Svakakvih smo se realiziranih projekata nagledali duž Jadrana tijekom proteklih desetljeća, od onih koji su svojoj idejom i realizacijom ušli u arhitektonske anale, pa dijelom i nestali u (post)privatizacijskim devastacijama, do raznih promašaja, ali i nikad realiziranih ambicioznih planova.
Jedan od takvih seže u sedamdesete godine prošlog stoljeća kada je malo nedostajalo da se u velolučkoj uvali Plitvine izgradi turističko naselje u obliku ljudskog organizma?
Recepcija je bila zamišljena na mjestu glave, sobe i apartmani na mjestima ruku i nogu, restoran u želucu, gdje su crijeva trebao je biti park labirint, a genitalije su uronjene u more.
Nedavno su u Gradskom muzeju u Korčuli Darko Fritz, predsjednik korčulanske udruge "Siva zona" za suvremenu i medijsku umjetnost, te Sani Sardelić, članica udruge i muzejska kustoskinja, otvorili jedinstvenu, neobičnu i vrlo zanimljivu izložbu koja prati nastajanje i razradu ideje kubanskog arhitekta Ricarda Porroa da se u Veloj Luci izgradi utopijsko turističko naselje koje je, iz ptičje perspektive, trebalo izgledati poput golemog ljudskog organizma.
Fritz, inače autor izložbe "Zamišljene budućnosti: Turizam", ovim je donedavno široj javnosti slabo poznatim projektom već oduševio Zagrepčane u veljači predstavivši je u Galeriji "Kranjčar", potom u ožujku u splitskom Salonu Galić, a sada je došao red da izložba dođe doma, na otok, doduše ne u Velu Luku, ali u Korčuli gdje će ostati otvorena do 22. travnja.
Fritz je zapravo ideju načuo, a onda joj se godinama i posvetio, istraživao je i putovao Europom ne bi li od kazivača doznao koju dodatnu informaciju. Kad je 2006. došao u Korčulu i pokrenuo udrugu koja je bila i ostala avangarda za većinu otočana, doznao je o Međunarodnim susretima umjetnika koji su se krajem 60-ih godina održavali u Veloj Luci.
- Počeo sam upoznavati povijest otoka, zanimalo me sve što se događa. Informaciju o tim susretima doznao sam prilikom posjeta autorima velolučkog mozaika u nastajanju, no nitko mi nije znao reći detalje.
Pronašao sam katalog prvog susreta 1968. godine i to je u tom trenutku bila jedina materijalna ostavština - prisjetio se Fritz.
Taj je katalog u njemu pokrenuo autorski žar pa je istražujući po arhivima starih novina doznao kako su se održala tri takve smotre, prva je 1968. bila posvećena mozaicima, druga se dvije godine kasnije bavila utopijskom arhitekturom, odnosno razradom ideje o turističkom naselju u obliku organizma na kojoj je radilo tridesetak umjetnika, urbanista, arhitekata i teoretičara iz cijele Europe.
Treći se susret održao 1972. godine, s idejama također ispred svog vremena, a bavio se spojem kazališta i radija što se danas može smatrati začecima multimedije. Oduševljen temama i načinom na koji se u to vrijeme njima pristupalo, naš se sugovornik angažirao na bilježenju kronologije smotre i liste sudionika koja ga je na kraju odvela izvan granica Hrvatske.
Prepoznao je ime Petra Omčikusa, beogradskog slikara s pariškom adresom, koji je, zajedno sa suprugom, također slikaricom Kosom Bokšan, pokrenuo susrete.
- Najviše mi je pomogao akademski kipar Ante Marinović iz Vele Luke kojem je Omčikus bio mentor pa sam ga kontaktirao, a onda i posjetio u Beogradu. Otvorio mi je privatni arhiv gdje sam pronašao dosta zanimljivog materijala.
Većina tih umjetnika je danas umrlo, istraživanje me odvelo do privatnih i javnih arhiva u Francusku, Poljsku i Italiju - ističe čelnik "Sive zone".
Fritz je sve prikupljene informacije i dokumente o susretima predstavio kroz autorsku izložbu "Zamišljene budućnosti: Turizam", u čijem je fokusu Porroeva ideja o naselju prezentirajući ih javnosti kroz moderne audiovizualne tehnike pa njegova izložba istodobno ima i dokumentarnu i umjetničku vrijednost. Izložba obuhvaća dvadesetominutni film, VR instalaciju, grafike i skulpture neostvarene utopijske ideje.
Prvi je kadar istoimenog filma otvoren mediteranskim pejsažima koji se svako malo, na trenutne i nasumično, pojavljuju održvajući u gledatelju osjećaj da je turističko naselje i dalje na otoku, u Plitvinama, bez obzira na, možda je bolje reći, distopijski osjećaj kojeg gledatelj dobije dok mu se otkrivaju njegovi detalji.
