Nixonov ‘Rat protiv droga‘, 50 godina poslije: propali projekt s pogubnim posljedicama za pojedince i društva još uvijek traje

stdClass Object ( [id] => 1084209 [title] => Nixonov ‘Rat protiv droga‘, 50 godina poslije: propali projekt s pogubnim posljedicama za pojedince i društva još uvijek traje [alias] => nixonov-rat-protiv-droga-50-godina-poslije-propali-projekt-s-pogubnim-posljedicama-za-pojedince-i-drustva-jos-uvijek-traje [catid] => 297 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Američki predsjednik Richard Nixon je 1971. godine proglasio drogu državnim neprijateljem broj jedan i proveo kampanju koja je ubrzo dobila naziv pod kojim se provodi do danas – Rat protiv droge. Pedeset godina poslije u gotovo svim dijelovima svijeta i svima zainteresiranima, droga je dostupnija no ikad, ako se krenete raspitivati na vrijeme dobit ćete je kroz par sati, a to uključuje i maloljetnike koji do nje dolaze lako kao do alkohola. Osim što je stoga rat očigledno izgubljen, za sobom je donio brojne kolateralne žrtve i posljedice koje se često opisuju kao slučajne, a uključuju korupciju, političku destabilizaciju i sistemsko kršenje ljudskih prava na globalnoj razini. Sjedinjene Američke Države potrošile su milijarde dolara, i dalje to čine, dok paralelno ovakav način suočavanja s problemom ovisnosti i zloupotrebe ilegalnih supstanci ne polučuje uspjehe i pritom se negativno odražava na živote milijuna ljudi. Zašto onda i dalje inzistirati na istom nasilnom i neučinkovitom pristupu?

Prvi okršaj koji je SAD imao s opijatima, i taj put barem priznao poraz, dogodio se s alkoholom. Trinaestogodišnji period prohibicije koji je započeo 1920. pokazao se kao golem neuspjeh jer broj konzumenata nije pao, a istovremeno je ojačala mafija i ilegalna prodaja nekvalitetnog alkohola jačeg od onoga koji se ranije trošio. Već u tom periodu ni droge nisu bile potpuna nepoznanica među američkim stanovništvom, prvi slučajevi ovisnosti zabilježeni su još kod veterana Američkog građanskog rata, ali nisu predstavljale širi društveni problem. Inicijalni pokušaj da se izbori s jačajućim problemom ovisnosti o drogama na federalnoj razini poduzeo je Lyndon B. Johnson koji je okupio nekoliko međusobno posvađanih organizacija s istom agendom u Zavod za narkotike i opasne droge.

Nixon se već ranije u svom mandatu bavio drogom kao jednim od svojih glavnih interesa, međutim 1971. se ispostavlja da se veliki broj vojnika iz Vijetnama vraća ovisan o heroinu i on pred senatom drži svoj slavni govor koji se smatra službenim početkom rata protiv droga. Njegovi ciljevi uključivali su prevenciju, liječenje, ali i uvođenje strožih zatvorskih kazni te veća izdavanja iz proračuna za represivni sustav. Administracije koje su uslijedile držale su se okvirno onoga što je započeo s tim da je Gerald Ford pokušao izdvojiti marihuanu od težih i opasnijih supstanci što je prekinuo Ronald Reagan. Tijekom njegova dva predsjednička mandata dogodila se ekspanzija sprječavanja zlouporabe droga i procesuiranja počinitelja. Donio je zakon koji je proširio i pooštrio kazne prema posjedovanju kanabisa, uveo savezni sustav obveznih minimalnih kazni, uspostavio postupke za oduzimanje civilne imovine te povećao proračunska izdavanja za provođenje ovih mjera 12 puta! Zahvaljujući njemu, započelo je ono što se smatra jednom od najgorih posljedica rata protiv droga na društvo – zatvaranju nenasilnih korisnika narkotika. Dok SAD ima samo pet posto ukupne svjetske populacije, istovremeno ima čak 25 posto zatvorske populacije i to upravo zahvaljujući propisanim minimalnim i strogim kaznama. Nakon uvođenja Nixonovih mjera statistika pokazuje samo mali porast broja zatvorenika, dok se 1980-ih taj broj drastično povećao. To se pripisuje uvođenju privatnih i profitabilnih zatvora kojima takva situacija donosi direktnu financijsku korist. Njegovi nasljednici sve do danas odnosili su se prema politici spram narkotika uglavnom nastavljajući zatečeno stanje. Barack Obama tek nominalno je naznačio promjene pa je u zakonu koji je donio 2012. jedna od stavki bila da se rat protiv droga neće nazivati ratom niti će se mjeriti brojem uhićenja.

