stdClass Object
(
[id] => 630483
[title] => Neki događaji u Splitu 80-ih bili su nevjerojatno slični današnjima: partija gubi snagu, s omladinom 'nešto nije u redu', grad je 'opkoljen' došljacima...
[alias] => neki-dogadaji-u-splitu-80-ih-bili-su-nevjerojatno-slicni-danasnjima-partija-gubi-snagu-s-omladinom-nesto-nije-u-redu-grad-je-opkoljen-dosljacima
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
U Splitu će u srijedu 30. listopada, u zgradi Filozofskog fakulteta s početkom u 14 sati, biti promovirana knjiga Nikice Barića “Split 1980-ih – Društveni sukobi u sutonu samoupravnoga socijalizma”.
Mladi znanstvenik radi u Hrvatskom institutu za povijest, a djelo je prikaz nevjerojatnog desetljeća grada u kojem se jedan sistem urušavao, a da nitko nije još znao što dolazi. Urušavala se partija, gospodarstvo, društveni život..., pa i sam grad koji se gušio u svojim ekološkim, prometnim, socijalnim problemima.
Barić se uglavnom temeljio na pisanju novina, “Slobodne” i “Nedjeljne Dalmacije”, ali i “Omladinske iskre”, “Berekina”, pa i vrlo zanimljivih tvorničkih listova (“Brodosplit”, “Jugoplastika”, “Jugovilnil”). Izuzetno štivo daje na više od 800 stranica uvid iznutra, u središte uragana – Splita osamdesetih.
Puno članova, ali malo rezultata
Iz današnje perspektive, pa i s obzirom na to kako je sve to izgledalo nama koji smo svjedoci tih godina, nevjerojatno je kako je SK iznutra bio slab, podijeljen, i kakav je pesimizam vladao u redovima komunista, koji je po brojkama bili izuzetno jaki.
Navodite podatak iz 1983. kada je u splitskoj općini bio 25.251 član SK. S druge strane imamo izjavu Ive Družijanića koji kaže: “Pošteno rečeno, bez obzira što vjerujem u Savez komunista skoro kao vjernik u Boga, ja nikad u svojoj partijskoj praksi nisam bio veći pesimista nego što sam sada”. Ekonomska kriza, ojačani “unutrašnji i vanjski neprijatelj”..., što je bilo presudno za taj pesimizam?
– Pa na samom početku osamdesetih godina stanje i dalje nije izgledalo toliko pesimistično. No, rast gospodarske, društvene i na kraju političke krize u Jugoslaviji negativno je utjecao na stanje među članstvom SK. Partija i dalje drži sve poluge vlasti, a članstvo je brojno. No, ta brojnost članstva nije se pretakala u učinkovitost Partije.
Govorilo se: “Partija je u svim ključnim trenutcima znala naći rješenje”, ali tijekom osamdesetih toga odgovora na rastuću krizu nije bilo. Svakako je partijsko članstvo znatnim dijelom bilo popunjeno ljudima koji su kroz SK željeli zadovoljiti svoje osobne interese, od napredovanja u karijeri do stambenog pitanja.
No, bilo je i dosta starih komunista, kao i mlađih idealista, koji su tih godina, razočarani stanjem i u Partiji i u društvu, vraćali partijsku knjižicu. Negdje od sredine osamdesetih počinje polagano opadanje broja članova SK u Splitu.
Mladi sve manje žele u Partiju, a mnogi je dotadašnji komunisti napuštaju. Ipak i sredinom 1989. u splitskoj općini Savez komunista ima oko 19.500 ljudi.
Kao da nije bilo dovoljno izvanpartijskih problema, već su i unutar splitske organizacije pojedini članovi bili, najblaže rečeno, sumnjivi. Dr. Nikola Visković, dr. Srđan Vrcan, bili su pod obradom sigurnosnih službi... Otkud tolika paranoja prema vlastitim članovima?
– Iz današnje perspektive to se može činiti “paranojom”. No, jednostavno, tadašnja Državna sigurnost pratila je razne oblike “neprijateljske djelatnosti”. Kao što su praćeni hrvatski nacionalisti, tako su kontrolirani i takozvani “ultraljevičari” i “anarholiberali”, a kao takvi su klasificirani dr. Visković i pokojni dr. Vrcan.
Dakle, bila je riječ o članovi SK koji su kritički primjećivali različite slabosti sistema i njih su, sa svojih lijevih pozicija – kritizirali. Meni je pri pisanju knjige bilo korisno citirati tadašnja razmišljanja dr. Viskovića i dr. Vrcana jer su oni, s tom svojom “izoštrenom” lijevom kritikom, nerijetko znali vrlo dobro primijetiti i analizirati zašto samoupravni socijalizam ne funkcionira kako je to načelno bilo zamišljeno.
Titov spomenik u Splitu
Jedan od sukoba bio je na relaciji partija – omladina. Komunisti priznaju da su izgubili mlade generacije, a to će potvrditi i Pavle Palić, šef gradske omladinske organizacije, koji će zbog toga podnijeti i ostavku. Gdje je puklo između Partije i mlade generacije?
– I komunisti su govorili – budućnost socijalizma nije upitna dok on na svojoj strani ima omladinu. No, od početka osamdesetih sve je prisutnija gospodarska kriza, u Splitu je izražen problem nezaposlenosti mladih, ili, primjerice, mladi radnici, mladi bračni parovi, teško mogu riješiti svoje stambeno pitanje.
Kako je ta pitanja sve teže rješavao cijeli sistem, onda ga svakako nije mogao riješiti Savez socijalističke omladine, iako je on formalno trebao okupiti cijelu omladinu i zastupati njezine potrebe.
Tako omladinska organizacija zapravo odumire, što sam u mojoj knjizi prikazao na primjeru te organizacije u “Brodosplitu”. Da s omladinom nešto “nije u redu” pokazalo je istraživanje o razmišljanju splitske srednjoškolske omladine, koje je provedeno 1984. pod vodstvom dr. Borisa Vuškovića.
To istraživanje pokazalo je da su mladi – u odnosu na slično istraživanje provedeno 1967. – sve više religiozni, da su i djeca radnika znatnim dijelom religiozna, da među srednjoškolcima vlada nepovjerenje, pa i neprijateljstvo prema nekim od glavnih društvenih vrijednosti. Primjerice, smanjio se broj mladih koji su u toj anketi izrazili želju da postanu članovi SK. Dakle, sistem sa svojim vrijednostima imao je sve manju privlačnu snagu među mladima.
O nemoći partije možda najviše govori situacija s nikad postavljenim Titovim spomenikom. Od njegove smrti trajale su rasprave o podizanju spomenika, umjesto toga stigao je otužni pano ispred Svetog Frane.
I mediji, pa i partijci, tražili su da se on ukloni, a 1986. više se nitko nije sjećao niti tko ga je i na čiji poticaj postavio. Konačno je odlučeno da će Split dobiti spomenik, sada to izgleda smiješno, 1992. godine? Dakle, Partija se nije mogla dogovoriti niti oko Tita.
– Nakon što je Tito umro, krilatica je bila: “I nakon Tita – bit će Tito”. U sklopu toga u cijeloj Jugoslaviji počelo je obilježavanje Titova lika koje je postupno, shvatili su to i oni na vlasti, prelazilo granice dobrog ukusa. Upravo je zato 1984. donesen jugoslavenski zakon o upotrebi imena i lika Josipa Broza Tita.
