Cijelo selo diglo se na noge da proslavi feštu moga sina. Nije to slučajno. Zaslužila je to moja uža i šira obitelj jer smo ljudi. Ne mogu se nagledati plamenca. Taj znamen hrvatske trobojnice ostat će trajni ponos moga Mije, mene, moje obitelji, Košuta, Trilja i cijelog alkarskoga kraja. Tu sreću i ushit koje smo proživjeli od nedjelje navečer ne može se opisati riječima niti ima cijenu koja bi se mogla izraziti u novcu. Uzdam se u Boga i Gospu Sinjsku da će Mijo donijeti još koji plamenac na svojem koplju.
Ovim nas je riječima u ponedjeljak ispred obiteljske kuće Župa u košućkome zaeoku Brodarić dočekao Mihovilov otac Slavko, kojemu je iz svake izgovorene riječi i svakoga pokreta isijavala neopisiva sreća.
– U našem su selu, kao i drugdje, konje zamijenili...