Reaganov potpredsjednik George H. W. Bush je 1982. počeo zagovarati uključivanje CIA-e i američke vojske u napore da se spriječi problem tamo gdje počinje – u proizvodnji. Tako je počela nemilosrdna borba između SAD-a i narko kartela u Južnoj Americi koja prvenstveno uključuje pokušaj odstranjivanja njihovih vođa te se naziva 'kingpin strategy'. Ideja koja stoji iza te metode je da će se uhićenjem osobe na čelu organizacije (kartela, ali slično se djeluje i u borbi s terorizmom) cijeli sustav početi urušavati iznutra i time prekinuti kriminalna aktivnost, ali rezultat je upravo suprotan. To dovodi do vakuuma moći u kojem dolazi do porasta nasilja uslijed borbi između ostalih članova kartela za glavnu poziciju kao i sukoba s drugim kartelima koji u tom trenutku pokušavaju zauzeti njihov teritoriji. Takvi sukobi su u Meksiku od 2007. do 2014. doveli do ubojstava 128 tisuća ljudi što je više ljudskih žrtava nego što ih je bilo u ratovima u Iraku i Afganistanu u tom istom periodu zajedno. Naposljetku, bez snažne strukture i hijerarhije dolazi do većeg izvoza narkotika zbog pokušaja da u kaotičnim vremenima svaki član samostalno stekne što veći profit.

---

---

S obzirom i na to da ovaj plan ne funkcionira, a i zbog pisanja brojnih povjesničara novinara i izvora iz same CIA-e, Sjedinjene Američke Države se često optužuje da koriste rat protiv droga u Latinskoj Americi tek kao krinku za vojne operacije u kojima zapravo uništavaju lijevu opoziciju sebi sklonim državnim režimima, a pritom dopuštaju prodaju droge organizacijama koje podržavaju. Tijekom posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća na vidjelo su čak počeli izlaziti dokazi o umiješanosti CIA-e u krijumčarenje narkotika u Los Angeles, uz druge ilegalne operacije, kako bi financirale vojnu skupinu Kontraša koja se u Nikaragvi borila protiv lijevih Sandinista. Taj slučaj ostao je kontroverzan do danas.

Zanemare li se načas u najboljem slučaju samo licemjerje Centralne obavještajne agencije i reperkusije koje američki rat protiv droga ima na ostatak svijeta, te se fokus stavi isključivo na unutrašnju politiku, opet se pokazuje da ova metoda ne funkcionira. Ideja da se treba uništiti izvor iz kojeg dolaze narkotici i ukloniti one koji ih dobavljaju stanovništvu djeluje na pretpostavci da će se tako smanjiti broj korisnika jer će s obzirom na to da ih ima manje, postati skuplji čime i nedostupniji. Međutim ovo tržište nije uvjetovano cijenom kao što je slučaj s ostalima. Ovisnici će nastaviti kupovati drogu bez obzira koliko joj skočila cijena, a time će posredno skočiti i stopa ostalog kriminala. Gledajući same korisnike, pokazalo se da se među njima nakon uvođenja neke inačice rata protiv droga povećava broj sitnih neplaniranih pljački dostatnih za kupnju malih doza baš kao i prostitucija. Kada je riječ o proizvođačima mijenja se njihova demografija, od sitnih prijestupnika koji ne posjeduju nužno ni oružje organiziraju se velike bande koje poslujući u potpunoj ilegali pribjegavaju nasilnim okršajima u rješavanju međusobnih problema. Statistike govore da je broj smrtnih slučajeva na ulicama SAD-a porastao za 25 do 75 posto otkako je krenula ova kampanja. Represivne mjere usmjerene na potrošače ometaju javnozdravstvene kampanje za smanjenje širenja AIDS-a, smrtnih slučajeva predoziranja i drugih štetnih posljedica upotrebe droga. Ispostavlja se kako veliki broj problema koje povezujemo s drogom zapravo ima prvenstveno veze s načinom kako se s njim nosimo.

