Povodom današnjim Međunarodnim danom ukrašavanja pletivom, heklanim rukotvorinama, poznatog kao Yarnbombing day, učenici Prve splitske gimnazije, transformirali su školski vrt u umjetničko djelo opleteno čipkom. Ova neuobičajena i kreativna inicijativa okupila je gimnazijalce pod mentorstvom njihovih profesorica (Marina Kukoč, Josipa Vujčić, Petra Ljubičić, Dijana Ligutić), rezultirajući jedinstvenim spojem prirode i umjetnosti. Yarnbombing, kao oblik urbane umjetnosti, pletenih grafita, pružio je učenicima priliku da kroz vještinu kukičanja iskažu svoju kreativnost i zajedništvo, obogaćujući školski prostor u duhu ovog globalnog događaja.
Inače, školski klub kukičanja "Opleti!", aktivan je već dvije godine, gdje gimnazijalci, umjesto vještog i spretnog "skrolanja" po mobitelu, bod po bod kukičaju i ponosno promiču hrvatsku nematerijalnu, kulturnu baštinu.
- Svi razredi su zastupljeni, učenici se svojevoljno pridružuju klubu. Imamo neke koji su već otprije znali kukičat, a ima onih koji su tu naučili, te su dalje i nastavili. Neki malo sudjeluju, pa malo ne sudjeluju, nisu svi uvijek konstantni. Ali u principu, nije obavezno, osim vještine kukičanja, cilj nam je da se družimo, pričamo, putujemo, smijemo, a i ostat će im posebna uspomena na školske dane, podijelila je profesorica Marina Kukoč.
Zanimalo nas je otkud uopće ideja za Yarnbombingom.
-- Nama je to ‘bombardiranje‘ uvijek bilo simpatično. Inače, kad je netko od nas na nekim putovanjima, uvijek fotografiramo neke javne površine, koje su iskukičane i pošaljemo u našu ‘internu‘ grupu i to nam nekako bude drago i simpatično za vidjet. Jednom smo vidjeli poziv za akciju u vrtu u Doveru (Velika Britanija), za doniranje stvari.
Donirali smo miljetiće u Dover, a s kojim Prva gimnazija već ima dugogodišnju suradnju.To je ustvari bila prva akcija na kojoj su ‘sudjelovali‘ i naši radovi. Kasnije smo došli na ideju da napravimo nešto slično i u našem vrtu, sjeća se Kukoč.
Škola je također sudjelovala i na petom UNESCO-vom simpoziju mladih u Grčkoj, te predstavljala Hrvatsku temom "Čipkarstvo u Hrvatskoj".
- I to je bilo prije Baby Lasagne groznice, kroz smiješak naglašava Josipa, i dodaje kako joj je drago što i on promovira čipku.
Učenici nisu skrivali svoje oduševljenje našim dolaskom, te su rado podijelili svoja iskustva.
- Ja sam se u grupu ‘Opleti‘ uključila tek ove godine, jer me prije bilo malo strah da neću bit dobra u tome, al sam ove godine odlučila‘. Pomislila sam - koga briga, četvrti sam razred, bilo bi dobro naučit neku novu vještinu. U početku mi je išlo malo sporo, jer nisam imala vremena za to, ali kada sam se uhvatila toga, krenila sam radit ove granny squareove za Yarnbombing u dvorištu, krenulo mi je, i evo jako mi dobro sada ide.
Nikad prije nisam imala doticaja s kukičanjem, tek ovdje s razrednicom. Još nisam počela kukičanje odjeće, al kukičam si onako, trčkarije amo reć, zvjezdice, cvjetića, srca, još ništa pretjerano veliko, ali ubrzo ću prići na punjenje životinjice, a s odjećom ću još pričekati, rado je ispričala maturantica Lucija Perišić.
- Počela sam kukičat u drugom razredu, volim raditi ‘s rukama‘. Smatrala sam to kao nešto zgodno, što će mi ostati za poslije, mogu si isplesti raznih stvari.