U djelu je korištena i video arhiva s prvih Međunarodnih susreta umjetnika u Veloj Luci 1968. i audio arhiva s glasom Ricarda Porroa koji govori o projektu dok je još bio u nastajanju te decetljećima kasnije o istom projektu, kad ga je uvrstio u niz svojih drugih neostvarenih projekata.
Ova je izložba zapravo dokaz o kontekstu i kutu gledanja, Fritz je u otočni javni diskurs postavio i obranio kontekst u kojem otok Korčulu vidimo kao početak postmoderne budući da se moderne arhitektonske ideje pokušavaju uklopiti u okoliš poštivajući tradicionalni krajolik i ekološki pristup.
Utopijsko turističko naselje zaista je opipljivi dokaz, ali i rad slavng hrvatskog arhitekta i dizajnera, Korčulanina Bernarda Bernardija, pogotovo njegov i danas funkcionalni hotel "Marko Polo", monumentalna zgrada koja je kaskadno i vješto uklopljena u krajolik da iz mora izgleda kao mediteransko naselje.
Osjećaj koji izložba ostavlja na posjetitelja je najblaže rečeno – neobičan, dvojak. Krupni planovi neizgrađenog kompleksa izgledaju moderno, čak i za današnje prilike što ostavlja osjećaj neugode u kojoj prepoznajemo humor, satiru, ili kako se na otoku kaže "rug", svojevrsno otočno žestoko ruganje i zadirkivanje koje je i danas osnova komunikacije svih stanovnika i prenosi se s koljena na koljeno.
Taj osjećaj neugode pojačava se kad naselje gledamo iz ptičje perspektive, praktički vidimo, kako ističe kustoskinja Sardelić, pretilog turista koji "toća" genitalije u more.
- Posebno je dojmljiva komunikacija s morem na mjestu genitalija. To vrlo specifično oblikovano arhitektonsko idejno rješenje nije lišeno humora, čak i s kataloškog, odnosno osobitog dojma koje na nas ostavlja pretilo, stameno ljudsko tijelo s nedvojbenim muškim spolnim obilježjima koje se izležava na plaži. Ta je ideja aktualna još više danas, pretvorit ćemo se u trbuh, ruke i noge za turizam - zaključila je Sardelić.
Istodobno, publici se sviđa poruka koju projekt zamišljenog naselja šalje. Koliko god vizija pretilog turista koji uzurpira naš javni prostor na obali ostavlja gorak okus u ustima, toliko poruka izložbe ostavlja prostora za razmišljanje o konzumerizmu turizma koji nas polako, ali sigurno proždire u svim kategorijama života. Postajemo ovisnici o turizmu koji nas sve više mjeseci u godini zlostavlja.
U monografiji "Siva zona" može se pronaći Fritzov tekst o velolučkim susretima, nacrte utopijskog naselja kao i nacrte za kuću u obliku penisa, znanstvene tekstove, intervjue s aktivnim sudionicama i razna druga istraživanja. Fritza više od same ideje oduševljava način na koji su planirali izgraditi naselje, plan je radio talijanski arhitekt dok mu je pomagao povjesničar umjetnosti iz Pariza.
Prilikom izrade držali su se tada aktualnog Urbanističkog plana Južni Jadran, dokumenta kojeg danas više nema. Veza za urbanistički plan bio im je još jedan Korčulanin, znanstveni geograf Ante Kalogjera koji je radio u također danas "pokojnom" Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu.
- Takvog studioznog, ambicioznog i razgranatog pristupa projektu više nema. Danas dođe tajkun, kaže - hoću ovdje hotel, arhitekt napravi sve što može da osmisli hotel, urbanisti kažu koliko katova možeš, koliko ne možeš izgraditi i na kraju dobiješ korčulanski "Tommy" i sve je po zakonu - objasnio je Fritz.
Velolučani su se ipak nekako u zadnji tren odlučili na zdravstveni turizam pa je nekoliko godina kasnije, nakon što je potvrđena ljekovitost velolučkog mulja, 1977. izgrađena Specijalna bolnica "Kalos".
Čekajući najavljenu rekonstrukciju stare i prilično oronule zgrade "Kalosa", koja je tijekom proteklih gotovo pola stoljeća mnogima diljem regije ponudila ozbiljno liječenje i rehabilitaciju, pitamo se kako bi Vela Luka izgledala danas da je kojim slučajem izgrađeno utopijsko naselje.
FOTO: Darko Fritz, Žaklina Antonijević, Dora Lozica