Shvatile su to i neke države i gradovi unutar samog SAD-a koji su krenuli u smjeru legalizacije ili dekriminalizacije marihuane. Problem je što se takvi zakoni kose s federalnima pa osoba zbog posjeda jointa i dalje može biti privedena ako se trenutna administracija odluči umiješati u lokalni pravni okvir. Legalizacijom kanabisa smanjuje se mogućnost da osobe koje ga koriste dođu u kontakt i probaju teže droge – kokain, crack, heroin, metamfetamin i sl. Aktivisti koji se zalažu za legalizaciju pojašnjavaju da u trenutku kad se marihuana prestane tretirati na isti način kao smrtonosni crack, cijeli taj rat protiv droge gubi smisao jer naprosto preostaje premalo ilegalnih supstanci, a broj ljudi uključen u njihov uvoz i preprodaju u usporedbi s prijašnjim postaje zanemariv.

Iste statistike ruše mit o opojnim sredstvima koja trenutno izazivaju ovisnost. Iako je otprilike polovica svih Amerikanaca starijih od dvanaest godina probala ilegalnu drogu, samo ih je 20 posto koristilo u posljednjih mjesec dana. U većini slučajeva mjesečne upotrebe bila je riječ o kanabisu. Samo je mali postotak ljudi koji su u posljednjih mjesec dana konzumirali neku od četiri najopasnije supstance. Tko onda i zašto u tako velikom broju puni američke zatvore?

---

---

Jedan od glavnih savjetnika i pomoćnika predsjednika Nixona za unutarnje poslove bio je John Ehrlichman. Bio je i među ključnim osobama u događajima koji su doveli do afere Watergate zbog čega je osuđen za zavjeru, ometanje pravde i krivokletstvo te je odslužio godinu i pol dana zatvora. Novinar Dan Baum uspio je doći do njega i saznati jedan od dugo čuvanih motiva za pokretanje cijelog rata protiv droge.

- Nixonova predsjednička kampanja 1968. i njegova administracija nakon pobjede imale su dva neprijatelja: antiratnu ljevicu i crnce. Znali smo da ne možemo učiniti nezakonitim ni činjenicu da je netko protiv rata, niti da je crnac, ali navođenjem javnosti da hipije povezuje s marihuanom, a crnce s heroinom i zatim kriminalizirajući oboje, mogli smo poremetiti te zajednice. Mogli smo uhititi njihove vođe, pretresati njihove domove, prekinuti njihove sastanke i klevetati ih iz noći u noć na večernjim vijestima. Jesmo li znali da lažemo o drogama? Naravno da jesmo, hladno je priznao.

Osim što je rat protiv droga odveo mnoge sitne prijestupnike u zatvore to je pojačano učinio za manjinsku zajednicu, a ako je vjerovati Ehrlichmanu, to nije bilo ni najmanje slučajno, samo je godinama uspješno skrivano. Puno providniji je već spomenuti Reaganov zakon iz 1984. koji je predviđao da su minimalne kazne za droge koje koriste većinski bijelci i crnci u potpunosti nesrazmjerne. Kazne za posjedovanje mnogo manje količine cracka bile su veće od onih za skuplji i bjeliji kokain. Dovelo je to do krajnjeg dispariteta između broja korisnika i broja zatvorenika pojedine rase, a neke države unutar SAD-a u tome se posebno ističu. Prema istraživanju Human Right Watcha u Georgiji je 1990-ih bilo 9,9 milijuna bijelaca koji su upotrebljavali ilegalne supstance, naprema 2 milijuna crnaca kojih je u zatvorima u istom periodu bilo čak 17 puta više.