U Splitu je, kako ste spomenuli, dugo vremena bio istaknut taj veliki Titov portret, iako su mnogi smatrali da je on tako neukusan da se njime uspomeni na Tita čini “medvjeđa usluga”. Stanje se promijenilo do kraja osamdesetih. Do tada iz Beograda već godinama traje napad na Tita kao vođu “antisrpske zavjere”, iz Beograda se udara na Jugoslaviju kako je bila uređena Ustavom iz 1974. godine.
U takvim okolnostima u Splitu se oživljava inicijativa za podizanje spomenika Titu, a, očito, time se htjelo reći – mi stojimo uz Titovu ostavštinu, uz Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih republika, a protiv smo Miloševićeve politike. Spomenik je trebao biti dovršen 1992., na stogodišnjicu Titova rođenja.
Dakle, ta inicijativa za spomenik Titu u Splitu mogla bi se opisati kao potez koji više nije korespondirao sa svim onim burnim događajima koji su pokrenuti krajem 1980-ih, a početkom 1990-ih su odveli zemlju kojom je Tito vladao u slom i rat.
Stop feminizmu na splitski način
Neki događaji su doista nevjerojatno slični današnjima. Primjerice, sukob splitskih i kaštelanskih taksista koji su na kraju 1988. kulminirali blokadom aerodroma u Resniku i intervencijom policije. Pozadina je zapravo sukob na osnovi teritorijalnog ustroja, a to znači i upravljanja na području Splita, Kaštela i Solina.
– Gotovo cijele osamdesete godine u Splitu obilježene su “samoupravnom transformacijom” tada “mamutske” splitske općine u novu Gradsku zajednicu općina Split, u kojoj su trebale biti nova i teritorijalno smanjena općina Split i nove općine – Kaštela i Solin.
Periferni dijelovi općine žalili su se da su u velikoj splitskoj općini zakinuti i zato Kaštelani traže vlastitu općinu.
U tu transformaciju uloženo je puno vremena i energije, ali je između predstavnika Kaštela i Splita trajalo beskonačno sukobljavanje (pa i među taksistima). Konačno je Sabor SR Hrvatske 1989. donio odluku o ukidanju Gradske zajednice općina Split.
Mislim da je to zanimljivo jer se u samoupravnom socijalizmu puno polagalo na dogovaranje, usuglašavanje, pronalaženje zajedničkog rješenja, ali se na spomenutom primjeru pokazalo da je to teško provesti.
Iako se danas idealizira položaj žene u Jugoslaviji, činjenica je da su umnogome imale iste probleme kao i danas. Diplomirana inženjerka elektrotehnike zaposlila se kao čistačica jer u struci nije mogla naći posao, pa za “Nedjeljnu” (1987.) kaže: “Žene teže dolaze do posla jer se računa da će se udati, pa roditi, pa ne mogu na teren”... Kako je to društvo, koje je isticalo i rodnu ravnopravnost, zaboravilo na žene?
– Pa ne bih rekao da je zaboravilo, ali je postojao raskorak između proklamiranog i stvarnog stanja. SK se zalagao za punu ravnopravnost žena, one su znatnim dijelom sudjelovale u udruženom radu, mnoge kao tvorničke radnice.
No, puno su manje bile zastupljene na rukovodećim položajima i nerijetkom im je bilo teško ostvariti prava, koja su im nominalno pripadala. U Splitu je tih godina veliki problem nezaposlenost mladih, a među njima dominiraju žene.
Zato se znalo reći da se društvo žena sjeti samo ceremonijalno, za 8. mart, a nakon toga se na njih zaboravi.
Zanimljiv je i jedan članak objavljen u glasilu “Jugoplastike”, kolektiva u kojem su veliki dio radne snage činile žene, u kojem je stajalo – da, treba ostvariti ravnopravnost žena, ali nam ne trebaju nekakve feminističke teorije, jer je obitelj ipak “temeljna struktura društva”.
Bože sačuvaj da svi dođu na posao
Udruženi (ne)rad – naziv je zanimljivog poglavlja koje dosta govori o radu i samoupravljanju. U splitskoj općini bilo je 1981. godine zaposleno u privredi impozantnih 76.500 radnika! Međutim, većina tvrtki bila je u gubicima koji su 1986. godine iznosili 824 milijarde dinara.
A o višku radnika da ne govorimo, u “Jugoplastici” su sami došli do trećine viška... Nezaposlenih je 10 tisuća, gospodarska je kriza... Što sve to govori o tadašnjoj privredi?
– Od broja zaposlenih u privredi, koji ste spomenuli, najveći dio bio je u raznim granama industrije, a zatim u građevinarstvu.
S gospodarskom krizom u cijeloj Jugoslaviji, ni stanje u Splitu nije bilo povoljno. Ne mislim da je većina poduzeća bila u gubicima, ali mnoga jesu, primjerice, velikih problema bilo je s “Jugovinilom”.
A onda se iz “zajedničkih rezervi” te gubitke pokrivalo, što je opet opterećivalo druge dijelove privrede. U Splitu je tijekom 1980-ih bio izražen problem nezaposlenosti omladine. Partija je radila da se taj problem riješi, da splitski kolektivi zaposle mlade.
No, krajem 1980-ih, kada je i sama Partija odlučila napustiti samoupravljanje i prijeći na tržišnu privredu, počelo se, ne samo u Splitu nego u cijeloj Jugoslaviji, raspravljati o “tehnološkom višku” radne snage.
Dakle, bila je riječ o tisućama radnika koji objektivno nisu bili potrebni u proizvodnji. O toj “nezgrapnosti” velikih pogona s “previše” zaposlenih govorila je i anegdotalna izjava Miroslava Vučemilovića, generalnog direktora “Jugoplastike”, koji je rekao, otprilike, “ne daj Bože da svi zaposleni jednog dana zaista dođu na posao, tek onda ne bi znali što da radimo”.
Općinski komitet SKH Split je 1985. izradio analizu splitskoga gospodarstva. Zaključeno je da je Split imao veliki rast od sredine 1950-ih do početka 1970-ih. No već tada nastaje zastoj i unatoč velikim investicijama (stranih kredita) nema gospodarskog rasta, raste zapošljavanje, ali ne i društveni proizvod.
Kada se sve ovo 1985. razmatralo, ocjenjivalo se da su potrebne krupne promjene, da neke zastarjele grane splitske industrije treba gasiti, orijentirati se na modernu proizvodnju u manjim pogonima, na poljoprivredu, turizam. No, provesti takvu reorganizaciju u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bilo je vrlo teško.
Samoupravljanje se na mnogim razinama pretvara u anarhično stanje, izjavio je Mile Ćular, član Predsjedništva splitskog komiteta SKH.
A možda najviše o tome, koliko su radnici svoja poduzeća doista doživljavali kao svoja, govori fotografija vodokotlića iz splitskog škvera, oko kojeg je postavljen željezni okvir, da ga koji samoupravljač ne prisvoji... Ili još jedan zanimljiv detalj iz knjige – nestanak cilindra bagera na gradilištu naselja Pujanke, teškog 600 kilograma.
Je li to potvrda da takav sistem, nazvan samoupravljačkim, nije imao šanse zbog pogreške u sebi ili zbog radnika koji nisu bili na razini koju je ta ideja zahtijevala?
