Kada je svojedobno Vlado Đurović, trener koji je donio onu jedinu i neponovljivu titulu košarkaškog prvaka Jugoslavije u Šibenik, istu stvar ponovio i sa susjednim Zadrom, osvajajući titulu prvaka bivše države protiv tada neprikosnovene, europske Cibone, predvođene neponovljivim košarkaškim Mozartom, Ante Šupuk iskoristio je prigodu da u svom kafiću – pred publikom – bocne pokojnog šibenskog arhitekta Ivana Medića. Koji je bio još uspješniji i strastveniji "izvođač radova" tada sjajne, također europske Šibenke.
– "Jesi vidija, Mede, a? Vlade Đurović, dvi titule u tri godine. A naš Duda – Dušan Ivković, kojeg je u zamjenu za Vladu doveo Mede, op.a – dva u tri biloga!"
Naravno, ta je duhovita usporedba, koja se, evo, kao istinski biser šibenske povijesti, pamti i prepričava i do danas, odsjela na pravo mjesto. Mede se pokušavao braniti kako Vlado puno beštima, odnosno psuje, dok je Duda nastupom, pravi, fini gospodin.
– "Bogati, a šta smo ga mi za popa doveli?1" – uzvratio mu je još duhovitije Ante Šupuk. Koga briga šta beštima, važne su titule!
Stidljivi ko seoska mlada
Tako je i s političarima. To što su oni fini, pristojni, što vas lijepo pozdrave i ozdrave na ulici, što vam čestitaju Božić, lajkaju objave na fejsu, to je sve lijepo ali nije dovoljno. I kod njih su kao i kod košarkaških, odnosno sportskih trenera, bitni samo i jedino – rezultati.
Eto, što nama primjerice vrijedi što je naš fini i pristojni gradonačelnik Željko Burić isto tako fino dočekao Josipa Škorića, direktora Hrvatskih cesta, još mu se se pristojno zahvaljujući na suradnji, kada je rezultat svega toga skupa – onih već spomenutih dva u tri biloga. U odnosu na tri milijarde kuna proračuna Hrvatskih cesta.
Da budemo precizniji, riječ je o četiri kilometra biciklističke staze u Brodarici, koje su na preporuku grada Šibenika, izvele Hrvatske ceste. Sve drugo – poput čvorova Njivice I i II te Mandalina je još na "pripadajućoj dokumentaciji" u "visokoj fazi izrade".
O brzoj cesti Šibenik – Drniš – Knin, ni riječi. Župan Marko Jelić kazao je kako on nije ni znao da je direktor Hrvatskih cesta u Šibeniku, te da ga na sastanak nitko nije ni zvao. Bude li išao samo tamo gdje ga budu zvali, načekat će se. Jednako kao što ćemo se i mi, zajedno s njim, načekati brze ceste Šibenik – Drniš – Knin, i obilaznica Knina i Drniša. Oko kojih se naša vlast očito, previše ne trudi. Ponaša se oko nje stidljivo, kao seoska mlada. Ili, kao da smo ih birali za popove. Puni su oni blagosti i razumijevanja.
Puno je to novaca, ta cesta Šibenik – Drniš - Knin, nije to realno, ne jednom je rekao naš župan Marko Jelić. Procjene se kreću oko nekih pola pa čak do milijarde kuna. I uvjeri te skoro naš dobri župan u to, da je to puno i da država nema novaca. Pa, odakle, sad još i za to. Kupili smo ove francuske avione, milijardu eura, evo Milanović pritiska da uzmemo i ove gusjeničare, što ih ne koristi nitko nego Saudijska Arabija, pa obnova Zagreba i Banije, nemaju ljudi gdje leći. Kakva brza cesta.
Hoćete li vi?
A onda pogledaš u ponedjeljak "Otvoreno" i shvatiš po stoti put kako u politici biti skroman i realan, najčešće znači biti - budala. Jer, tamo čuješ da su županije na sjeverozapadu Hrvatske potpisale su s Vladom sporazum Sjever vrijedan više od 15 milijardi kuna za 36 strateških projekata. Od čega je, pazi sad ovo, gotovo deset milijardi namijenjeno je za prometnu infrastrukturu. Deset milijardi! Pa, naravno da za nas nema ništa, kad će golemi dio proračuna Hrvatskih cesta od tri milijarde kuna otići za ovo, za projekt "Sjever". Prethodno je išlo – i ide još - za projekt Slavonija, odakle su, da kažemo usput i Josip Škorić, ministrica Regionalnog razvoja Nataša Tramišak i direktor Hrvatskih voda Zoran Đuroković.
Spominjao se prije prošlogodišnjih izbora i projekt "Dalmatinska zagora", navodno težak dvije milijarde kuna. Je li se mogla unutar njega naći koja kuna za cestu Šibenik – Drniš – Knin? Naravno da jest, i za to, i za još štošta drugo. Ali, mi smo fini, pa ne pitamo što je s njim. Uviđavni smo, jer znamo da ima drugih, potrebnijih. Škorić sam ne zove. "Šta je reć"? A mi ne bi htjeli ispast navalentni. Sve dok ne dođe dan kad će on sam, ili netko drugi, odozgo reći – "Čuj, imamo vriću novaca, ne znamo što ćemo s njima, nemamo je di potrošit. Hoćete li vi?"