Na to utječe drugačiji odnos vlasti i policije prema četvrtima u kojima živi uglavnom bijelo i miješano ili manjinsko stanovništvo. U dominantno crnačkim kvartovima u urbanim područjima policije je puno više te koriste rasno profiliranje prilikom odabira koga pretresti ili privesti. Iako postoji puno veći broj bijelih adolescenata koji koriste kokain, crnci imaju 10 puta veće šanse da će biti uhićeni. Jednom kada ih se ulovi češće završavaju u zatvoru i dobivaju teže kazne, a u punom većoj mjeri ta uhićenja završavaju ubojstvom onoga kojega se privodi. Uslijed takvih okolnosti mogu ostati bez prava na studentske kredite, pravo na javni stan, smanjuje im se mogućnost zaposlenja i kao najradikalniji primjer gube glasačko pravo. Tako se stvara permanentno podčinjena klasa što je jedan od ključnih problema institucionalnog rasizma.

Pedeset godina nakon postavlja se pitanje, ne je li to što se događa pogrešno, već kako je to moguće promijeniti, a odgovore je lakše naći nego što se čini zahvaljujući primjerima uspješnog suočavanja sa zdravstvenim krizama povezanima s upotrebom teških droga. 80-tih godina prošlog stoljeća u Švicarskoj je naglo skočio broj ovisnika o heroinu što je za sobom donijelo i brzo širenje HIV-a, kao i porast uličnog kriminala. Vlast je odlučila umanjiti štetu otvaranjem ustanova za pomoć ovisnicima. Počeli su dijeliti besplatni heroin provjerene kvalitete, čiste igle, prostor za sigurnu konzumaciju s tuševima i krevetima te obavezni medicinski nadzor. Socijalni radnici pomagali su onima koji se prijave u centre kojih je zbog besplatne droge bilo mnogo, da riješe druge probleme u svom životu. Inicijativa je odmah počela davati rezultate jer su se ljudi počeli fokusirati na načine kako da budu bolje umjesto da financiraju svoju ovisnost. Dvije trećine ih se zaposlilo, do danas je više od 70 posto svih korisnika heroina prošlo kroz terapiju i rehabilitirani su u društvo, a smrtnost uzrokovana predoziranjem pala je za 50 posto dok u SAD-u i dalje raste.

Američki predsjednik Richard Nixon je 1971. godine proglasio drogu državnim neprijateljem broj jedan i proveo kampanju koja je ubrzo dobila naziv pod kojim se provodi do danas – Rat protiv droge. Pedeset godina poslije u gotovo svim dijelovima svijeta i svima zainteresiranima, droga je dostupnija no ikad, ako se krenete raspitivati na vrijeme dobit ćete je kroz par sati, a to uključuje i maloljetnike koji do nje dolaze lako kao do alkohola. Osim što je stoga rat očigledno izgubljen, za sobom je donio brojne kolateralne žrtve i posljedice koje se često opisuju kao slučajne, a uključuju korupciju, političku destabilizaciju i sistemsko kršenje ljudskih prava na globalnoj razini. Sjedinjene Američke Države potrošile su milijarde dolara, i dalje to čine, dok paralelno ovakav način suočavanja s problemom ovisnosti i zloupotrebe ilegalnih supstanci ne polučuje uspjehe i pritom se negativno odražava na živote milijuna ljudi. Zašto onda i dalje inzistirati na istom nasilnom i neučinkovitom pristupu?

Prvi okršaj koji je SAD imao s opijatima, i taj put barem priznao poraz, dogodio se s alkoholom. Trinaestogodišnji period prohibicije koji je započeo 1920. pokazao se kao golem neuspjeh jer broj konzumenata nije pao, a istovremeno je ojačala mafija i ilegalna prodaja nekvalitetnog alkohola jačeg od onoga koji se ranije trošio. Već u tom periodu ni droge nisu bile potpuna nepoznanica među američkim stanovništvom, prvi slučajevi ovisnosti zabilježeni su još kod veterana Američkog građanskog rata, ali nisu predstavljale širi društveni problem. Inicijalni pokušaj da se izbori s jačajućim problemom ovisnosti o drogama na federalnoj razini poduzeo je Lyndon B. Johnson koji je okupio nekoliko međusobno posvađanih organizacija s istom agendom u Zavod za narkotike i opasne droge.

