StoryEditor
Životmitska beštija

‘Slobodna‘ donosi priču Frane Krnića o Martinu, magarici Micki i njenim svevremenim patnjama. Zbilo se to na Zadvarju, po onoj velikoj vrućini...

Piše Frane Krnić
1. kolovoza 2020. - 15:36
ilustracija/Tomislav Kristo/HANZA MEDIA

Sudbina magarca nikad nije bila laka. Ni kad su "pute, laze pizon dubli tovari", kako je pisao Ljubo Stipišić o nekoj davnoj težačkoj Dalmaciji, ni kad su tovari počeli nestajati zajedno s dalmatinskim težakom kojemu su služili, ni kad su postali tek manekeni s razglednica socijalističkog turizma, ni kad su "uskrsli" radi uzgojnih poticaja, pa čovjek poticaje uzme, a beštiju ostavi na pustom bezvodnom otoku da skapa od žeđi, kako se zbilo ovih dana, kad su na kornatskoj Kurbi Maloj pronađene dvije ostavljene iznemogle životinje.

Na valu senzibiliteta probuđenog, makar nakratko, za ovu mitsku beštiju i njezine svevremene patnje, čitateljima Slobodne Dalmacije donosimo jednu "magareću" storiju, izvadak iz neobjavljene zbirke priča "Zagora, daleka i sama" Frane Krnića, umirovljenog karijernog diplomata koji je bio na dugogodišnjoj službi hrvatskog veleposlanika u nizu zemalja - Čileu, Španjolskoj, Nizozemskoj, Češkoj i Danskoj (nerezidencijalno i na Kubi, Islandu, u Peruu, Boliviji i Andori). I dok se bavio poslom u kojemu mu je, moglo bi se reći, radno mjesto bio svijet, o Zagori, dalekoj i samoj, pisao je priče temeljene na istinitim događajima iz njegova djetinjstva i najranije mladosti na Zadvarju. Upravo se na Zadvarju zbila i priča o Martinu i Micki. Filmski režiser Lordan Zafranović prema Krnićevoj priči napisao je scenarij za kratki film.

Zbilo se to na Zadvarju, po onoj velikoj vrućini kolovoza 1956., u jedno nedjeljno kasno popodne kada je žega već bila malo popustila...

image
arhiva/Duje Klarić/HANZA MEDIA

Micka je magarica. Martinova magarica.

A Martin je mjesni marangun što će reći drvodjelac. Micka je njegova kućna ljubimica, uvijek uređena, oprana, istimarena, sita, šteđena velikih napora… Ali, ona ti je magarica u kućnom pritvoru.
Grofovskoga hoda i tužnog pogleda.

Pod budnim Martinovim okom ona je lišena svakog društvenoga magarećega života, a posebno čuvana od kakvog, Bože uščuvaj, ilegalnog dodira s onim – kako je svit govorio - đavlijin i smrdljivin zadvarskin tovarima slobodnjacima, besprizornim, razbojničkim krdom što bez reda i sistema, plana ili cilja, još od poraća luta onom jedinon zadvarskom bilon cestom, i po kiši i po prašini, od kunete do kunete, od parapeta do parapeta, izluđujuć cestare i promet, kako oni od Dubaca tako i oni prema Imockome…

Bože nedaj da se Micka samo i približi tim gadnim zvirima što jedni drugima grivu i uši grizu i revanjem žešćin od Čovine vatrogasne sirene materan i maloj dici u prsi stra ulivaju; tim prokletnicima koji bez ikakva stida božjega ili ćudoređa judskoga, oću reći magarećega, čas prid kapelicon svetoga Ante, a čas isprid Grgičine gostione, strasno njuše podrepja prateće im magareće ženskadije, nadskačući svako malo na njiove podatne sapi u divjemu i bisomučnomu jubavnomu zanosu; tim ništarijama bez gospodara i kućnoga odgoja, beštijama koje su svačije i ničije; ko ih triba taj ih stigne, odabere i izdvoji, osamari, drva ili kumpire priveze i posli ih ponovo na cestu pusti ili u Santrića ljut vrati...

Ti šporki slobodnjaci, gladni odrpanci, rijetko siti, uvijek u pokretu, nesputani u svojim divljim navadama bijahu noćna mora marangunu Martinu.  

