Početkom rata u Bosni i Hercegovini mnogi dragovoljci iz Hrvatske pošli su braniti hrvatski narod. Prvi među prvima bili su oni koji su, kada je počela bitka za Kupres, otišli zaustaviti napad JNA na taj grad. Među njima je bio Splićanin Mario Selak koji je pokušavajući zaustaviti tenkovski napad JNA kod Zlosela 7. travnja 1992. godine.
Mario je rođen 22. veljače 1968. u Splitu, a prve godine života proveo je u selu Rašćane između Zagvozda i Vrgorca odakle je njegov otac Ivan koji je obitelj uzdržavao radeći u Njemačkoj. Mario je bio ljubimac majke Ljube kao i sestara Marine i Jasmine. Kada je krenuo u osnovnu školu obitelj se preselila u Split gdje je Mario proveo mladost kao "dite tršćanske ulice". Bio je nadaren za rad rukama, osobito za mehaniku, stoga ne čudi da je završio Tehnički školski centar te bio mehaničar brodskih dizel motora.
- Mario je imao 15, 16 godina kada smo mu kupili prvi motor odnosno moped Tomos "kozu". On je na njemu skinuo getribu i frizirao ga, dodavao mu brzine. To je išlo 110, 120 na sat. On je to gonjao, ja nisam mogao gledat. Osim toga bio je vješt i u građevinskim radovima, radio je dosta na obiteljskoj kući, osobito kada je u pitanju drvenarija. Bio je nadaren, ja sam ga nagovarao da ide na fakultet, no on mi je rekao da ne treba njemu to i da ide raditi - rekao je njegov otac Ivan Selak.
Popravljao je aute i motore koji su mu bili osobita ljubav. A osobitu ljubav imao je prema domovini. Njegov djed Marijan život je izgubio 1945. godine na "križnom putu" kao hrvatski časnik. Nažalost rat je zatekao i njegova unuka Maria koji se odazvao na poziv domovine i priključio specijalnoj jedinici policije u Splitu.
- Ja sam se s njim rastao u veljači ‘92. kada sam išao na posao u Njemačku i ja sam tada imao neobjašnjiv osjećaj da ga vidim posljednji put. Tako je i bilo. Njega ništa nije moglo zaustaviti. On se neposredno pred rat zaposlio u servisu Citroena u Podstrani i imao je izvrsno plaćen posao. Vlasnik servisa rekao mi je da nikada nije vidio boljeg meštra i da ako ovako nastavi da bi Mario mogao zarađivati i po 3000 maraka mjesečno - govori Mariov otac.
Mario Selak u ponedjeljak, 6. travnja 1992. s dvojicom suboraca iz jedinice, Kristianom Petricom i Mladenom Šiškom, otišao je prema Kupresu pomoći obranu Hrvata u tom kraju svojim novim Citroenom. Nažalost nikada se nije vratio, niti on, niti njegov automobil.
- Mario je bio pripadnik naše pričuve. Bio je mlad i nosio ga je domoljubni zanos. Tako je otišao u BiH sa skupinom koja je odande bila porijeklom iako je on bio iz Dalmacije i nije imao neke veze s tim krajem. Stradao je pokušavajući zaustaviti oklopni napad JNA kod Zlosela - kaže Dominik Grebenar, suborac.
Kristian Petric koji je bio s Mariom kobnog dana jednom je prilikom za Dalmatinski portal kazao: "Misleći da se srcem dobiva borba, krenuo sam s još 40-ak svojih suboraca iz Kupresa prema Zloselima, gdje nas je s druge strane čekalo 60-ak tenkova i 250-tinjak neprijateljskih pješaka.
U takvom neravnopravnom omjeru snaga Mario Selak izgubio je život. Pokušavajući zaustaviti tenkovski napad pogodila ga je tenkovska granata te je na mjestu stradao. Godinama se vodio kao nestali, a njegova je obitelj nakon rata otišla na Kupres u potrazi za kostima svog Maria".
Otac dodaje:
- Žena mi je govorila da ga je sanjala i da joj je govorio da mu je zima. Teško se nosila s gubitkom i vjerojatno se nadala da je živ. Ipak, kada smo žena i ja otišli smo gore, tražili smo njegove kosti. Momci koji su bili s njim pokazali su nam iza kojeg kamena je on stradao. Tamo sam našao njegove kosti i ostatak pancirke koju sam mu donio iz Njemačke. Njega je tenkovska granata pogodila u desnu stranu prsa i rame tako da smo ruku pronašli u kamenolomu gdje je bila odbačena s komadom odjeće koju je nosio. Prenijeli smo njegove posmrtne ostatke u Split. Identifikacija je trebala biti vršena preko Sarajeva no procedura je bila iznimno komplicirana pa smo 1997. preko doktora Primorca koji je nosio uzorke u SAD i provedene analize definitivno potvrdili da je riječ o našem Mariu - kaže Ivan Selak.
Mario Selak pokopan je u siječnju 1998. godine na mjesnom groblju u Rašćanima Donjim. Iza sebe ostavio je tugujuće roditelje i dvije sestre zajedno s nećacima i nećakinjom. Iako su oni tada još bili sasvim mali Mario je danas dio njihovih života.
- Nažalost nisam imala prilike upoznati ga, niti vidjeti, obzirom da san bila stara svega nekoliko dana kad je ujak poginuo. Ali priče koje sam slušala cijelo djetinjstvo, učinile su da osjetim njegovo prisustvo. Mogu samo reći da sam se više puta uvjerila da je on moj anđeo, koji me čuva od gore, s neba - navodi pak Sara Šipić Vuco, nećakinja