– Načelno je radnik u samoupravljanju, u udruženom radu, trebao biti visoko motiviran da dobro radi, jer dohodak koji će radom ostvariti pripada njemu i zatim će, kroz samoupravni proces, odlučiti što učiniti s tim dohotkom.
No, stvarnost je bila drukčija. Još od 1970-ih povlačio se problem golemog broja izgubljenih radnih sati, različitih neopravdanih izostanaka s posla. Česti su bili slučajevi da radnici kradu različitu imovinu iz svojih kolektiva…
Tako se moglo čuti da svatko iz samoupravljanja uzima ono što mu odgovara, svatko koristi svoja prava, a zanemaruje svoje obaveze. Radnik je tada imao sigurnost radnog mjesta, ali bilo je problema s poticajem boljeg rada (“radio, ne radio – svatko dobiva isto”), radna disciplina i odgovornost bili su slabi.
U uvodu moje knjige naveo sam neka razmišljanja sovjetskog disidenta Aleksandra Zinovjeva,koji je to analizirao na primjeru radničke klase u Sovjetskom Savezu, a smatram da sam kroz moju knjigu pokazao da je slično stanje, na primjeru Splita, bilo i u samoupravnom socijalizmu – u komunizmu mnogo se polaže na rad, na radničku klasu, ali zapravo je sistem postavljen tako da na radnom mjestu nema puno zalaganja.
Grad je opkoljen!
Nedavno smo proslavili 40 godina MIS-a, bitnog za današnji izgled Splita. Ipak, tada je bilo dosta kritika u smislu što će nam igre dok su radnici gladni, a žene i djeca čekaju u redu za 20 deka kave, dvije litre sojina ulja i paket WC papira. Opet splitski sukobi.
Piše Miljenko Smoje: “Dajte vi nan mesa, masti, uja, cukra, kafe, bakalara, a sto van PEP (Prvenstvo Evrope u plivanju iz 1981. godine, op. novinara) i MIS, parade i balade!” Je li to samo sukob starog i novog, ili nešto slično onom što gledamo u Hrvatskoj, primjerice kada su građene rukometne arene?
– Jugoslavija se kandidirala da bude domaćin Mediteranskih igara godinama prije, sedamdesete godine u Jugoslaviji su godine blagostanja, iako, kako će se kasnije pokazati, blagostanja utemeljenog na stranim
kreditima. Nakon MIS-a sve je vidljivija kriza.
U takvim okolnostima građani su sve manje raspoloženi da se dio njihova dohotka izdvaja za sportske priredbe. Sredinom 1980-ih splitski nastavnici nisu bili zadovoljni što će se sredstva izdvajati za zagrebačku Univerzijadu 1987., a delegati “Brodosplita” u općinskoj skupštini bili su protiv toga da Split bude domaćin europskog prvenstva u atletici 1990., podsjećajući na to koliki su bili troškovi MIS-a.
Problem s troškovima MIS-a bio je u tome što su stvorili veliki manjak sredstava u tzv. računu splitske pripreme građevinskog zemljišta, što je onda, uz razne druge probleme, stvorilo znatne probleme u splitskoj stanogradnji tijekom osamdesetih godina.
Jedan od latentnih sukoba tog desetljeća jest onaj između starosjedilaca i doseljenih, a njih je najviše, čak 42 posto, bilo iz sinjskog i imotskog područja, te iz BiH. Bilo je tu raznih razina sukoba, od kulturoloških do ideoloških...
– Pa mislim da se postotak koji navodite odnosi na razdoblje od 1977. do 1981. godine, u knjizi sam donio tablicu koja prikazuje taj priljev novih stanovnika u navedenom razdoblju. Riječ jest o jednom širem pitanju, nakon 1945. velike su promjene u razvoju, gradovi rastu.
Komunisti ne vjeruju selu i seljaku, odgovara im da se ta ljudska masa slije u gradove i postane nova radnička klasa. I razumljivo, kako se Split razvija, kao industrijsko središte, on “usisava” masu ljudi iz raznih krajeva, a znatnim dijelom iz zaleđa, što traje od 1960-ih. No, za sve te ljude treba naći stan, treba naći radno mjesto, mjesto u vrtiću i školi za djecu itd. i onda Split pod tim pritiskom 1980-ih, u sklopu šire krize, dolazi u teško stanje.
Tada se raspravljalo da bi se trebalo dislocirati dio industrijskih pogona u zaleđe, da bi nekako trebalo rasteretiti Split.
Razumljivo, brojni novi stanovnici mijenjaju ritmove života onoga “staroga Splita”, što opet vodi do različitih konflikata. Na kraju, u svemu ovome se tijekom 1980-ih nadzire i određena politička dimenzija.
Kako je navedeno u jednom materijalu SK iz tog razdoblja – Split je “opkoljen” naseljima u kojima žive “došljaci”, koji imaju specifičnu odbojnost prema “etabliranoj kulturi” i vlasti, pa je ocijenjeno da upravo u takvim sredinama mogu djelovati hrvatski nacionalisti i Katolička crkva.
Dakle, rekao bih – komunisti su težili preseljenju seoskog stanovništva u grad, ali kada je iz te mase trebalo “iskovati” radničku klasu vjernu idealima socijalističkog samoupravljanja, sistem na kraju to nije mogao provesti onako kako je zamislio…
Silom na “unutrašnjeg neprijatelja”
Najdrastičniji događaji, koji su odjeknuli širom bivše države, jesu sukobi na nacionalnoj osnovi. “Sporna” izvedba opere “Nikola Šubić Zrinjski” u splitskom teatru, pa polnoćka 1984. godine na kojoj su se pjevale pjesme u čast Ante Pavelića, do okršaja s pitomcima na gradskim ulicama 20. listopada 1985. nakon utakmice Hajduk – Crvena zvezda, a 1984. eksplozivom je udareno na spomenik borcima na Brdima, ali i vojarnu na Visokoj!
Sukobi su bili drastični, digla se na noge i policija i Partija. Zašto se kulminacija takvih incidenata dogodila baš sredinom osamdesetih?
– Pa rekao bih da ti sukobi nisu bili toliko drastični u usporedbi sa svim nasiljem 1990-ih, ili čak i određenim sličnim incidentima do kojih dolazi danas. No jesu bili drastični kada se uzme u obzir da su jugoslavenski komunisti za najvećeg protivnika smatrali bilo kakav nacionalizam, kao i da se službeni Split tada ponosio aureolom “crvenog grada” dubokih revolucionarnih tradicija.
I zato je niz incidenata, koji su posebno intenzivni bili od kraja 1984. i tijekom 1985., digao sve splitske strukture “na noge”.
Što se događa, kako naša omladina, koja je bila glavni protagonist tih incidenata, može prigrliti hrvatski nacionalizam?
Moje je mišljenje da su ti incidenti bili niz nepovezanih događaja koji nisu ni na koji način mogli dublje uzdrmati režim.
No, smatram, ti incidenti ukazivali su na nešto dublje, ukazivali su na ono što je pokazalo prethodno spomenuto istraživanje splitskih srednjoškolaca, a to je da su se mladi jednim dijelom otuđili od sistema.
Tada je bila česta parola kako je riječ o “unutrašnjem neprijatelju”. Taj nikada nije pronađen, ali je u partijskim redovima opet nastao sukob tvrde struje s ljudima koji su tvrdili da takvog neprijatelja zapravo nema, i spustili loptu.