 ***
Na Zadvarju se od pamtivijeka, nedjeljom, ispred Grgičine gostione, igra na balote, a tako je bilo i u to poslijepodne. Trojica protiv trojice. Među njima i marangun Martin. U gaćama od trliša, bijeloj košulji zavrnutih rukava, s kapom francuzicom na glavi, su dvije balote u rukama…, koščat, poviši, malo povijenoga nosa, visokih jagodica, naoko miran ali nekako u srcu uznemiren, s prodornim pogledom prati put bulina i čeka svoj red. Uzduž obje strane nevelike ravnine na kojoj je zog za igru, pored same ceste, tiska se publika, mještani izlegli iz svojih kuća na malo zraka i ćakulu i koji žmul vina, kojeg će pobjednici velikodušno ponuditi svima.
I svi su očima uprti na igru. Svi, osim našega maranguna.
Martin je u sebi i dalje uznemiren, i nervozan, bez potrebe stalno premješta balote iz ruke u ruku. Više nego što vidi ili čuje, Martin naslućuje da se nedaleko, kod funtane, u hladu visoke, stare i ispucale krošnjaste jove nešto čudnoga komeša, nešto posebnoga događa… Snažno predosjeća da se tamo nešto prijetećeg sprema...

***
I sve se dogodi naglo i iznenada.
Kao iz kulisa što ih je u Zadružnom domu naslikao učo Marko iz Baške Vode, iz dubine tih obojenih ploha, sada već ugodnog ljetnjeg poslijepodneva s izduženin sjenama kostela i čempresa, tamo dolje od Kamenkine kuće, laganim hodom, kao da izviru iz učinoga mekog zelenog krajolika, pojavljuje se Pelagija i uz nju, lagano gegajući se ide Martinova Micka.
Pelagija, cura u bijeloj vešti i s ljetnim šeširom na glavi Martinova je kćer. Micku je vodila na pašu, pa na pojilo i sad je, na ularu, vraća kući. Korača polako s Mickine lijeve strane i ularom s vremena na vrijeme zateže i njoj samoj danas malo čudan i neobičan magareći hod. Jer Micka, iz još nejasnih razloga, sve češće širi nozdrve i ubrzava svoje korake. Kao da želi pobjeći. Ili pak brže stići.

I onda, nenadano, kao kad zapuše bura s Biokova, započe ova ljudsko-magareća drama !

Čin je prvi:

U trenutku kad Pelagija i Micka stižu u ravninu s fontanom, iz drugog kuta razapetog slikarskoga platna, iz sjenovitog ugla Zadružnoga doma zaklonjenog lisnatom jovinom krošnjom, iz duboke hladovine, malo po malo, kao da se još premišlja, poče se pomaljati, i publici i igračima, i dalje nevoljko približavati naš prašnjavi i čupavi čopor, njih desetak, besprizornih, smrknutih, prijetećih…

A onda, odjednom, kao da je u trenu odlučilo, kao goropadna lavina, uz topot i huk, na širinu nahrupi Krdo!
Ubrzo već jezde cestom, samo su nekih trideset metara od zoga i samo petnaestak iza Micke i Pelagije. Predvodi ih snažan, atletski magareći primjerak, sivkasti mladi ljepotan, po tijelu prošaran bijelim pečama, prašnjav i oznojen, grive nakostriješene, široko raširenih nozdrva, one muške stvari već ukrućene...

U laganom trku, s vremena na vrijeme izdiže se na zadnje noge i glasa se prodornom pobjedničkom njiskom, odlučan i riješen da svoje mjesto glavnog aspiranta na ponuđeni ljubavni užitak brani svom snagom i autoritetom vođe, da ga ni po cijenu života ne prepusti drugima.

Krdo, kao da ga dobro razumije, sve više usporava i pravi razmak, da bi se potom potpuno odvojilo dok on, vođa, hrabro grabi naprijed. Njegov pogled isključivo prati Mickine sapi, samo se je prema njima usmjerio, ne vodi više računa ni o svom raspršenom krdu, ni o igračima balota, ni o povicima publike, ni o vriski mlade Pelagije... Sivac je potpuno izluđen, u transu je, jedino što vidi je Micka i njen zamamni hod, i njen podignuti rep…jedino što osjeća je želja, strasna i duboka, jedino što želi jest taj spoj, taj najviši i najdublji smisao njegovog magarećeg života…

Sada su već oboje u kasu, i Sivac i Micka, u crti su jedno iza drugog, njih dvoje sami na cesti, na samo par koraka razdaljine...
Pelagija je već odustala od trke, iz ruku joj je ispao ular, šešir je odletio s glave, ruke su joj bespomoćno podignute.
Micka još uvijek grabi naprijed, ali kao da bi, nekako, ipak, željela stati...

