Otkako se pravimo da korone više nema i da smo svi, cijela nacija, svi naši narodi i narodnosti, zdravi ki cvancik, život se nekako umirio. Kao, sve je u redu, sve je super i sve za pet. Jest da znademo da nije, ali isto nam prija život u iluziji.
Nije toliko bitno biti zbilja normalan, kao sav drugi svijet, bitno je činiti fintu. Neki psiholozi tvrde da kad se dovoljno dugo praviš normalan, postoje izvjesne šanse da zbilja normalan i postaneš. Mislim, u nekoj maglovitoj budućnosti.
Međutim, ja i kad sam normalna, a jesam, majkemi, nekako nisam uvijek sigurna da mi se ne manta. Ono, što zbog niskog tlaka, što zbog manjka željeza u krvi, tu i tamo mi se zna malo svijet zaljuljati.
Inače tome ne pridajem veliku pažnju. Bože moj, manta se, pa šta? Sjednem, legnem, odmorim,...