Naime, nevjerojatno zvuči da je čuveni Ante Jurjević Baja predlagao i prave udarničke grupe: “Ja sam za fizičke obračune...Treba se tući!” Što je presudilo da ova umjerenija struja prevagne?
– Da, inzistiralo se da iza spomenutih nacionalističkih ispada, stoji “unutrašnji neprijatelj”, iako nekakva organizirana grupa koja bi “dirigirala” nacionalističkim ispadima nije postojala. Možda su komunisti na taj način pokušali naći jednostavan odgovor na puno slojevitije društvene probleme, koji su dio mladih okrenuli od sistema.
Da, Jurjević Baja smatrao je da bi trebalo formirati grupe koje će se fizički obračunati s onima koji istupaju kao nacionalisti, ali sjednici partijskog komiteta na kojoj je to izjavio prisustvovao je i dr. Srđan Vrcan, koji je mudro primijetio da se mlade ne treba kažnjavati, nego ih treba pridobivati.
No problem je za sistem bio da je sve teže mogao pridobivati dio mladih. Svakako, mladi sudionici nacionalističkih ispada su pohvatani, kažnjeni, radila je tu i Državna sigurnost i milicija i pravosuđe. No i sami komunisti su shvaćali da represija svakako ne može riješiti probleme, ali je riješiti neke druge probleme mladih, od zapošljavanja do životnog standarda, bilo puno teže…
Slučaj ukazanja u Gali
Kao jedan od “unutrašnjih neprijatelja” za Partiju je svakako bila Katolička crkva. Boris Vušković je jednom izjavio kako je sistem tu bitku izgubio. Ipak, zanimljivo je s kakvom se žestinom reagiralo na provokacije iz Crkve, od hapšenja i zatvorske kazne za svećenika Luku Prcelu, do navodnog ukazanja Gospe u Gali pokraj Sinja, dvije godine nakon onog u Međugorju.
Kako su dva gotovo istovjetna događaja imala dva različita kraja – Međugorje koje je “preživjelo” i postalo svjetski poznato, i Gala koja je bila ekspresno ugašena? Je li to opet splitska karakteristika, odnosno žestina tvrde partijske linije u ovom gradu.
– To je vrijeme pape Ivana Pavla II., Crkva nastupa s jednom novom snagom. Partija je svemu tome posvećivala veliku pažnju. Primjenjivana je i represija, kao, primjerice, za don Prcelu zbog njegovih proturežimskih propovijedi.
No, za sistem je zapravo veći problem bio što Crkva, primjerice, okuplja mlade, što dio ljudi više vjeruju svome župniku nego društveno-političkim organizacijama.
Također, oni u sistemu koji su bili zaduženi za vjerske zajednice bili su dovoljno mudri i upozoravali su da se prema Crkvi ne treba nastupati sektaški, da treba izbjegavati situacije u kojima će vjernici, odnosno građani stati na stranu Crkvu, a nasuprot države. Dakle – ne doći u situaciju u kojoj će Crkva biti “mučenik”.
Gospa u Međugorju je jugoslavenskim komunistima zadala dosta glavobolja, a kada se Gospa 1983. navodno ukazala u Gali kraj Sinja, onda mi je u knjizi bilo zanimljivo prikazati kako su sve strukture sistema, od Državne sigurnosti do aktivista u mjesnim zajednicama, energično djelovale kako bi u “začetku” onemogućile da nastane neko novo Međugorje, kako bi odvratili narod da se okuplja na tom mjestu.
Uglavnom, to nadmetanje između Partije i Crkve bila je jedna zanimljiva “utakmica”, koju je Partija na kraju, s ukupnim urušavanjem komunizma – izgubila. Ili, kako je još početkom 1988. primijetio Anatolij Kudrjavcev, Katolička crkva je “najperspektivnija ustanova” u Splitu.
”Slobenito je stigao” – naslov je jednog poglavlja knjige. Zanimljivo kako je i tu postojao sukob u javnosti, ne samo u Partiji, već i među novinarima, javnim djelatnicima, od kojih su neki podržavali Slobodana Miloševića. Kako je bilo moguće da “Slobenito” zavede jedan dio ljudi od imena, pogotovo kad se vidjelo na što sliče skupovi u zaleđu Dalmacije, kao onaj u Kninu?
– Splitski humoristički list “Berekin” izmislio je “Slobenita”, uspoređujući na taj način Slobodana Miloševića s Benitom Mussolinijem. Pa to je bio tek početak događaja koji će kasnije, devedesetih, dovesti i do ratova.
SK Hrvatske nije se slagala s Miloševićem, ali se očito mislilo, ako se Srbiji pomogne da uspostavi kontrolu nad Vojvodinom i Kosovom, onda će Milošević stati. No, nije stao.
Kako su neki bili nezadovoljni stanjem, krizom, mislili su da iza Miloševićeve “antibirokratske revolucije” stoji iskreni glas naroda u borbi protiv otuđene birokracije. No, rekao bih, to nije bilo većinsko mišljenje, mislim da je puno više ljudi bilo zabrinuto pojavom Miloševića i njegovim podizanjem srpskih masa.
Također, čini mi se, kod dijela ljudi u Splitu, koji su bili lojalni građani Jugoslavije, takva agresivna politika Beograda umnogome je “ubila” vjeru u zajedničku državu.
Prije Hudelista bio je Krsnik
Je li, po vašem mišljenju, Split osamdesetih doista bio, kako je to napisao Darko Hudelist u čuvenoj reportaži u Startu, vražji otok ili je zapravo dijelio sudbinu cijele Jugoslavije, samo je toj konfliktnoj i kriznoj sceni dodao svoj uobičajeni kolorit i žestinu?
– Ta Hudelistova reportaža očito je ostala zapamćena i taj njegov epitet Splita kao “vražjeg otoka”. No, tu bih napomenuo dvije stvari. Nedugo prije Hudelistova teksta pojavio se i onaj novinara Vjekoslava Krsnika “Splitom vladaju profesionalni diletanti”, koji je objavljen u splitskoj “Omladinskoj iskri” i koji je Hudelist u svojoj reportaži citirao.
Taj Krsnikov tekst tada je privukao dosta pažnje u Splitu, ali je u međuvremenu zaboravljen, dok je sjećanje na Hudelistovu reportažu ostalo.
Druga je stvar ta da bi netko na prvu ruku rekao da je Hudelistova reportaža veliko “otkriće”, no o većini stvari o kojima je on pisao se godinama prije javno i opširno raspravljalo i u samome Splitu. Odmah nakon objave Hudelistove reportaže “Nedjeljna Dalmacija” otvorila je svoje stupce splitskim novinarima i intelektualcima da o njoj iznesu svoje mišljenje.
I oni su tada napisali, da je, svakako, Split suočen s brojnim problemima, ali su također u Hudelistovu tekstu prepoznali svojevrsnu “montažu”, s čime se i ja, sada nakon tridesetak godina, slažem.
U Splitu će u srijedu 30. listopada, u zgradi Filozofskog fakulteta s početkom u 14 sati, biti promovirana knjiga Nikice Barića “Split 1980-ih – Društveni sukobi u sutonu samoupravnoga socijalizma”.
