Vjerojatno je jedan značajan broj vozača u Hrvatskoj, vlasnika vozila, u proteklih desetak godina dobio u poštanskom sandučiću kuvertu iz policije: pored prekršajnih naloga za ‘protokolirane‘ prekršaje, dio se sigurno odnosio na obavijest o obvezi dostave podataka o vozaču...
Većina zna o čemu je riječ. Ima tome više od 15 godina, preciznije 2008. godine, kada je izvorno u Zakon o sigurnosti prometa na cestama uvedena odredba o denunciranju vozača. Regulirana je, a kasnije izmjenama ZSPC-a nekoliko puta modernizirana, člankom 229. stavkom 3.
Policija je dakle od tog trenutka dio svojih obaveza prepustila građanima, uz prijetnju prekršajne sankcije ako se vlasnici vozila ne pokažu dovoljno dobrim istražiteljima. Karikiramo, ali u osnovi je upravo tako.
Vozilo je uhvaćeno u nekom prekršaju, bilo pogrešnom parkiranju bilo prebrzoj vožnji, no policija (ili prometni redar) nije identificirala vozača. Nema problema, utvrdi se tko je vlasnik predmetnog vozila pa se njemu pošalje obavijest kojom se traži da ‘vjerodostojno‘ imenuje vozača u vrijeme počinjenog prekršaja. Ako to ne uradi, suočen je s kaznom po drugom stavku istog članka, koja nije mala – između 660 i 1990 eura kaznit će se vlasnik vozila ako u roku od 15 dana ne dostavi vjerodostojan podatak o tome tko je bio vozač!
Dobro, nećemo sada o pravnim aspektima ovog dijela ZSPC-a kojeg su kroz godine osporavali mnogi pravnici – Ustavni sud ih je odbacio pozivajući se na europsku pravosudnu praksu. No, vozače to nije obeshrabrilo pa su se i nadalje žalili na policijske prekršajne naloge, s promjenjivim uspjehom. U nekim slučajevima su sudovi utvrdili da policija ima pravo, u drugima (obično kada bi od počinjenog prekršaja do obavijesti vlasniku prošlo previše vremena) je Visoki prekršajni sud dao za pravo vlasnicima vozila...
Što nas dovodi do aktualnog slučaja, jedne ‘podvarijante daminog gambita‘, rečeno šahovskim rječnikom.
S vremenom su su naime vozači, odnosno vlasnici vozila, dosjetili jadu pa su na policijske obavijesti da moraju prijaviti vozače koji su vozili njihov automobil u vrijeme počinjenja prekršaja, počeli slati identitete nedavno preminulih osoba, poznanika ili prijatelja, rodbine koja živi u dalekim zemljama ili starijih ukućana koje odavno nije briga za vožnjom i eventualnim kaznenim bodovima.
Alternativno, uvijek je postojala varijanta ne prijavljivanja vozača (često je to upravo vlasnik), jer je kazna za taj prekršaj bila puno manja od potencijalne kazne za, recimo, prekoračenje brzine iznad 50 km/h u odnosu na ograničenje.
Tako vlasnik vozila marke Kia nikad nije prijavio policiji tko je bio za upravljačem njegovog automobila u ljeto 2021. godine. Pa ga je sinjska policija prijavila početkom 2022. godine zbog neotkrivanja identiteta vozača, e ali na taj prekršaj se vlasnik – žalio!
Pa je došao pred sinjski prekršajni sud, gdje je sve – priznao?! Kazao je kako je dostavio podatke o vozaču, ali na pogrešnu adresu pa zato sinjska policija nikad nije dobila tu važnu informaciju...
Na koncu mu je sud i povjerovao, jednostavno jer kazna za prekršaj za koji se tražio vozač – prekoračenje brzine između 20 i 30 km/h u naselju – iznosi 130 eura. A ovako je (jer nije dostavio vjerodostojan podatak o identitetu osobe kojoj je dao na upravljanje svoje vozilo) kažnjen sa 200 eura. U redu, dvije trećine tog iznosa, ako ga plati u roku od 30 dana.