Autorica Wendy Mitchell umrla je godinama nakon što je dokumentirala svoju hrabru bitku s demencijom, dok je otkrivala vlastito odbijanje da jede ili pije.
Mitchell (68) iz Walkingtona u istočnom Yorkshireu postala je najprodavanija spisateljica nakon što joj je u srpnju 2014., u dobi od samo 58 godina, dijagnosticirana rana vaskularna demencija i Alzheimerova bolest.
U to je vrijeme bila voditeljica rotacije u NHS-u i majka dvjema odraslim kćerima.
Podijelila je svoje filozofsko stajalište o životu s bolešću, pišući hvaljene memoare iz 2018. godine pod naslovom "Netko koga sam znala i ono što bih voljela da znam o demenciji". Meko izdanje njezine treće knjige, "Još jedna stvar: živjeti s krajem na umu", trebalo bi biti objavljeno sljedeći tjedan, piše Daily Mail.
U posthumnoj objavi na internetu, autorica je napisala: "Ako ovo čitate, to znači da su ovo vjerojatno objavile moje kćeri jer sam nažalost umrla. Žao mi je što vam priopćavam vijest na ovaj način, ali da nisam, moj inbox bi na kraju bio pun e-poruka s pitanjem jesam li dobro, na što bi mojim kćerima bilo teško odgovoriti... Na kraju sam jednostavno umrla tako što sam odlučila ne jesti niti piti. Posljednja šalica čaja, moj posljednji zagrljaj u šalici, najteža stvar za pustiti, mnogo teža od hrane za kojom nisam žudjela... Ovo nije odlučeno iz hira samosažaljenja, kao što ćete otkriti čitajući dalje.
Demencija je okrutna bolest koja se igra s tvojim postojanjem. Oduvijek sam bila čaša napola puna osoba, pokušavajući preokrenuti negativne stvari života i stvarati pozitivne, jer sam se tako nosila s njima", napisala je ona.
Gorljiva borba za eutanaziju
Gospođa Mitchell je rekla da jezik kojim se koriste liječnici može "utjecati ili pokvariti" kako se netko nosi s dijagnozom. Umjesto da kažu da "ništa ne mogu učiniti", liječnici bi trebali reći da će se oni s demencijom morati "prilagoditi novom načinu života", predložila je Wendy Mitchell koja je za Daily Mail pisala o zamkama života s bolešću i otkrila kako je koristila samoljepljive papiriće kako bi osvježila pamćenje.
U svom posljednjem postu na blogu napisala je: "Pretpostavljam da je demencija bila najveći izazov. Da, demencija je šteta, ali kakav sam život imala igrajući se s tim svojim protivnikom kako bih pokušala ostati korak ispred. Cijeli život sam bila otporna, čak i kad sam bila dijete, tako da je u mene ugrađena otpornost da se nosim sa svime što mi život stavi na put.
Kada mi je prije toliko godina postavljena dijagnoza, tko bi mogao pomisliti da će moj život ispasti baš onakav kakav jest? Uvijek sam voljela imati plan, nešto što mi daje osjećaj da kontroliram demenciju", napisala je Wendy.
Mitchell je postala otvoreni glas u slučaju potpomognutog umiranja u Velikoj Britaniji. Njezina želja da ode u Švicarsku početkom godine osujećena je kada je pala i slomila oba zapešća, a uz to i ozlijedila vrat.
Napisala je: "Nažalost potpomognuto umiranje nije opcija u ovoj zemlji. S nečim što će utjecati na 100 posto stanovništva, bez obzira na bogatstvo, inteligenciju ili etničku pripadnost, nevjerojatno je kako se tako malo vrijednosti pridaje činu umiranja.
Bolnica ili dom za starije nisu bili opcija
Za one koji su pročitali moju knjigu,razumjet ćete zašto sam tako snažno emotivna prema potpomognutom umiranju. Jedini pravni izbor koji ne bismo trebali imati u životu je kada ćemo se roditi; za sve ostalo, mi, kao ljudi, trebamo imati izbor; izbor kako ćemo živjeti i izbor kako ćemo umrijeti. Već dugo govorim da ne želim biti duže smještena u bolnicu ili biti stanar u domu za starije osobe. To je krivo mjesto za mene; gubitak rutine, poznatog okruženja i ljudi.
Neki mogu vjerovati da je to pravo mjesto ili nemaju izbora. Ne kažem da je to krivo za sve, kažem da nije u redu za mene. Možda ćete reći: ‘Ali moja mama je u kasnoj fazi i vrlo je sretna u svom staračkom domu‘. Zaista mi je drago što se ona tako osjeća. To jednostavno nije mjesto na kojem želim završiti svoje godine.
Moje su cure uvijek bile dvije najvažnije osobe u mom životu. Ovu odluku nisam donijela olako, bez bezbrojnih razgovora. Bili su to najteži razgovori koje sam ikada morala voditi. Sve je ovo bio MOJ IZBOR, moja odluka. Zato vas molim da poštujete privatnost mojih kćeri, jer one nisu odabrale život koji sam ja odabrala, da se suprotstave demenciji i govore protiv nje. Hvala svima koji su me podržavali na putu... vaša je podrška bila neprocjenjiva. Dakle, uživajte znajući da demencija nije igrala na dobitnu kartu nego ja", napisala je Wendy Mitchell, piše Daily Mail.