Kukičanje me je uvijek fasciniralo, privlačilo me to da mogu sebi nešto napraviti. U početku mi je bilo jako teško, s obzirom da sam ja lijevak, a sve je prilagođeno za dešnjake, svaki pokret sam morala sebi prilagodit.
Dosta bi vremena prošlo dok bi savladala pokrete, a ponekad sam bila jako ljuta na sebe kako to ne mogu napraviti. Bez obzira na početne teškoće, baš uživam u kukičanju, opuštajuće mi je.
Sebi sam napravila jedan uložak za knjigu, jer volim čitati, pa ne želim da mi se knjige unište. Izrađujem punjenje životinjice te granny squareove i sve što me zanima. Još ništa odjevno nisam isplela, al planiram ovo ljeto probat.
Mami i baki je drago, jer nisam na mobitelu i razvijam motoriku, koncentraciju, strpljenje, logiku...Zna bit zeznuto ponekad, ali ja uživam, izjavila je Paola Pezo,također maturantica.
Nešto mlađa sugovornica Ana Gudić, učenica drugog razreda, već je imala ranijeg doticaja s kukičanjem, tako da je ova grupa baš kao stvorena za nju.
- Ja sam to prvo vidila kod bake, koja mi je izrađivala različite haljinice za lutkice, a tek sam počela kukičati ove školske godine. Čula sam za klub prošle godine, kad sam bila prvi razred, ali mi se nije činilo zanimljivo, ali onda sam u drugom odlučila probat, pa šta bude. I sada me počelo jako zanimat, jer mogu puno toga izradit, pa sam tako napravila pernicu, zimsku kapu, u planu su i torbice...
Stvarno je zanimljivo i opuštajuće i dok kukičam mogu slušat glazbu, nije mi komplicirano i baš volim. Nisam očekivala da će mi se ovoliko svidjeti, upoznala sam nove ljude i namjeravam dalje nastaviti. Moji ukućani su me nazvali "babom", ali meni je to bilo prezabavno i neću odustati, kroz smijeh priča Ana.
I dok je kukičanje, mnogi su uvjereni, rezervirano samo za žene, sugovornik Roko Burmaz, učenik trećeg razreda je pobio stereotipna razmišljanja i oduševio svojim pozitivnim stavom i zaraznom energijom.
-Ljeto prije srednje škole sam otkrio da se kukičanjem mogu raditi male životinjice, amo reći kao neki plišanci, i meni je to bilo zanimljivo te sam tražio neki novi hobi i eto, preko ljeta sam naučio neke osnove. Sasvim slučajno sam otkrio da taman te godine se u našoj školi otvara klub pletenja.
Od tada kukičam, od prvog srednje. Prije godinu i pol dana sam napravio svoj prvi i jedini đemper. Neću za sada više, jer je jako teško i dugo traje, tako da nemam baš vremena raditi sad odjeću, ali radim ovako druge stvari. Nosio sam ga možda samo dva puta ovu zimu, ali ne više, jer sam ga jako čudno napravio, hahaha...Ali, nosio bi ga inače.
Ukućanima je bilo super što sam se uključio, da imam neku zanimaciju,a da nije gledanje u mobitel i zato što su moja baka i prabaka uvik kukičale, samo puno sitnije od mene.
Najviše volim raditi neke male, zanimljive stvari, poput cvjetića i slično.
To mi dosta dobro i brzo ide, jako je opuštajuće, jer samo to radim i ne razmišljam o ničemu drugom. Nadam se da ću ovo nastaviti i da će biti dio života, jer nikad se ne znaš što se može dalje razviti, zaključuje mladi Roko.
Ova inicijativa učenicima, a i drugima, je prije svega pokazala kako kreativnost i zajednički rad mogu donijeti pozitivne promjene u školskom okruženju, ispunjen umjetnošću i inspiracijom.
