U sedamdeset i tri godine života Milo Hrnić je otpjevao preko dvije stotine pjesama i prodao više od milijun nosača zvuka. Stoga nije ni čudo kako je u svojem rodnom gradu, uz kolegicu Terezu Kesoviju, proglašen pjevačem stoljeća grada Dubrovnika.
Vidimo ga živo i sad, dok širi ruke na pozornici. Odjeven u bijele hlače, raskopčane košulje, s zlatnim lančićem oko vrata i svojim prepoznatljivim brkovima.
"Kome bi šumilo more moje sinje" znamo otpjevati od početka do kraja, bez greške. Stihovi se slažu, riječi prepoznaju, a ritam je vječan u "Požurite konji bijeli". Nema onog među vama koji na "Golubicu bijelu" ne bi podigao dlanove put neba ili nogom udario ritam uz "Tvoja je mati legla da spava"...
Dok prevrćemo sjećanja nailazimo i na "Tko će tebe voljet‘ kao ja", pa se pitamo zašto nam odlaze oni koje volimo.
"Tko će tebe voljet‘ kao ja
Tko će ljepše ljeto da ti nudi
Sa mnom će te galebovi zvat‘
Vrati se i sa mnom sretna budi", uz ove smo stihove ljubili, uz njih i danas zapjevamo, zagrljeni.
To je ostavština obljuljenog dubrovčanina, baš kao što je "Dalmacijo, ljubav si vječna", tako je i Milo ljubimac Dalmacije.
Mirno ti nebesko more, legendo.