrebu ili D. Petrovića u Šibeniku sutra sjedne kraj njega. To blaži, ako ne i otklanja ovaj prigovor. Bilo kako bilo, sin nepismenoga ribara iz Varoša, slobodoumni i čovjek koji je obilježio svoje i naše vrijeme i koji je učinio više od drugih ljudi, sjeda na svoje prirodno mjesto.
Retardirani akademizam
Ali ovim rješenjem bude se (rekao bih, - posebice u Splitu), poslovična pitanja o koristi i pogubnosti figurativnoga spomenika u suvremenom gradu dok se o figuraciji i ne-figuraciji ne pitaju u današnjem kulturno i na sve načine subjektivnijem svijetu. Ne pitaju se to u Londonu, Dublinu, Beču, Amsterdamu… čijim prostorima defiliraju figure sa Rembrandtove Noćne straže, D. Bowie, Mandele.
Tamo se u spomeniku ne traži umjetnost nego Churchill ili Lennon, što je prirodnije nego stajati pred megalitom, kockom ili obeliskom - svakako pred rebusom i zagonetkom i čekati tumača koji će objasniti o čemu je tu zapravo riječ i gdje će s pločica s natpisom u podnožju spomenika (prema kojoj će i stručnjak i nestručnjak hrliti) značiti spas!
Jer spomenik je primarno tematska i zadaća i temeljno ljudski komunikativni, a ne pretenciozni akt. Stoga i pametni ljudi poput Adorna i Mumforda odavno smatraju da na ovome mjestu ne treba biti u samom srcu modernističkoga i estetskoga pametovanja, posebice u sredini koja i danas figurativni spomenik smatra konzervativnim ili neprimjerenim duhu vremena (ala i duha i vrimena?!). Duh vremena je "za baciti" pa onda još treba nekoga siliti da bude u njemu?! Što se tiče spomeničke teme, zanemaruje se činjenica da malo tko danas i zna učiniti figuru ili barem pismeniji rad.
Štoviše, svakodnevno svjedočimo retardiranom akademizmu, kastriranom realizmu, karikaturama i groteskama u čast predsjednika i svetaca, i vascijeloga političkoga polusvijeta. Moguće malo i pretjerujem, ali sam uvjeren da su spomenik Galebu u Makarskoj ili utegnutoj gospođi iz Siska na Bačvicama koja jedva stane u svoj kostim, a da o Piriji u Marmontovoj ili Bavčevićevim rješenjima (primjerice Motika, bolji od modernistički pretencioznih megalita iz Odiseje u svemiru 2001, odnosno, svih pustih kocki, stožaca i menhira koji mogu biti sve i sva; najčešće – ništa!
Krepost u zanatu
Što se tiče opusa Guberine, stanovite sumnje leže izvan banalnoga pitanja figuracije ili ne-figuracije. Figurativan je i Angeli Radovani, K. Kovačić, K. Hraste, Gormley, Varotsats... A danas, uzmimo da ostanemo samo u Splitu, R. Jozić ili Đ. Martinić. Guberina, kao i svi umjetnici svijeta, bio je kipar i slabijih i boljih djela (među kojima ističem antologijski portret Nevena Belamarića u šibenskom Kazalištu).
Najviše je boravio u svojoj kiparskoj bottegi (atelje-galerija) u šibenskoj kali. Potpuno gluh za spekulativne nejasnoće, Guberina će pismeno riješiti stvar i s osjećajem za običan, svakodnevni život koji nose dobri spomenici, posebice oni koje sam nazvao "spomenicima iz čista mira" i koji bez nategnuta "viška intelekta" nose osjećaj "odgovornosti spram svakidašnjega života" (Kuspit).
Jer puno je više kreposti u zanatu nego što se misli; puno više nego u glumatanju i modernističkom prenemaganju koji rađaju spomenicima za koje ne znaš niti kome - niti čemu. Znao je izvesti svoju zadaću znajući da svijetom kao nikada do sada "marširaju"i veliki, ali i obični ljudi, poput domaćica koje sjede na klupama Dublina, Seula, da S. Freud visi na nekoj fosni u Pragu, a Giordano Bruno naglavačke u Italiji. Znao je da su najbolji spomenici zaslužnim ljudima oni koji se i nakon smrti druže s drugim ljudima. Znao je i da se pretilost M. Krleže pod rukom znalca pretvara u duhovno (M. Ujević- Galetović).
Nije baš da ne bih njegovom opusu ili ovome rješenju, prostoru i položaju spomenika, mogao naći manu. Nije sve bajno i oko ovoga spomenika. Stanoviti problem vidim u preobrazbi skice u spomenik, odnosno u činjenici da je teško rad u manjem mjerilu pretvoriti u veći (ovdje: prirodna veličina ili čak nešto više od toga). Jer pri prijenosu u veće mjerilo često se gubi ona neposrednost, osjećaj dodira s materijalom, života, prirodnosti i srha membrane…
Skica/maketa često djeluje životnije, prirodnije. U skici često u "litrenu bocu stanu dvije litre" (kipar B. Ružić), ali nažalost još češće pri realizaciji spomenika u dvije litre nekada ne stane niti kvarat litre. Jer nagledao sam se sjajnih skica i prosječnih spomeničkih radova. Naime, neposrednost i prsti upleteni u materiju (model/maketa) sada zadobiva neku oštrobridnu "kubističku", pa i konfekcijski tvrdu, pomalo i zalizanu "modernističku" crtu.
Tu nevolju pojačava i činjenica da ruka Ale Guberine neće biti upletena u konačno rješenje. Realizacija spomenika ostaje unutar obitelji i povjerena je ruci (mojeg nekadašnjeg studenta), sina Ante koji je drukčiji kipar, ali i zaposlenik Restauratorskog zavoda, što je po meni dobra okolnost koja može u teškoj i delikatnoj zadaći stišati nagon k autorstvu i doslovnije se držati izvornika.
Naočale i cigareta
Zanimljivo je da je u međuvremenu Smoje dobio i naočale i cigaretu među prstima, što je bio razlog da se među natječajnim radovima eliminira prijedlog Kažimira Hraste. Naime, cigareta među prstima shvaćena je apoteozom pušenja što nije, je li, zdravo. Ala opet ćudoređa u Splitu!
Nakon "škrta nekrologa" (Pavičić), i "kapsila dužeg od sprovoda" (I. Ivanišević) "šušur" posvećen Smoji, nadamo se nije samo kratkotrajni "kopernikanski obrat" (Feđa Klarić), nego znak zdravijeg društva u kojemu naša "sjećanja" nisu samo "septičke jame" nego makar blagi iskorak iz kontaminiranoga polja zlovolje u kojemu haraju poslovični jal i ujedanja.
Lik Miljenka Smoje nije samo umetnut u prostor nego i sadržaj prostora kojemu vraća sjećanja na siromašno, ali sretno djetinjstvo i ležernost života koja nestaje pred navalom bezglave farmaceutske ovisnosti o tricama i kučinama. A uz prave gusjenice događanja, spomenik Miljenku Smoji nije niti "satisfakcija", niti "vraćeni dug" … Sve je to izvan znanih floskuletina.
Smoji ne treba ništa. Jer i sve što je imao - sve je i dao.