Kad sam iz moskovske ledene zime, nakon 11 sati leta preko cijele Azije, konačno sletio na aerodrom Tan Son That u Sajgonu, tropsko zimsko podne pozdravilo me s +29. Konj me dočekuje u kratkim hlačama i šlapama.
- Došli smo s dva motora – veli umjesto pozdrava, a sedam godina se nismo vidjeli. – Oš ti vozit jedan?
- Nema šanse – kažem. – Ovo mi se čini bolesno.
Govorim to buljeći u zastrašujuću motorističku gužvu na širokoj aveniji oko aerodroma: stotine motorista vozi u teško opisivom kaosu, na tako malim međusobnim razmacima da svakog trenutka iščekujem lančani sudar. Aerodrom u Sajgonu smješten je usred grada, samo deset kilometara od centra, tako da si odmah bačen lavovima: u gradu od devet milijuna ljudi ima sedam milijuna motora, i u svakoj sekundi...
- Došli smo s dva motora – veli umjesto pozdrava, a sedam godina se nismo vidjeli. – Oš ti vozit jedan?
- Nema šanse – kažem. – Ovo mi se čini bolesno.
Govorim to buljeći u zastrašujuću motorističku gužvu na širokoj aveniji oko aerodroma: stotine motorista vozi u teško opisivom kaosu, na tako malim međusobnim razmacima da svakog trenutka iščekujem lančani sudar. Aerodrom u Sajgonu smješten je usred grada, samo deset kilometara od centra, tako da si odmah bačen lavovima: u gradu od devet milijuna ljudi ima sedam milijuna motora, i u svakoj sekundi...
