Ružičasta haljina od svilenog žerseja brenda Pucci, koju je svojevremeno nosila jedna od najvećih zvijezda u povijesti Hollywooda, prodana je na aukciji za 325.000 dolara.
Na dražbi kuće Julien‘s Auctions, posvećenoj trima ikonama: Marilyn Monroe, Hughu Hefneru i Playboyu, prodani su još neki predmeti koji su pripadali legendarnoj plavuši, među njima i scenarij njezinog posljednjeg, nedovršenog filma "Something‘s Got To Give", na kojemu su njezine rukom pisane opaske, a prodan je za 25.400 dolara.
I gotovo 62 godine nakon smrti, Marilyn ne prestaje intrigirati, a uskoro izlazi knjiga koja će dodatno razotkriti jedan dio njezinog života, kad je umalo umrla u mračnim okolnostima.
Sredinom ovog mjeseca u knjižarama će se naći knjiga "The Fixer: Moguls, Mobsters, Movie Stars and Marilyn" čiji su autori Josh Young i Manfred Westphal, a radi se o biografiji Freda Otasha, mornaričkog veterana Drugog svjetskog rata, losangeleskog policajca i detektiva, koji je postao privatni istražitelj i "štemer" hollywoodskih zvijezda, osoba od povjerenja koja je mogla srediti sve njihove probleme. Otash je bio i inspiracija za lik Jakea Gittesa, kojeg je Jack Nickolson glumio u filmu "Chinatown".
Otash je preminuo u listopadu 1992. godine, u dobi od 70 godina, nedugo nakon što je napisao knjigu "Marilyn, Kennedy and Me" o smrti slavne glumice s kojom je imao kompliciran odnos koji je potrajao do njezine smrti.
Poznavao ju je od njezinih ranih dana u Hollywoodu i kad je željela u svojoj kući postaviti prislušne uređaje, njemu se obratila. Dok je bio u kući, Otash je potajno postavio "bube" na traženje Jimmyja Hoffe, vođe sindikalne organizacije Teamsters, koji je želio znati što se događa s Marilyn nakon što su braća Kennedy posjetila njezin dom.
Otash je potvrdio da je glumica imala veze i sa Johnom i sa Bobbyjem Kennedyjem, a svađa između Marilyn, Bobbyja i Petera Lawforda, glumca koji je bio zet Kennedyjevih, za koju je tvrdio da je čuo preko prislušnih uređaja na dan njezine smrti, izazvala je brojna pitanje. Otash je tvrdio da je Marilyn vrištala, a muškarci su je pokušavali umiriti.
Desetljećima je šutio o svojim aktivnostima 5. kolovoza 1962. godine, noći u kojoj je Marilyn misteriozno preminula, njezina smrt je i danas predmet kontroverzo i špekulacija, premda je službeno proglašena vjerojatnim samoubojstvom od predoziranja tabletama.
Otash je ipak u u razgovoru za Los Angeles Times 1985. godine kazao kako ga je te noći Lawford žurno angažirao da učini sve što može kako bi uklonio bilo što što bi moglo inkriminirati predsjednika Johna F. Kennedyja i senatora Roberta F. Kennedyja, braću njegove supruge Patricije. Kasnije je napisao knjigu o Marilyn i Kennedyjevima, 30 godina nakon njezine smrti, a navodno je do kraja života žalio što joj nije uspio pomoći.
Ipak, prema knjizi "The Fixer: Moguls, Mobsters, Movie Stars and Marilyn", iz koje je izvadak objavio Daily Mail, Otash i njegovi pomagači vjerojatno su Marilyn spasili život kad je šest godina prije tragične smrti iznenada nestala.
Bilo je to subotnje jutro u proljeće 1956. godine kad je Otash, među čijim su klijentima bili Frank Sinatra, Errol Flynn, Edward G. Robinson, Judy Garland, Lana Turner i Bette Davis, stigao u 9 sati na dogovoreni doručak u zalogajnici "Nate ‘n‘ Al‘s" na Beverly Hillsu.