Nixon se već ranije u svom mandatu bavio drogom kao jednim od svojih glavnih interesa, međutim 1971. se ispostavlja da se veliki broj vojnika iz Vijetnama vraća ovisan o heroinu i on pred senatom drži svoj slavni govor koji se smatra službenim početkom rata protiv droga. Njegovi ciljevi uključivali su prevenciju, liječenje, ali i uvođenje strožih zatvorskih kazni te veća izdavanja iz proračuna za represivni sustav. Administracije koje su uslijedile držale su se okvirno onoga što je započeo s tim da je Gerald Ford pokušao izdvojiti marihuanu od težih i opasnijih supstanci što je prekinuo Ronald Reagan. Tijekom njegova dva predsjednička mandata dogodila se ekspanzija sprječavanja zlouporabe droga i procesuiranja počinitelja. Donio je zakon koji je proširio i pooštrio kazne prema posjedovanju kanabisa, uveo savezni sustav obveznih minimalnih kazni, uspostavio postupke za oduzimanje civilne imovine te povećao proračunska izdavanja za provođenje ovih mjera 12 puta! Zahvaljujući njemu, započelo je ono što se smatra jednom od najgorih posljedica rata protiv droga na društvo – zatvaranju nenasilnih korisnika narkotika. Dok SAD ima samo pet posto ukupne svjetske populacije, istovremeno ima čak 25 posto zatvorske populacije i to upravo zahvaljujući propisanim minimalnim i strogim kaznama. Nakon uvođenja Nixonovih mjera statistika pokazuje samo mali porast broja zatvorenika, dok se 1980-ih taj broj drastično povećao. To se pripisuje uvođenju privatnih i profitabilnih zatvora kojima takva situacija donosi direktnu financijsku korist. Njegovi nasljednici sve do danas odnosili su se prema politici spram narkotika uglavnom nastavljajući zatečeno stanje. Barack Obama tek nominalno je naznačio promjene pa je u zakonu koji je donio 2012. jedna od stavki bila da se rat protiv droga neće nazivati ratom niti će se mjeriti brojem uhićenja.

Reaganov potpredsjednik George H. W. Bush je 1982. počeo zagovarati uključivanje CIA-e i američke vojske u napore da se spriječi problem tamo gdje počinje – u proizvodnji. Tako je počela nemilosrdna borba između SAD-a i narko kartela u Južnoj Americi koja prvenstveno uključuje pokušaj odstranjivanja njihovih vođa te se naziva 'kingpin strategy'. Ideja koja stoji iza te metode je da će se uhićenjem osobe na čelu organizacije (kartela, ali slično se djeluje i u borbi s terorizmom) cijeli sustav početi urušavati iznutra i time prekinuti kriminalna aktivnost, ali rezultat je upravo suprotan. To dovodi do vakuuma moći u kojem dolazi do porasta nasilja uslijed borbi između ostalih članova kartela za glavnu poziciju kao i sukoba s drugim kartelima koji u tom trenutku pokušavaju zauzeti njihov teritoriji. Takvi sukobi su u Meksiku od 2007. do 2014. doveli do ubojstava 128 tisuća ljudi što je više ljudskih žrtava nego što ih je bilo u ratovima u Iraku i Afganistanu u tom istom periodu zajedno. Naposljetku, bez snažne strukture i hijerarhije dolazi do većeg izvoza narkotika zbog pokušaja da u kaotičnim vremenima svaki član samostalno stekne što veći profit.

---

---

S obzirom i na to da ovaj plan ne funkcionira, a i zbog pisanja brojnih povjesničara novinara i izvora iz same CIA-e, Sjedinjene Američke Države se često optužuje da koriste rat protiv droga u Latinskoj Americi tek kao krinku za vojne operacije u kojima zapravo uništavaju lijevu opoziciju sebi sklonim državnim režimima, a pritom dopuštaju prodaju droge organizacijama koje podržavaju. Tijekom posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća na vidjelo su čak počeli izlaziti dokazi o umiješanosti CIA-e u krijumčarenje narkotika u Los Angeles, uz druge ilegalne operacije, kako bi financirale vojnu skupinu Kontraša koja se u Nikaragvi borila protiv lijevih Sandinista. Taj slučaj ostao je kontroverzan do danas.