Mladi znanstvenik radi u Hrvatskom institutu za povijest, a djelo je prikaz nevjerojatnog desetljeća grada u kojem se jedan sistem urušavao, a da nitko nije još znao što dolazi. Urušavala se partija, gospodarstvo, društveni život..., pa i sam grad koji se gušio u svojim ekološkim, prometnim, socijalnim problemima.
Barić se uglavnom temeljio na pisanju novina, “Slobodne” i “Nedjeljne Dalmacije”, ali i “Omladinske iskre”, “Berekina”, pa i vrlo zanimljivih tvorničkih listova (“Brodosplit”, “Jugoplastika”, “Jugovilnil”). Izuzetno štivo daje na više od 800 stranica uvid iznutra, u središte uragana – Splita osamdesetih.
Puno članova, ali malo rezultata
Iz današnje perspektive, pa i s obzirom na to kako je sve to izgledalo nama koji smo svjedoci tih godina, nevjerojatno je kako je SK iznutra bio slab, podijeljen, i kakav je pesimizam vladao u redovima komunista, koji je po brojkama bili izuzetno jaki.
Navodite podatak iz 1983. kada je u splitskoj općini bio 25.251 član SK. S druge strane imamo izjavu Ive Družijanića koji kaže: “Pošteno rečeno, bez obzira što vjerujem u Savez komunista skoro kao vjernik u Boga, ja nikad u svojoj partijskoj praksi nisam bio veći pesimista nego što sam sada”. Ekonomska kriza, ojačani “unutrašnji i vanjski neprijatelj”..., što je bilo presudno za taj pesimizam?
– Pa na samom početku osamdesetih godina stanje i dalje nije izgledalo toliko pesimistično. No, rast gospodarske, društvene i na kraju političke krize u Jugoslaviji negativno je utjecao na stanje među članstvom SK. Partija i dalje drži sve poluge vlasti, a članstvo je brojno. No, ta brojnost članstva nije se pretakala u učinkovitost Partije.
Govorilo se: “Partija je u svim ključnim trenutcima znala naći rješenje”, ali tijekom osamdesetih toga odgovora na rastuću krizu nije bilo. Svakako je partijsko članstvo znatnim dijelom bilo popunjeno ljudima koji su kroz SK željeli zadovoljiti svoje osobne interese, od napredovanja u karijeri do stambenog pitanja.
No, bilo je i dosta starih komunista, kao i mlađih idealista, koji su tih godina, razočarani stanjem i u Partiji i u društvu, vraćali partijsku knjižicu. Negdje od sredine osamdesetih počinje polagano opadanje broja članova SK u Splitu.
Mladi sve manje žele u Partiju, a mnogi je dotadašnji komunisti napuštaju. Ipak i sredinom 1989. u splitskoj općini Savez komunista ima oko 19.500 ljudi.
Kao da nije bilo dovoljno izvanpartijskih problema, već su i unutar splitske organizacije pojedini članovi bili, najblaže rečeno, sumnjivi. Dr. Nikola Visković, dr. Srđan Vrcan, bili su pod obradom sigurnosnih službi... Otkud tolika paranoja prema vlastitim članovima?
– Iz današnje perspektive to se može činiti “paranojom”. No, jednostavno, tadašnja Državna sigurnost pratila je razne oblike “neprijateljske djelatnosti”. Kao što su praćeni hrvatski nacionalisti, tako su kontrolirani i takozvani “ultraljevičari” i “anarholiberali”, a kao takvi su klasificirani dr. Visković i pokojni dr. Vrcan.
Dakle, bila je riječ o članovi SK koji su kritički primjećivali različite slabosti sistema i njih su, sa svojih lijevih pozicija – kritizirali. Meni je pri pisanju knjige bilo korisno citirati tadašnja razmišljanja dr. Viskovića i dr. Vrcana jer su oni, s tom svojom “izoštrenom” lijevom kritikom, nerijetko znali vrlo dobro primijetiti i analizirati zašto samoupravni socijalizam ne funkcionira kako je to načelno bilo zamišljeno.
Titov spomenik u Splitu
Jedan od sukoba bio je na relaciji partija – omladina. Komunisti priznaju da su izgubili mlade generacije, a to će potvrditi i Pavle Palić, šef gradske omladinske organizacije, koji će zbog toga podnijeti i ostavku. Gdje je puklo između Partije i mlade generacije?
– I komunisti su govorili – budućnost socijalizma nije upitna dok on na svojoj strani ima omladinu. No, od početka osamdesetih sve je prisutnija gospodarska kriza, u Splitu je izražen problem nezaposlenosti mladih, ili, primjerice, mladi radnici, mladi bračni parovi, teško mogu riješiti svoje stambeno pitanje.
Kako je ta pitanja sve teže rješavao cijeli sistem, onda ga svakako nije mogao riješiti Savez socijalističke omladine, iako je on formalno trebao okupiti cijelu omladinu i zastupati njezine potrebe.
Tako omladinska organizacija zapravo odumire, što sam u mojoj knjizi prikazao na primjeru te organizacije u “Brodosplitu”. Da s omladinom nešto “nije u redu” pokazalo je istraživanje o razmišljanju splitske srednjoškolske omladine, koje je provedeno 1984. pod vodstvom dr. Borisa Vuškovića.
To istraživanje pokazalo je da su mladi – u odnosu na slično istraživanje provedeno 1967. – sve više religiozni, da su i djeca radnika znatnim dijelom religiozna, da među srednjoškolcima vlada nepovjerenje, pa i neprijateljstvo prema nekim od glavnih društvenih vrijednosti. Primjerice, smanjio se broj mladih koji su u toj anketi izrazili želju da postanu članovi SK. Dakle, sistem sa svojim vrijednostima imao je sve manju privlačnu snagu među mladima.
O nemoći partije možda najviše govori situacija s nikad postavljenim Titovim spomenikom. Od njegove smrti trajale su rasprave o podizanju spomenika, umjesto toga stigao je otužni pano ispred Svetog Frane.
I mediji, pa i partijci, tražili su da se on ukloni, a 1986. više se nitko nije sjećao niti tko ga je i na čiji poticaj postavio. Konačno je odlučeno da će Split dobiti spomenik, sada to izgleda smiješno, 1992. godine? Dakle, Partija se nije mogla dogovoriti niti oko Tita.
– Nakon što je Tito umro, krilatica je bila: “I nakon Tita – bit će Tito”. U sklopu toga u cijeloj Jugoslaviji počelo je obilježavanje Titova lika koje je postupno, shvatili su to i oni na vlasti, prelazilo granice dobrog ukusa. Upravo je zato 1984. donesen jugoslavenski zakon o upotrebi imena i lika Josipa Broza Tita.
U Splitu je, kako ste spomenuli, dugo vremena bio istaknut taj veliki Titov portret, iako su mnogi smatrali da je on tako neukusan da se njime uspomeni na Tita čini “medvjeđa usluga”. Stanje se promijenilo do kraja osamdesetih. Do tada iz Beograda već godinama traje napad na Tita kao vođu “antisrpske zavjere”, iz Beograda se udara na Jugoslaviju kako je bila uređena Ustavom iz 1974. godine.
U takvim okolnostima u Splitu se oživljava inicijativa za podizanje spomenika Titu, a, očito, time se htjelo reći – mi stojimo uz Titovu ostavštinu, uz Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih republika, a protiv smo Miloševićeve politike. Spomenik je trebao biti dovršen 1992., na stogodišnjicu Titova rođenja.
