Nedavno nasukavanje gigantskog teretnjaka 'Ever Given' koji je danima blokirao Sueski kanal i omeo cijelu svjetsku trgovinu, kod nekih je Dubrovčana pobudilo sjećanja na obiteljske veze s dalekim Egiptom.
Umirovljeni novinar i bivši voditelj HRT-ova centra u Dubrovniku Vedran Benić za Dubrovački vjesnik ispričao je obiteljsku priču o Sueskom kanalu i svemu što ga veže za taj kraj svijeta koji nikad nije posjetio:
Kada sam u srpnju 1992. godine pošao izvaditi prvu Domovnicu, policijski me službenik rutinski zapitao: „Mjesto očeva rođenja?“ Na odgovor: „Ismailiah, Egipat“, vidljivo se trgnuo. „Ako nisi upisan u knjigu državljana, teško ćeš dobiti domovnicu s takvim mjestom očeva rođenja“, mrko je promrmljao. Kad mi je ipak pronašao ime, bio je vidno iznenađen činjenicom da je u knjigu hrvatskih državljana upisan i jedan takav lik kojemu je otac rođen u mjestu tako sumnjivoga balijskog imena kao što je Ismailiah.
Kad danas bolje promislim, mjesto očeva rođenja redovito je izazivalo pravu zbrku u glavama revnih službenika svih bivših država na ovom prostoru, jer ih je mučilo kako popuniti sve one obvezne rubrike tipa “srez”, “banovina”, "općina" ili "kotar" rođenja, odnosno gdje upisati sva ta čudna imena Port Tawfik, Ismailiah, Aleksandrija ili Port Said. Tako se u očevim dokumentima može naći i totalna besmislica poput zapisa: „Kotar rođenja Port Said“.
Mitski kanal
Svjetska frka s brodom „Ever Given“ obnovila mi je sjećanja iz djetinjstva, jer je Suez u mojoj obitelji mitski sveprisutan još od 1908. godine, od kada je kapetan Andro Benić, moj nono, dobio mjesto pilota na Sueskome kanalu, pa je sa suprugom Lucom i malim sinom Markom iz Cavtata odselio u Egipat.
Ostat će tamo do umirovljenja, više od 22 godine, pa odatle egzotično mjesto očeva rođenja, uz još petoro braće i sestara. Odluka o selidbi u Egipat u to je doba ipak nešto manje egzotično zvučala nego danas. Prema nekim procjenama čak je oko 3000 Hrvata sudjelovalo u desetogodišnjim radovima na prokopavanju Sueskoga kanala započetim 1859. godine.
Bili su toliko brojni, da je jednom Dubrovčaninu, franjevcu Luju Čurčiji pripala čast katoličkoga blagoslova novoga plovnog putu na svečanosti otvaranja Sueskog kanala 1869 godine. Rođen 1818. u Dubrovniku, Ljudevit (Lujo) Čurčija bio je 1866. imenovan nadbiskupom sa službom apostolskog vikara za katoličke vjernike u Egiptu i Arabiji, pa je u toj funkciji i blagoslovio početak plovidbe kanalom. Na vlastitu zamolbu 1881. razriješen je dužnosti, no u domovinu se nije uspio vratiti, jer je na brodu između Aleksandrije i Napulja iznenada umro, pa mu je tijelo, prema tadašnjem običaju, spušteno u morske dubine.
Mnogi od onih koji su sudjelovali u izgradnju kanala ostali su živjeti u Egiptu, radeći pretežno u francuskoj tvrtki Compagnie universelle du canal maritime de Suez koja je upravljala kanalom.
Uz one koji su im se kasnije priključili s obiteljima, računa se da je između dvaju svjetskih ratova u Egiptu živjelo oko 4.000 Hrvata, uglavnom u Aleksandriji, Kairu, Port Saidu, Ismailiji i Suezu. Među njima i relativno brojna skupina dubrovačkih pomorskih kapetana koji su, poput moga nona Andra, radili kao piloti na brodovima u prolasku kroz kanal.
Mabruk, mafiš!
Obiteljsko sjećanje na godine provedene u Suezu bilo je sveprisutno. Ne samo po tragovima orijentalnog pokućstva donesenog iz Egipta, nego i po noninim čudnu usklicima mabruk ili mafiš (pisano fonetski) kada je htjela nekoga pohvaliti ili neku temu prekinuti.
Egipatske godine osjećale su se i u tradicionalnom obiteljskom frankofonstvu, budući su djeca u Egiptu išla u francuske škole, te kasnije, poput moga oca, studirali u Parizu. Osim toga, none je nakon smrti nona Andra 1937. naslijedila francusku mirovinu i dobro iskoristila francuske mirovinske fondove jer je doživjela 92 godine.
Da bi joj se mirovina mogla i dalje isplaćivati, ritualno bi svake godine uz Festu svetoga Vlaha, koji je u socijalizmu bio radni dan, išla u Grad na misu, ali istodobno i na općinu potpisati Certificat de vie des retraités à l'étranger, odnosno potvrdu da živa. Kad je 1973. godine napustila ovaj svijet, svim je unucima ostavila štedne knjižice s popriličnim iznosom.
Ja sam svoju knjižicu uzeo i otputovao hitch hicking po Europi kao hipi. London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles... Vratio sam se nakon pet mjeseci, kada sam štednu knjižicu potpuno ispraznio. Da nešto drugo s tom lovom uradim, nije mi padalo na pamet. Ipak sam udisao zrak buntovnih šezdesetih.
S te „europske turneje“ koja mi je u razmišljanju znatno izmijenila cijeli budući život, vratio sam se praznih špaga, ali punoga srca, vječno zahvalan noni Luci i sueskoj mirovini koja mi je to omogućila.
A znate li što je u cijeloj ovoj priči koju sam razvezao o Suezu najsmiješnije!? Ja u Egiptu nisam nikad bio, niti sam Sueza vidio, a prema svemu sudeći nikad u životu ni neću. A ipak me obiteljski mit o Suezu neprekidno prati…