Zanemare li se načas u najboljem slučaju samo licemjerje Centralne obavještajne agencije i reperkusije koje američki rat protiv droga ima na ostatak svijeta, te se fokus stavi isključivo na unutrašnju politiku, opet se pokazuje da ova metoda ne funkcionira. Ideja da se treba uništiti izvor iz kojeg dolaze narkotici i ukloniti one koji ih dobavljaju stanovništvu djeluje na pretpostavci da će se tako smanjiti broj korisnika jer će s obzirom na to da ih ima manje, postati skuplji čime i nedostupniji. Međutim ovo tržište nije uvjetovano cijenom kao što je slučaj s ostalima. Ovisnici će nastaviti kupovati drogu bez obzira koliko joj skočila cijena, a time će posredno skočiti i stopa ostalog kriminala. Gledajući same korisnike, pokazalo se da se među njima nakon uvođenja neke inačice rata protiv droga povećava broj sitnih neplaniranih pljački dostatnih za kupnju malih doza baš kao i prostitucija. Kada je riječ o proizvođačima mijenja se njihova demografija, od sitnih prijestupnika koji ne posjeduju nužno ni oružje organiziraju se velike bande koje poslujući u potpunoj ilegali pribjegavaju nasilnim okršajima u rješavanju međusobnih problema. Statistike govore da je broj smrtnih slučajeva na ulicama SAD-a porastao za 25 do 75 posto otkako je krenula ova kampanja. Represivne mjere usmjerene na potrošače ometaju javnozdravstvene kampanje za smanjenje širenja AIDS-a, smrtnih slučajeva predoziranja i drugih štetnih posljedica upotrebe droga. Ispostavlja se kako veliki broj problema koje povezujemo s drogom zapravo ima prvenstveno veze s načinom kako se s njim nosimo.

Shvatile su to i neke države i gradovi unutar samog SAD-a koji su krenuli u smjeru legalizacije ili dekriminalizacije marihuane. Problem je što se takvi zakoni kose s federalnima pa osoba zbog posjeda jointa i dalje može biti privedena ako se trenutna administracija odluči umiješati u lokalni pravni okvir. Legalizacijom kanabisa smanjuje se mogućnost da osobe koje ga koriste dođu u kontakt i probaju teže droge – kokain, crack, heroin, metamfetamin i sl. Aktivisti koji se zalažu za legalizaciju pojašnjavaju da u trenutku kad se marihuana prestane tretirati na isti način kao smrtonosni crack, cijeli taj rat protiv droge gubi smisao jer naprosto preostaje premalo ilegalnih supstanci, a broj ljudi uključen u njihov uvoz i preprodaju u usporedbi s prijašnjim postaje zanemariv.

Iste statistike ruše mit o opojnim sredstvima koja trenutno izazivaju ovisnost. Iako je otprilike polovica svih Amerikanaca starijih od dvanaest godina probala ilegalnu drogu, samo ih je 20 posto koristilo u posljednjih mjesec dana. U većini slučajeva mjesečne upotrebe bila je riječ o kanabisu. Samo je mali postotak ljudi koji su u posljednjih mjesec dana konzumirali neku od četiri najopasnije supstance. Tko onda i zašto u tako velikom broju puni američke zatvore?

---

---

Jedan od glavnih savjetnika i pomoćnika predsjednika Nixona za unutarnje poslove bio je John Ehrlichman. Bio je i među ključnim osobama u događajima koji su doveli do afere Watergate zbog čega je osuđen za zavjeru, ometanje pravde i krivokletstvo te je odslužio godinu i pol dana zatvora. Novinar Dan Baum uspio je doći do njega i saznati jedan od dugo čuvanih motiva za pokretanje cijelog rata protiv droge.

