Kada kažemo da smo našli mladog, obrazovanog čovjeka koji je svoj život odlučio provesti u Hrvatskoj, još preciznije na selu u zaleđu, to nam u ovim bremenitim vremenima postaje vijest ravna čudu. Jer pokraj ovoliko mladosti koja bježi vani, primjeri ostanka su, rekle bi stare babe, ravne zlamenovanju. E pa zlamenovali smo se kada smo na splitskom Vinskom podrumu naletjeli na najmlađeg izlagača, 23. godišnjeg Antu Šimunovića i čuli njegovu priču. I podijelit ćemo je na javno jer je momak sve, samo ne ono na što svaki dan nailazimo. Totalna je suprotnost od onih što vječno nešto jauču, plaču da nema posla. Dosadili su više brate mili.
I onda naiđe Ante koji će za najviše dva mjeseca u rukama imati dvije fakultetske diplome. Ali neće s njima uprazno mahati, nego će ih staviti u ladicu, uhvatiti se motike i posla oko kujundžuše kojom se u selu Glavina Donja kraj Imotskog bavi od djetinjstva. Govorila je njemu mater Nada, ‘ajde sine, uvati se nečeg sigurnijeg, pusti zemlju, il je ubije led, il žega, il krupa, ili povodanj, šta je da je, uvik neki problem‘. Jok. On je znao već u osnovnoj da će biti vinogradar i vinar.
Učio pod lozom
- Nema se tu šta puno kazat, ja san na studij u Split i posli u Zagreb iša da bi se doma vratio obogaćen znanjem. U niti jednom trenutku nisam razmišljao da bi iša vani, ili osta živit u nekom velikom našem gradu. Ka dite san se igra u lozama. Kad bi mater i ćaća išli u vinograd, nisu me tili samog ostavljat doma u praznoj kući. Poveli bi me sa sobom, ja bi uzeo knjige i sidio bi u vinogradu i tu pod lozom učio. S deset godina godina sam već na leđima nosio malu prskalicu i prskao. U osmom razredu san svojima rekao, ja oću u srednju poljoprivrednu. I ništa drugo. I nije bilo druge nego u Kaštela, u Nehaj, jer u Imotskom tog smjera bilo nije. Tad mi je bilo 14 godina - kaže Ante.
Onda je u Splitu upisao trogodišnji studij Mediteranske poljoprivrede. Bila je to prva generacija studija, u kojoj je prvi u generaciji diplomirao. Već za koji mjesec u rukama je držao index zagrebačkog Agronomskog fakulteta. I evo ga i tu top topova student, od finiša ga čeka samo obrana diplomskog. Još koji tjedan i stiže doma, k obitelji, materi, ćaći, trojici braće. U vinograd s 30 tisuća loza. S njega dolazi njihova hvaljena i nagradama okićena kujundžuša, s njom i imanje i sve ostalo što se na putu isprelo.
Vuklo me selo
-To ti je tako kad te povuče ljubav, a vinogradarstvo i vinarstvo je moja ljubav i hobi. To ti se u tebi samo rodi i ne ide drugačije. Povuče te skroz. Puno mojih prijatelja je otišlo vani živit, ili nakon faksa ostalo u velikom gradu. Nitko se ne želi vratit kući. Čude se svi mom potezu. A evo ja noći ni dana nisam na studiranju mogao dočekat koliko me vuklo moje selo. Kažu oni, nemamo dole šta radit. A ja dole ne znam što bi prije – priča.
Pa nam govori, sve je počelo od dobrog temelja, od rada na zemlji kojeg mu je usadio ćaća Tihomir, hvaljeni vinar. On mu je i rekao ‘ja sam ti sve svoje predao, na tebi je da nastaviš dalje, više‘. Putem se vinograd širio, broj loza rastao, došao je i turizam, sve se zaokružilo. I svi iz obitelji su tu, svatko ima svoj zadatak.
-Imamo vrhunsko vino, crne i bijele sorte, idemo i na pjenušac. To mi je plan. Širimo priču i s turizmom. Ne znam što bi me uz sve ovo moglo povući na ostanak u nekom velikom gradu, u nekoj drugoj zemlji, kada ti je ovdje budućnost zagarantirana. Tu su mi familija, obiteljski posal, moj vinograd, kujundžuša, vino. Prva riječ koja me asocira na vinograd? Ljubav. Bez toga ne iđe – kaže.
Plan mu je posao dignuti na još višu razinu, afirmirati kujundžušu. Još dublje povezati posao i hobi.
- Kažu meni moja odseljena generacija kako je njima u Glavini skučeno nekako. Vidiš meni je nezamislivo da se bavim ičim drugim. Tu mi je sve. Selo malo, a cili svit na rukama – priča Ante.