Hrvatici rekli da joj je dijete umrlo, nisu joj dali da ga vidi. Evo kako su u vrijeme bivše Jugoslavije i godinama nakon iz rodilišta nestajale bebe

stdClass Object ( [id] => 1049144 [title] => Hrvatici rekli da joj je dijete umrlo, nisu joj dali da ga vidi. Evo kako su u vrijeme bivše Jugoslavije i godinama nakon iz rodilišta nestajale bebe [alias] => hrvatici-rekli-da-joj-je-dijete-umrlo-nisu-joj-dali-da-ga-vidi-evo-kako-su-u-vrijeme-bivse-jugoslavije-i-godinama-nakon-iz-rodilista-nestajale-bebe [catid] => 264 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

U kolovozu 1988. godine ekonomistica Ana Pejić iz Rume primljena je u bolnicu u Sremskoj Kamenici, gdje se trebala poroditi.
Trudnoća joj je više-manje prošla glatko i bio je ostao još samo zadnji korak. Nosila je djevojčicu, koja na ovaj svijet dolazi jedne srijede. Sreća roditelja nije dugo potrajala i za manje od dva dana pretvorila se u tragediju koja traje do današnjih dana.

- Ja sam rodila na carski rez, ali od početka liječnici i osoblje nisu mi dozvoljavali da vidim svoju djevojčicu. Ista je stvar bila i sa suprugom. Meni su stalno govorili da sam slaba od zahvata i da trebam doći sebi, pa da će i tog petka donijeti bebu da je prvi put podojim.

I tog jutra otvorila su se vrata moje sobe, ali umjesto sestre s djetetom ušli su liječnici i rekli mi da je beba tu noć preminula. Po njima, živjela je samo 36 sati i imala je problema s plućima, odnosno nije nikako uspjela prodisati. Nisu mi dali da ju vidim mrtvu, niti da je ukopam – priča nam Ana.

Sve te okolnosti natjerale su nesretne roditelje da krenu u privatnu istragu. Kucali su od vrata do vrata, kumili i molili znane i neznane, ali za 32 godine nisu došli do istine za koju misle da je prava.

Obdukcija nije rađena

- Kada smo krenuli u potragu za dokumentacijom i dobili prve papire, ispostavilo da je nama umro dječak. Tako je pisalo u matičnim knjigama i u svim ostalim dokumentima, kao i da je dijete odnešeno na groblje da se ukopa. Kada smo došli na groblje, oni su ostali u čudu i dali dokument da beba nije kod njih dovežena. Pa samo iz toga se vidi da nešto smrdi do neba – veli.

Kroz godine i desetljeća traženja Pejići su shvatili da nisu sami. Prije sedam godina osnovali su Udrugu obitelji nestalih beba Vojvodine, ali ona je već odavno prešla granice te bivše jugoslavenske pokrajine.

- Postoje tri vrste smrti koje se protežu kroz cijelo ovo vrime, a najčešće je problem s plućima, odnosno da dijete nije prodisalo. Ali, obdukcija u pravilu nije rađena, tako da je to sve na nivou baba Vange. To znači da je ova vrsta kriminala diktirana iz jednog centra i da se iz istog tog centra i dan-danas ta priča pokriva – uvjerena je naša sugovornica.

Ona i njezine kolege iz Udruge barataju brojkom od pola milijuna beba koje su bestragom nastale nakon rođenja samo u rodilištima na području Srbije.

- Od 1960. godine službena statistika tadašnje nam zajedničke države je počela zavoditi mrtvorođene i umrle bebe do mjesec dana života. Mi smo uspjeli izvući te knjige po nekim gradovima i godinama. Po njima, u ovom vremenskom periodu od 50 godina 247 tisuća beba je proglašeno mrtvima u Srbiji. Išli smo i korak dalje pa počeli provjeravati točnost tih podataka po pojedinim gradovima i mjestima. Reći ću vam konkretno za moju Sremsku Mitrovicu: tog kolovoza 1988. godine u statistici piše da je umrlo 18 beba.

Kada smo pitali na osnovu čega su došli do tog podatka, rekli su nam da su ih dobili od matičara. Kada smo uputili dopis matičaru, odgovorio nam je da su u kolovozu 1988. umrle 24 bebe i da im je to dostavila bolnica. Kada smo pitali bolnicu koliko oni imaju u svojim knjigama, oni su odgovorili 36.

Znači duplo više, pa zato i vjerujemo i da službenu brojku od 247 tisuća u Srbiji treba udvostručiti. Imamo pravo na bazi provjere slučajnog uzorka 10-tak gradova reći da je statistički podatak lažiran i da je barem duplo veći, ako ne i više! – rezoniraju u Udruzi. Učili su na primjerima Španjolske, Argentine i čitavog niza država u svijetu koje su se također suočile s problemom nestale djece.