- Nixonova predsjednička kampanja 1968. i njegova administracija nakon pobjede imale su dva neprijatelja: antiratnu ljevicu i crnce. Znali smo da ne možemo učiniti nezakonitim ni činjenicu da je netko protiv rata, niti da je crnac, ali navođenjem javnosti da hipije povezuje s marihuanom, a crnce s heroinom i zatim kriminalizirajući oboje, mogli smo poremetiti te zajednice. Mogli smo uhititi njihove vođe, pretresati njihove domove, prekinuti njihove sastanke i klevetati ih iz noći u noć na večernjim vijestima. Jesmo li znali da lažemo o drogama? Naravno da jesmo, hladno je priznao.

Osim što je rat protiv droga odveo mnoge sitne prijestupnike u zatvore to je pojačano učinio za manjinsku zajednicu, a ako je vjerovati Ehrlichmanu, to nije bilo ni najmanje slučajno, samo je godinama uspješno skrivano. Puno providniji je već spomenuti Reaganov zakon iz 1984. koji je predviđao da su minimalne kazne za droge koje koriste većinski bijelci i crnci u potpunosti nesrazmjerne. Kazne za posjedovanje mnogo manje količine cracka bile su veće od onih za skuplji i bjeliji kokain. Dovelo je to do krajnjeg dispariteta između broja korisnika i broja zatvorenika pojedine rase, a neke države unutar SAD-a u tome se posebno ističu. Prema istraživanju Human Right Watcha u Georgiji je 1990-ih bilo 9,9 milijuna bijelaca koji su upotrebljavali ilegalne supstance, naprema 2 milijuna crnaca kojih je u zatvorima u istom periodu bilo čak 17 puta više.

Na to utječe drugačiji odnos vlasti i policije prema četvrtima u kojima živi uglavnom bijelo i miješano ili manjinsko stanovništvo. U dominantno crnačkim kvartovima u urbanim područjima policije je puno više te koriste rasno profiliranje prilikom odabira koga pretresti ili privesti. Iako postoji puno veći broj bijelih adolescenata koji koriste kokain, crnci imaju 10 puta veće šanse da će biti uhićeni. Jednom kada ih se ulovi češće završavaju u zatvoru i dobivaju teže kazne, a u punom većoj mjeri ta uhićenja završavaju ubojstvom onoga kojega se privodi. Uslijed takvih okolnosti mogu ostati bez prava na studentske kredite, pravo na javni stan, smanjuje im se mogućnost zaposlenja i kao najradikalniji primjer gube glasačko pravo. Tako se stvara permanentno podčinjena klasa što je jedan od ključnih problema institucionalnog rasizma.

Pedeset godina nakon postavlja se pitanje, ne je li to što se događa pogrešno, već kako je to moguće promijeniti, a odgovore je lakše naći nego što se čini zahvaljujući primjerima uspješnog suočavanja sa zdravstvenim krizama povezanima s upotrebom teških droga. 80-tih godina prošlog stoljeća u Švicarskoj je naglo skočio broj ovisnika o heroinu što je za sobom donijelo i brzo širenje HIV-a, kao i porast uličnog kriminala. Vlast je odlučila umanjiti štetu otvaranjem ustanova za pomoć ovisnicima. Počeli su dijeliti besplatni heroin provjerene kvalitete, čiste igle, prostor za sigurnu konzumaciju s tuševima i krevetima te obavezni medicinski nadzor. Socijalni radnici pomagali su onima koji se prijave u centre kojih je zbog besplatne droge bilo mnogo, da riješe druge probleme u svom životu. Inicijativa je odmah počela davati rezultate jer su se ljudi počeli fokusirati na načine kako da budu bolje umjesto da financiraju svoju ovisnost. Dvije trećine ih se zaposlilo, do danas je više od 70 posto svih korisnika heroina prošlo kroz terapiju i rehabilitirani su u društvo, a smrtnost uzrokovana predoziranjem pala je za 50 posto dok u SAD-u i dalje raste.