Dakle, ta inicijativa za spomenik Titu u Splitu mogla bi se opisati kao potez koji više nije korespondirao sa svim onim burnim događajima koji su pokrenuti krajem 1980-ih, a početkom 1990-ih su odveli zemlju kojom je Tito vladao u slom i rat.
Stop feminizmu na splitski način
Neki događaji su doista nevjerojatno slični današnjima. Primjerice, sukob splitskih i kaštelanskih taksista koji su na kraju 1988. kulminirali blokadom aerodroma u Resniku i intervencijom policije. Pozadina je zapravo sukob na osnovi teritorijalnog ustroja, a to znači i upravljanja na području Splita, Kaštela i Solina.
– Gotovo cijele osamdesete godine u Splitu obilježene su “samoupravnom transformacijom” tada “mamutske” splitske općine u novu Gradsku zajednicu općina Split, u kojoj su trebale biti nova i teritorijalno smanjena općina Split i nove općine – Kaštela i Solin.
Periferni dijelovi općine žalili su se da su u velikoj splitskoj općini zakinuti i zato Kaštelani traže vlastitu općinu.
U tu transformaciju uloženo je puno vremena i energije, ali je između predstavnika Kaštela i Splita trajalo beskonačno sukobljavanje (pa i među taksistima). Konačno je Sabor SR Hrvatske 1989. donio odluku o ukidanju Gradske zajednice općina Split.
Mislim da je to zanimljivo jer se u samoupravnom socijalizmu puno polagalo na dogovaranje, usuglašavanje, pronalaženje zajedničkog rješenja, ali se na spomenutom primjeru pokazalo da je to teško provesti.
Iako se danas idealizira položaj žene u Jugoslaviji, činjenica je da su umnogome imale iste probleme kao i danas. Diplomirana inženjerka elektrotehnike zaposlila se kao čistačica jer u struci nije mogla naći posao, pa za “Nedjeljnu” (1987.) kaže: “Žene teže dolaze do posla jer se računa da će se udati, pa roditi, pa ne mogu na teren”... Kako je to društvo, koje je isticalo i rodnu ravnopravnost, zaboravilo na žene?
– Pa ne bih rekao da je zaboravilo, ali je postojao raskorak između proklamiranog i stvarnog stanja. SK se zalagao za punu ravnopravnost žena, one su znatnim dijelom sudjelovale u udruženom radu, mnoge kao tvorničke radnice.
No, puno su manje bile zastupljene na rukovodećim položajima i nerijetkom im je bilo teško ostvariti prava, koja su im nominalno pripadala. U Splitu je tih godina veliki problem nezaposlenost mladih, a među njima dominiraju žene.
Zato se znalo reći da se društvo žena sjeti samo ceremonijalno, za 8. mart, a nakon toga se na njih zaboravi.
Zanimljiv je i jedan članak objavljen u glasilu “Jugoplastike”, kolektiva u kojem su veliki dio radne snage činile žene, u kojem je stajalo – da, treba ostvariti ravnopravnost žena, ali nam ne trebaju nekakve feminističke teorije, jer je obitelj ipak “temeljna struktura društva”.
Bože sačuvaj da svi dođu na posao
Udruženi (ne)rad – naziv je zanimljivog poglavlja koje dosta govori o radu i samoupravljanju. U splitskoj općini bilo je 1981. godine zaposleno u privredi impozantnih 76.500 radnika! Međutim, većina tvrtki bila je u gubicima koji su 1986. godine iznosili 824 milijarde dinara.
A o višku radnika da ne govorimo, u “Jugoplastici” su sami došli do trećine viška... Nezaposlenih je 10 tisuća, gospodarska je kriza... Što sve to govori o tadašnjoj privredi?
– Od broja zaposlenih u privredi, koji ste spomenuli, najveći dio bio je u raznim granama industrije, a zatim u građevinarstvu.
S gospodarskom krizom u cijeloj Jugoslaviji, ni stanje u Splitu nije bilo povoljno. Ne mislim da je većina poduzeća bila u gubicima, ali mnoga jesu, primjerice, velikih problema bilo je s “Jugovinilom”.
A onda se iz “zajedničkih rezervi” te gubitke pokrivalo, što je opet opterećivalo druge dijelove privrede. U Splitu je tijekom 1980-ih bio izražen problem nezaposlenosti omladine. Partija je radila da se taj problem riješi, da splitski kolektivi zaposle mlade.
No, krajem 1980-ih, kada je i sama Partija odlučila napustiti samoupravljanje i prijeći na tržišnu privredu, počelo se, ne samo u Splitu nego u cijeloj Jugoslaviji, raspravljati o “tehnološkom višku” radne snage.
Dakle, bila je riječ o tisućama radnika koji objektivno nisu bili potrebni u proizvodnji. O toj “nezgrapnosti” velikih pogona s “previše” zaposlenih govorila je i anegdotalna izjava Miroslava Vučemilovića, generalnog direktora “Jugoplastike”, koji je rekao, otprilike, “ne daj Bože da svi zaposleni jednog dana zaista dođu na posao, tek onda ne bi znali što da radimo”.
Općinski komitet SKH Split je 1985. izradio analizu splitskoga gospodarstva. Zaključeno je da je Split imao veliki rast od sredine 1950-ih do početka 1970-ih. No već tada nastaje zastoj i unatoč velikim investicijama (stranih kredita) nema gospodarskog rasta, raste zapošljavanje, ali ne i društveni proizvod.
Kada se sve ovo 1985. razmatralo, ocjenjivalo se da su potrebne krupne promjene, da neke zastarjele grane splitske industrije treba gasiti, orijentirati se na modernu proizvodnju u manjim pogonima, na poljoprivredu, turizam. No, provesti takvu reorganizaciju u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bilo je vrlo teško.
Samoupravljanje se na mnogim razinama pretvara u anarhično stanje, izjavio je Mile Ćular, član Predsjedništva splitskog komiteta SKH.
A možda najviše o tome, koliko su radnici svoja poduzeća doista doživljavali kao svoja, govori fotografija vodokotlića iz splitskog škvera, oko kojeg je postavljen željezni okvir, da ga koji samoupravljač ne prisvoji... Ili još jedan zanimljiv detalj iz knjige – nestanak cilindra bagera na gradilištu naselja Pujanke, teškog 600 kilograma.
Je li to potvrda da takav sistem, nazvan samoupravljačkim, nije imao šanse zbog pogreške u sebi ili zbog radnika koji nisu bili na razini koju je ta ideja zahtijevala?
– Načelno je radnik u samoupravljanju, u udruženom radu, trebao biti visoko motiviran da dobro radi, jer dohodak koji će radom ostvariti pripada njemu i zatim će, kroz samoupravni proces, odlučiti što učiniti s tim dohotkom.
No, stvarnost je bila drukčija. Još od 1970-ih povlačio se problem golemog broja izgubljenih radnih sati, različitih neopravdanih izostanaka s posla. Česti su bili slučajevi da radnici kradu različitu imovinu iz svojih kolektiva…
Tako se moglo čuti da svatko iz samoupravljanja uzima ono što mu odgovara, svatko koristi svoja prava, a zanemaruje svoje obaveze. Radnik je tada imao sigurnost radnog mjesta, ali bilo je problema s poticajem boljeg rada (“radio, ne radio – svatko dobiva isto”), radna disciplina i odgovornost bili su slabi.
