Narikače nisu samo dio tradicije ruralnih pogreba na balkanskim prostorima, one su - vjerovali ili ne - postojale čak i u drevnom Egiptu.
Misterij brojnih slučajeva smrti u ranoj životnoj dobi vladarskih obitelji - poput Tutankamonove, koji je umro kao tinejdžer - demistificirala je suvremena znanost. Mnogi od izdanaka moćnih obitelji bili su plodovi incestuoznih veza i brakova, što je "biologija kaznila" malformacijama tijela i mentalnim retardacijama, te ranom stopom smrtnosti. No, svi su ukapani u vjeri da će imati ugodan zagrobni život pun obilja, uz možebitan povratak među žive.
Pjesma narikača, piše National Geographic, imala je svrhu prizivanja njihova povratka, a prisustvo žena koje plaču, nariču, tuku se šakama u prsi i na drugi eksplicitan način izražavaju "žalost" bila je privilegija onih koji su ih mogli platiti. Baš kao i puno hrane, pića i dragocjenosti koje su se pohranjivale pored mumificiranih tijela pokojnica i pokojnika.
U drevnom Egiptu nije bilo primjereno da muškarac javno iskazuje tugu, barem ne u mjeri koja je danas prihvatljiva (plač i jecanje), no taj je posao odrađivala narikača. Štoviše, više njih, u uhodanom ritualu vriske, plakanja, trešnje glavom, bolne pjesme, kršenja ruku, udaranjem o (čak i gola) prsa, k tomu nerijetko pokrivene pepelom bile su oblik (skupe) katarze za samog ožalošćenog, ili više njih.
Narikače su se u starom Egiptu zvale "pjevačice boginje Hator", imale su ne samo repertoar nego i dress-code kao, božemiprosti, klape koje pjevaju na našim pogrebima. Ovdje su, pak, nosile bijele ili plavičasto-sive halje, počesto obnaženih grudi, spremne posuti se prašinom ili pepelom. Naizmjenično su ruke podizale k nebu odnosno spuštale prema zemlji, a koreografija je uključivala i "prave" suze koje su brisale prašnjavim rukama i tako uprljana/uplakana lica još više dobivale na dramaturgiji.
Stihovi pjesama narikača bili su dostojni današnje estrade. Evo nekih:
"Vi, koji ste imali familiju, sada ste na osamljenom mjestu" ili "Onaj koji je volio pomicati noge u hodu danas je nepokretan, zavezan zavojima", i slična patetika. Bezvremenska, dodali bismo s obzirom na maloprijašnju paralelu.
No, nisu samo jadikovale, narikače su umrlu/umrloga i hvalile. Svakako, bila je privilegija (živuće familije) imati rečenu akviziciju na pogrebima, broj narikača čak je označavao društveni status (ono, koliko para, toliko muzike - pardon, narikača).
Profesija "pjevačica na pogrebima" nije, kako bi neupućen mogao pomisliti, bila nešto izabrano olako. To je bio ugledan i društveno cijenjen posao koji se najčešće nasljeđivao po roditeljskoj inerciji (narikača "od kolina", rekli bi mi u Dalmaciji). Zapravo je to bilo časno, posvećeno poslanje sa strogim pravilima. Nema anarhičnog revanja, ne!
Stvar (pogrebnu povorku) bi predvodile dvije žene u ulozi đerita ili "žena-zmajeva", po kojima su poznate "nadležne" božice Izida i sestra joj Neftida. One su stereo-jadikovale nakon smrti Ozirisa, njihova brata i muža (okej, nije smiješno, crnjak je).
Svrha njihovih pjesama bila je da dopre do neba, kako bi je čuo Oziris i - vratio se. Otud navada rodbine budućih ožalošćenika za primjenom tog tradicijskog rituala, pjevnog i glasnog zagovora kod bogova. Oni su vjerovali u povratak, i ništa nije ljudskije od te želje; barem je utješno znati da su pokušali.