Sve češće okreće glavu u Sivčevom pravcu, njen rep je još izdignutiji, izazovniji, njeno je krzno okupano pjenom, i njena se čuje njiska, i njene uši strižu, i njena se griva vijori…
Micka je osjetila požudu.
Martin pak, opasnost!

Čin je drugi:

Vrag je odnio šalu. Martin nema vremena za razmišljanje. Zna samo da mora nešto učiniti i to odmah. Jer Micka je u smrtnoj opasnosti. Mora spasiti Mickinu čast jer će ga u protivnom selo pojesti zajedljivim komentarima i podrugljivim smijehom, više neće ni u gostionu moći, ni u dućan, ni u crkvu, nema mu života, bolje je da ga nema… I više u magnovenju nego promišljeno Martin odbacuje balote, probija špalir kibicera koji već glasno navijaju za mladog ljubavnika... i daje se u pomaman trk za Mickom i Sivcem…

Ubrzo ih stiže, jedan trenutak trči paralelno sa Sivcem, koji već pomahnitalo, ovlaženom gubicom skoro dotiče Mickine sapi i ulaže nadmagareći napor da joj pristigne na samo još pola koraka bliže, do iznad njenog spremno uzdignutog repa, podivljalo ispušta bolnu riku, cijelo mu je tijelo u bijeloj pjeni, magareći muški ponos već mu je isukan kao sablja narodnog junaka, njegove prednje noge spremne su u svakom trenu na završni skok, a on sam već je na putu prema zvijezdama…

I baš u tom kritičnom trenutku – gledalište, sada posve nijemo, promatra ovu scenu u usporenom filmu – Martin lijevom rukom skida svoju kapu francuzicu i zadnjim naporima snage, i dalje u bjesomučnom, usporednom trku, u onom djeliću trena prije nego što će Sivac doživjeti smisao života, pokriva svojom francuskom kapom baš ono mjesto ispod Mickinog repa gdje i kod magarica čast počiva.

Zbunjen, nesretan i ljut, zubima škrgućući prema Martinu, Sivac odustaje i kao da se brani od sebe samoga, u najbržem galopu hvata zaokret i nestaje prema Gubavici.

I Micka je usporila. Još jednom okreće glavu u pravcu u kojem je odjurio Sivac, a zatim se, kao uvrijeđena frajla, polako, kao da se ništa nije događalo, uputi prema Martinovoj štali...

Martin ostaje na nogama; izmoren je, islabljen je, oznojen je, francuzicu zbunjeno otresa od prašine i briše rukavom, a onda sa smiješkom, uzdignute glave, pomirljiva pogleda, usred općeg žamora, čestitanja, tapšanja po leđima i patvorenog savezništva, vraća se balotama...
Stvar je obavljena, Mickina čast je spašena, a Martin marangun zauvijek uđe u mjesnu legendu.

***
Tri dana nakon spašene časti Micka je nestala. Na štali je probila ogradu od ternite, pregazila visoku živicu od drače i trnja i izgubila se u nepoznatom pravcu. Uskoro je nestalo i krdo. Te godine, ne mnogo kasnije, za pazar Svetog Bartula, na Zadvarju su se pojavili talijanski trgovci mesom za mortadelu. Za magarce su plaćali čitavo bogatstvo.

image
ilustracija/Tonći Plazibat

I u malo vremena u cijelom kraju nestade magaraca. Za magarcima odoše i Talijani i ne vratiše se više jer ni tovara više nije bilo. Neki pak mještani, zaposleni u Makarskoj, na lučkom ukrcaju i iskrcaju, donesoše vijest da su mnogi, ničiji i svačiji, iz zadvarskog krda, završili na trabakulima koji su isplovljavali za Pescaru.

Ipak, nitko sa sigurnošću nije mogao potvrditi da je Micka bila među njima. A ni Sivac.

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 22:19