U uvodu moje knjige naveo sam neka razmišljanja sovjetskog disidenta Aleksandra Zinovjeva,koji je to analizirao na primjeru radničke klase u Sovjetskom Savezu, a smatram da sam kroz moju knjigu pokazao da je slično stanje, na primjeru Splita, bilo i u samoupravnom socijalizmu – u komunizmu mnogo se polaže na rad, na radničku klasu, ali zapravo je sistem postavljen tako da na radnom mjestu nema puno zalaganja.
Grad je opkoljen!
Nedavno smo proslavili 40 godina MIS-a, bitnog za današnji izgled Splita. Ipak, tada je bilo dosta kritika u smislu što će nam igre dok su radnici gladni, a žene i djeca čekaju u redu za 20 deka kave, dvije litre sojina ulja i paket WC papira. Opet splitski sukobi.
Piše Miljenko Smoje: “Dajte vi nan mesa, masti, uja, cukra, kafe, bakalara, a sto van PEP (Prvenstvo Evrope u plivanju iz 1981. godine, op. novinara) i MIS, parade i balade!” Je li to samo sukob starog i novog, ili nešto slično onom što gledamo u Hrvatskoj, primjerice kada su građene rukometne arene?
– Jugoslavija se kandidirala da bude domaćin Mediteranskih igara godinama prije, sedamdesete godine u Jugoslaviji su godine blagostanja, iako, kako će se kasnije pokazati, blagostanja utemeljenog na stranim
kreditima. Nakon MIS-a sve je vidljivija kriza.
U takvim okolnostima građani su sve manje raspoloženi da se dio njihova dohotka izdvaja za sportske priredbe. Sredinom 1980-ih splitski nastavnici nisu bili zadovoljni što će se sredstva izdvajati za zagrebačku Univerzijadu 1987., a delegati “Brodosplita” u općinskoj skupštini bili su protiv toga da Split bude domaćin europskog prvenstva u atletici 1990., podsjećajući na to koliki su bili troškovi MIS-a.
Problem s troškovima MIS-a bio je u tome što su stvorili veliki manjak sredstava u tzv. računu splitske pripreme građevinskog zemljišta, što je onda, uz razne druge probleme, stvorilo znatne probleme u splitskoj stanogradnji tijekom osamdesetih godina.
Jedan od latentnih sukoba tog desetljeća jest onaj između starosjedilaca i doseljenih, a njih je najviše, čak 42 posto, bilo iz sinjskog i imotskog područja, te iz BiH. Bilo je tu raznih razina sukoba, od kulturoloških do ideoloških...
– Pa mislim da se postotak koji navodite odnosi na razdoblje od 1977. do 1981. godine, u knjizi sam donio tablicu koja prikazuje taj priljev novih stanovnika u navedenom razdoblju. Riječ jest o jednom širem pitanju, nakon 1945. velike su promjene u razvoju, gradovi rastu.
Komunisti ne vjeruju selu i seljaku, odgovara im da se ta ljudska masa slije u gradove i postane nova radnička klasa. I razumljivo, kako se Split razvija, kao industrijsko središte, on “usisava” masu ljudi iz raznih krajeva, a znatnim dijelom iz zaleđa, što traje od 1960-ih. No, za sve te ljude treba naći stan, treba naći radno mjesto, mjesto u vrtiću i školi za djecu itd. i onda Split pod tim pritiskom 1980-ih, u sklopu šire krize, dolazi u teško stanje.
Tada se raspravljalo da bi se trebalo dislocirati dio industrijskih pogona u zaleđe, da bi nekako trebalo rasteretiti Split.
Razumljivo, brojni novi stanovnici mijenjaju ritmove života onoga “staroga Splita”, što opet vodi do različitih konflikata. Na kraju, u svemu ovome se tijekom 1980-ih nadzire i određena politička dimenzija.
Kako je navedeno u jednom materijalu SK iz tog razdoblja – Split je “opkoljen” naseljima u kojima žive “došljaci”, koji imaju specifičnu odbojnost prema “etabliranoj kulturi” i vlasti, pa je ocijenjeno da upravo u takvim sredinama mogu djelovati hrvatski nacionalisti i Katolička crkva.
Dakle, rekao bih – komunisti su težili preseljenju seoskog stanovništva u grad, ali kada je iz te mase trebalo “iskovati” radničku klasu vjernu idealima socijalističkog samoupravljanja, sistem na kraju to nije mogao provesti onako kako je zamislio…
Silom na “unutrašnjeg neprijatelja”
Najdrastičniji događaji, koji su odjeknuli širom bivše države, jesu sukobi na nacionalnoj osnovi. “Sporna” izvedba opere “Nikola Šubić Zrinjski” u splitskom teatru, pa polnoćka 1984. godine na kojoj su se pjevale pjesme u čast Ante Pavelića, do okršaja s pitomcima na gradskim ulicama 20. listopada 1985. nakon utakmice Hajduk – Crvena zvezda, a 1984. eksplozivom je udareno na spomenik borcima na Brdima, ali i vojarnu na Visokoj!
Sukobi su bili drastični, digla se na noge i policija i Partija. Zašto se kulminacija takvih incidenata dogodila baš sredinom osamdesetih?
– Pa rekao bih da ti sukobi nisu bili toliko drastični u usporedbi sa svim nasiljem 1990-ih, ili čak i određenim sličnim incidentima do kojih dolazi danas. No jesu bili drastični kada se uzme u obzir da su jugoslavenski komunisti za najvećeg protivnika smatrali bilo kakav nacionalizam, kao i da se službeni Split tada ponosio aureolom “crvenog grada” dubokih revolucionarnih tradicija.
I zato je niz incidenata, koji su posebno intenzivni bili od kraja 1984. i tijekom 1985., digao sve splitske strukture “na noge”.
Što se događa, kako naša omladina, koja je bila glavni protagonist tih incidenata, može prigrliti hrvatski nacionalizam?
Moje je mišljenje da su ti incidenti bili niz nepovezanih događaja koji nisu ni na koji način mogli dublje uzdrmati režim.
No, smatram, ti incidenti ukazivali su na nešto dublje, ukazivali su na ono što je pokazalo prethodno spomenuto istraživanje splitskih srednjoškolaca, a to je da su se mladi jednim dijelom otuđili od sistema.
Tada je bila česta parola kako je riječ o “unutrašnjem neprijatelju”. Taj nikada nije pronađen, ali je u partijskim redovima opet nastao sukob tvrde struje s ljudima koji su tvrdili da takvog neprijatelja zapravo nema, i spustili loptu.
Naime, nevjerojatno zvuči da je čuveni Ante Jurjević Baja predlagao i prave udarničke grupe: “Ja sam za fizičke obračune...Treba se tući!” Što je presudilo da ova umjerenija struja prevagne?
– Da, inzistiralo se da iza spomenutih nacionalističkih ispada, stoji “unutrašnji neprijatelj”, iako nekakva organizirana grupa koja bi “dirigirala” nacionalističkim ispadima nije postojala. Možda su komunisti na taj način pokušali naći jednostavan odgovor na puno slojevitije društvene probleme, koji su dio mladih okrenuli od sistema.