[event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

AFP

Luis Acosta/AFP

Josep Lago/AFP

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [jcfields] => Array ( ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/sd-plus/spektar/nixonov-rat-protiv-droga-50-godina-poslije-propali-projekt-s-pogubnim-posljedicama-za-pojedince-i-drustva-jos-uvijek-traje-1084209 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=aee1e481ae4b82523d0a8d7aaf6908cc6c003b58 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Nixonov+%E2%80%98Rat+protiv+droga%E2%80%98%2C+50+godina+poslije%3A+propali+projekt+s+pogubnim+posljedicama+za+pojedince+i+dru%C5%A1tva+jo%C5%A1+uvijek+traje&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsd-plus%2Fspektar%2Fnixonov-rat-protiv-droga-50-godina-poslije-propali-projekt-s-pogubnim-posljedicama-za-pojedince-i-drustva-jos-uvijek-traje-1084209 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsd-plus%2Fspektar%2Fnixonov-rat-protiv-droga-50-godina-poslije-propali-projekt-s-pogubnim-posljedicama-za-pojedince-i-drustva-jos-uvijek-traje-1084209 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => Sve izgubljene bitke [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 61 [name] => Contains Infographic [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 4 [alias] => contains_infographic ) [3] => stdClass Object ( [id] => 62 [name] => Without ads [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 5 [alias] => Withoutads ) [4] => stdClass Object ( [id] => 63 [name] => Photo gallery [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 6 [alias] => Photo_gallery ) [5] => stdClass Object ( [id] => 64 [name] => Promo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 7 [alias] => promo ) [7] => stdClass Object ( [id] => 67 [name] => Contains video [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 9 [alias] => contains_video ) [8] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) [9] => stdClass Object ( [id] => 69 [name] => Exclude comments [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 11 [alias] => exclude_comments ) [10] => stdClass Object ( [id] => 70 [name] => Open link in new window [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 12 [alias] => open_link_in_new_window ) [11] => stdClass Object ( [id] => 71 [name] => Horizontal crop of the main photo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 13 [alias] => horizontal_crop_of_the_main_photo ) [12] => stdClass Object ( [id] => 73 [name] => No-index [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 15 [alias] => no_index ) [13] => stdClass Object ( [id] => 74 [name] => No-cache [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 16 [alias] => no_cache ) [14] => stdClass Object ( [id] => 77 [name] => Don't show on the front page [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 17 [alias] => dont_show_on_the_front_page ) [15] => stdClass Object ( [id] => 78 [name] => Related on bottom [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 18 [alias] => related_on_bottom ) [16] => stdClass Object ( [id] => 79 [name] => Live button [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 19 [alias] => live_button ) [25] => stdClass Object ( [id] => 87 [name] => Instant articles [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 28 [alias] => instant_articles ) [26] => stdClass Object ( [id] => 91 [name] => S preporučuje [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 29 [alias] => s_preporucuje ) [27] => stdClass Object ( [id] => 92 [name] => S voli [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 30 [alias] => s_voli ) [28] => stdClass Object ( [id] => 93 [name] => Layout with three photos [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 31 [alias] => layout_with_three_photos ) [29] => stdClass Object ( [id] => 94 [name] => Gallery in the article [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 32 [alias] => gallery_in_the_article ) [30] => stdClass Object ( [id] => 95 [name] => Required views [value] => 0 [type] => textfield [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 33 [alias] => required_views ) [31] => stdClass Object ( [id] => 96 [name] => FullHD image [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 34 [alias] => fullhd_image ) )

10. svibanj 2024 16:55

Nixonov ‘Rat protiv droga‘, 50 godina poslije: propali projekt s pogubnim posljedicama za pojedince i društva još uvijek traje

Svijet zviždajući do raja ‘Najopasniji čovjek u Americi‘ na samrti poručio: ‘Radio sam u Pentagonu i znam da SAD mafija želi opći nuklearni rat‘ Pročitaj više

Panorama kibersocijalizam Jedna zemlja je 1971. organizirala da umjetna inteligencija upravlja čitavom državnom ekonomijom. Onda se umješala CIA, izvela vojni puč i uvela 20-ogodišnju diktaturu Pročitaj više