- U Španjolskoj je formiran svojevrstan front za nestale bebe tako da je svaki grad i svako rodilište u njemu imalo svoju udrugu obitelji nestalih. Kada smo se mi formirali, bila još dvije slične udruge u Srbiji i mi smo s njima, pogotovom onom koju vodi Vladimir Čičarević, imali odličnu suradnja. Međutim, toga je toliko da se nije stiglo baviti konkretnim slučajevima iz Subotice, Niša i drugih gradova. Zato dolazimo na ideju da osnujemo organizaciju prvo u Vojvodini, ali i širimo po porodilištima. Danas ih je pet – pojašnjava Ana Pejić.

Hrvatice se teško otvaraju

Kada su vidjeli kakav posao rade, počeli su im se javljati roditelji iz cijele regije.

- U BiH prednjače Sarajevo, Tuzla, Zenica, potom Banja Luka. Tamo su iste bitange, drugačije ih ne mogu nazvati, ojadile brojne obitelji. Ipak, u početku je najviše apela stizalo iz Tuzle. Ja sam i dva puta tamo bila, okupila majke kojih ima jako, jako puno. Međutim, naišla sam na jedan problem s kojim smo se i mi ranije suočavali – strah i sramotu. Te majke nemaju snage stati na čelo ove priče. Svaka se krije u nekoj potaji, a imaju i podosta problema i sa svojim obiteljima, najčešće supruzima koji ih sputavaju da krenu u potragu. Nisu na koncu ni podnijele zahtjev za udrugu, nego su se nama priključile – kaže i dodaje:

- Što se Hrvatske tiče, tu je situacija prlično specifična. Bosanke se vrlo lako otvaraju, ali ne žele toliko u javnost, dok Hrvatice jako teško otvaraju i nikako ne žele u javnost. Razgovaramo preko inboxa, ali kod svake uvijek postoji zamolba da se ne ide javno. Kod vas prednjače Zagreb, Rijeka, ali najviše Vukovar. Taj grad je vrlo zanimljiva priča: za ratni period kada su ga Srbi kontrolirali, tu se Hrvatice žale da im je nestajala novorođenčad, a Srpkinje za ono vrijeme dok su Hrvati držali grad.

Preko Udruge je na svjetlo dana već izišla priča žene s istoka Hrvatske, koja je u siječnju 1990. rodila djevojčicu. Dali su joj ime Martina. Treći dan po porodu, međutim, rečeno joj je kako malena ima urođenu manu suženog crijeva i hitno mora na operaciju u Novi Sad, da bi zadnjeg dana siječnja stigla informacija da je beba umrla nakon što je dobila sepsu i upalu pluća poslije operacije. Također im nije omogućeno da vide svoje mrtvo dijete, niti da ga pokopaju. Danas su na sudu s državom Srbijom.

U vojvođanskoj Udruzi baratuju podatkom da je ponajviše beba završavalo u zemljama u kojemu je bio i najveći broj jugoslavenskih gastarbeitera – Njemačka, Francuska, Švedska, pa i SAD.

Ne žele, pak, izlaziti s podatkom u koliko su slučajeva konkrektno ušli u trag nestalima.

- Ministar policije nama je u lice i kasnije na TV-u rekao: 'Nađite mi iti jednu bebu, ja ću pokrenuti istragu'. A ja sam njemu na to odgovorila: 'Ustani da ja sjednem, pa ću naći!'. Ja nemam mehanizme, nemam moć, nemam pristupa matičnim knjigama. Imamo bezbroj tragova koji su doveli do otkrića, ali ne želim s time kalkulirati. To je država dužna raditi. Svi oni koji misle da mi pričamo bajke, neka pogledaju film 'Šavovi' čuvenog redatelja Miroslava Terzića, istinitu priču majke Ane koja je na ovaj način našla svog sina – odgovorit će Ana Pejić.

- Nada u meni nikada nije umrla. Možda ću vas iznenaditi ovim što ću reći, ali ja o svom djetetu uopće ne mislim. Kada bi sjela i razmišljala kako će to izgledati jednog dana kada se sretnemo, to bi me kao majku emotivno slomilo i ne bi imala snage boriti se kako moram. Znam da sa svojih 70 godina nemam još puno vremena i da mi je kraj blizu. Ovo je moja posljednja bitka. Ja svakom djetetu, kao i svom, želim svu sreću gdje god da je i nadam se da ćemo neke naći, pa i moje. Nadam se, ali još više sam sigurna da ćemo uhvatiti lopove koji su to uradili – ističe.

Za 10. listopada najavila je prosvjed na beogradskom Trgu republike. Tada će pročitati i neka od imena ljudi koji su trgovali djecom.

- Također ću reći na kojim su danas položajima. Uhvaćeni na djelu zahvaljujući majkama iz drugih država, strankinjama. One su nam odlučile pomoći i odati nam podatke. Hvala im na tome - za kraj će još reći Ana Pejić.