Da, Jurjević Baja smatrao je da bi trebalo formirati grupe koje će se fizički obračunati s onima koji istupaju kao nacionalisti, ali sjednici partijskog komiteta na kojoj je to izjavio prisustvovao je i dr. Srđan Vrcan, koji je mudro primijetio da se mlade ne treba kažnjavati, nego ih treba pridobivati.
No problem je za sistem bio da je sve teže mogao pridobivati dio mladih. Svakako, mladi sudionici nacionalističkih ispada su pohvatani, kažnjeni, radila je tu i Državna sigurnost i milicija i pravosuđe. No i sami komunisti su shvaćali da represija svakako ne može riješiti probleme, ali je riješiti neke druge probleme mladih, od zapošljavanja do životnog standarda, bilo puno teže…
Slučaj ukazanja u Gali
Kao jedan od “unutrašnjih neprijatelja” za Partiju je svakako bila Katolička crkva. Boris Vušković je jednom izjavio kako je sistem tu bitku izgubio. Ipak, zanimljivo je s kakvom se žestinom reagiralo na provokacije iz Crkve, od hapšenja i zatvorske kazne za svećenika Luku Prcelu, do navodnog ukazanja Gospe u Gali pokraj Sinja, dvije godine nakon onog u Međugorju.
Kako su dva gotovo istovjetna događaja imala dva različita kraja – Međugorje koje je “preživjelo” i postalo svjetski poznato, i Gala koja je bila ekspresno ugašena? Je li to opet splitska karakteristika, odnosno žestina tvrde partijske linije u ovom gradu.
– To je vrijeme pape Ivana Pavla II., Crkva nastupa s jednom novom snagom. Partija je svemu tome posvećivala veliku pažnju. Primjenjivana je i represija, kao, primjerice, za don Prcelu zbog njegovih proturežimskih propovijedi.
No, za sistem je zapravo veći problem bio što Crkva, primjerice, okuplja mlade, što dio ljudi više vjeruju svome župniku nego društveno-političkim organizacijama.
Također, oni u sistemu koji su bili zaduženi za vjerske zajednice bili su dovoljno mudri i upozoravali su da se prema Crkvi ne treba nastupati sektaški, da treba izbjegavati situacije u kojima će vjernici, odnosno građani stati na stranu Crkvu, a nasuprot države. Dakle – ne doći u situaciju u kojoj će Crkva biti “mučenik”.
Gospa u Međugorju je jugoslavenskim komunistima zadala dosta glavobolja, a kada se Gospa 1983. navodno ukazala u Gali kraj Sinja, onda mi je u knjizi bilo zanimljivo prikazati kako su sve strukture sistema, od Državne sigurnosti do aktivista u mjesnim zajednicama, energično djelovale kako bi u “začetku” onemogućile da nastane neko novo Međugorje, kako bi odvratili narod da se okuplja na tom mjestu.
Uglavnom, to nadmetanje između Partije i Crkve bila je jedna zanimljiva “utakmica”, koju je Partija na kraju, s ukupnim urušavanjem komunizma – izgubila. Ili, kako je još početkom 1988. primijetio Anatolij Kudrjavcev, Katolička crkva je “najperspektivnija ustanova” u Splitu.
”Slobenito je stigao” – naslov je jednog poglavlja knjige. Zanimljivo kako je i tu postojao sukob u javnosti, ne samo u Partiji, već i među novinarima, javnim djelatnicima, od kojih su neki podržavali Slobodana Miloševića. Kako je bilo moguće da “Slobenito” zavede jedan dio ljudi od imena, pogotovo kad se vidjelo na što sliče skupovi u zaleđu Dalmacije, kao onaj u Kninu?
– Splitski humoristički list “Berekin” izmislio je “Slobenita”, uspoređujući na taj način Slobodana Miloševića s Benitom Mussolinijem. Pa to je bio tek početak događaja koji će kasnije, devedesetih, dovesti i do ratova.
SK Hrvatske nije se slagala s Miloševićem, ali se očito mislilo, ako se Srbiji pomogne da uspostavi kontrolu nad Vojvodinom i Kosovom, onda će Milošević stati. No, nije stao.
Kako su neki bili nezadovoljni stanjem, krizom, mislili su da iza Miloševićeve “antibirokratske revolucije” stoji iskreni glas naroda u borbi protiv otuđene birokracije. No, rekao bih, to nije bilo većinsko mišljenje, mislim da je puno više ljudi bilo zabrinuto pojavom Miloševića i njegovim podizanjem srpskih masa.
Također, čini mi se, kod dijela ljudi u Splitu, koji su bili lojalni građani Jugoslavije, takva agresivna politika Beograda umnogome je “ubila” vjeru u zajedničku državu.
Prije Hudelista bio je Krsnik
Je li, po vašem mišljenju, Split osamdesetih doista bio, kako je to napisao Darko Hudelist u čuvenoj reportaži u Startu, vražji otok ili je zapravo dijelio sudbinu cijele Jugoslavije, samo je toj konfliktnoj i kriznoj sceni dodao svoj uobičajeni kolorit i žestinu?
– Ta Hudelistova reportaža očito je ostala zapamćena i taj njegov epitet Splita kao “vražjeg otoka”. No, tu bih napomenuo dvije stvari. Nedugo prije Hudelistova teksta pojavio se i onaj novinara Vjekoslava Krsnika “Splitom vladaju profesionalni diletanti”, koji je objavljen u splitskoj “Omladinskoj iskri” i koji je Hudelist u svojoj reportaži citirao.
Taj Krsnikov tekst tada je privukao dosta pažnje u Splitu, ali je u međuvremenu zaboravljen, dok je sjećanje na Hudelistovu reportažu ostalo.
Druga je stvar ta da bi netko na prvu ruku rekao da je Hudelistova reportaža veliko “otkriće”, no o većini stvari o kojima je on pisao se godinama prije javno i opširno raspravljalo i u samome Splitu. Odmah nakon objave Hudelistove reportaže “Nedjeljna Dalmacija” otvorila je svoje stupce splitskim novinarima i intelektualcima da o njoj iznesu svoje mišljenje.
I oni su tada napisali, da je, svakako, Split suočen s brojnim problemima, ali su također u Hudelistovu tekstu prepoznali svojevrsnu “montažu”, s čime se i ja, sada nakon tridesetak godina, slažem.
Neki događaji u Splitu 80-ih bili su nevjerojatno slični današnjima: partija gubi snagu, s omladinom 'nešto nije u redu', grad je 'opkoljen' došljacima...
U Splitu će u srijedu 30. listopada, u zgradi Filozofskog fakulteta s početkom u 14 sati, biti promovirana knjiga Nikice Barića “Split 1980-ih – Društveni sukobi u sutonu samoupravnoga socijalizma”.
Mladi znanstvenik radi u Hrvatskom institutu za povijest, a djelo je prikaz nevjerojatnog desetljeća grada u kojem se jedan sistem urušavao, a da nitko nije još znao što dolazi. Urušavala se partija, gospodarstvo, društveni život..., pa i sam grad koji se gušio u svojim ekološkim, prometnim, socijalnim problemima.
Barić se uglavnom temeljio na pisanju novina, “Slobodne” i “Nedjeljne Dalmacije”, ali i “Omladinske iskre”, “Berekina”, pa i vrlo zanimljivih tvorničkih listova (“Brodosplit”, “Jugoplastika”, “Jugovilnil”). Izuzetno štivo daje na više od 800 stranica uvid iznutra, u...