Otash se smjestio u separe gdje je uvijek sjedio, leđima okrenut zidu kako bi mogao pratiti sve što se događa u zalogajnici. Pozornost je izazvala žurba s kojom je E. Maurice Adler, producent hita "Odavde do vječnosti", došao do njegovog stola, loše raspoložen iako je nedavno zamijenio Darryla F. Zanucka na čelu produkcije studija 20th Century Fox.
Studio je radio na velikoj novoj produkciji – "Autobusna stanica" – romantičnoj komediji s Marilyn, koja je nakon nekoliko godina pregovora i pravnih manevara osigurala odličan novi ugovor s 20th Century Foxom, u kojemu se studio obavezao plaćati joj 100.000 dolara (u današnjoj vrijednosti oko 1,1 milijun dolara) po filmu tijekom sedam godina.
Adler je bio nervozan i nakon kratkog upoznavanja rekao je Otashu da je Marilyn nestala, potom pojasnio da se dan prije nije pojavila na snimanju niti nazvala da objasni svoju odsutnost. Nitko je nije vidio ni čuo posljednja 24 sata, čak ni njen budući suprug, pisac Arthur Miller, koji je tada bio u New Yorku, također jako zabrinut zbog Marilyn.
Njezino neodgovorno ponašanje već je koštalo Adlera poprilično vremena i novca. Marilyn je u to vrijeme već patila od tjeskobe i često bi joj izbio osip kad je trebala početi snimati svoje scene. Nedavni produženi boravak u bolnici zbog "nervne napetosti" bio je uzrok kašnjenja filma i povelikog prekoračenja budžeta.
Adler je kazao kako bi je otpustio i angažirao drugu glumicu da je mogao, ali snimanje filma već je bilo na pola puta i nije bilo povratka na početak. Studio je gubio oko 40.000 dolara za svaki dan njezine odsutnosti. Adleru je Otash trebao da pronađe Marilyn što je prije moguće i vrati je na snimanje, u suprotnom studio nije imao drugog izbora nego da otkaže film uz golemi gubitak.
Otash je pročešljao svoje datoteke u potrazi za bilo kime sa sumnjivim vezama s Marilyn i preko jednog odvjetnika, koji mu je bio klijent, dobio ime poznatog kriminalca čija je povezanost s glumicom bila spomenuta u jednom prethodnom slučaju. Nisu to bile dobre vijesti, tip je bio diler, a uz to i sam ovisnik o heroinu. I premda Marilyn, uz sve njezine poznate probleme s alkoholom i tabletama, nikad nije konzumirala teške droge, njezina duga odsutnost zabrinula je Otasha.
Odmah je angažirao Barneyja Ruditskog, privatnog istražitelja Joea DiMaggia, Marilyninog bivšeg muža, i zajedno s jednim od svojih istražitelja, Normanom Placeyjem, poslao ga u provjeru autobusnih, zračnih i drugih podataka, ali nisu ništa pronašli. Otash je potom nazvao svoju krticu u turističkoj agenciji koja je slavnim osiguravala anonimnost na putovanjima i, kako ne bi izazvao medijsku oluju spominjanjem Marilyninog imena, platio pozamašan iznos za sve angažmane u posljednja dva tjedna.
Usporedbom s podacima od prije pokušao je pronaći pseudonim koji je Marilyn mogla koristiti i ime Pearl Baker privuklo je njegovu pozornost - Gladys Pearl Baker bila je njezina majka. Ruditsky i Placey odmah su krenuli na adresu koju je turistička agencija navela, bio je to jeftini motel u Santa Barbari, iz govornice je Ruditsky nazvao Otasha i pitao hoće li jednostavno provaliti u sobu.
Otash je bio u dilemi, Marilyn je bila odrasla žena, odgovorna za vlastite postupke, njegovi privatni istražitelji nisu imali nikakvo pravo upasti u njezinu sobu i protiv njezine volje vratiti je filmskom studiju. Zaključio je kako to ipak ne predstavlja veliki rizik, studiji su imali veliku moć nad glumicama, uključujući i Marilyn, i bio je siguran da ona neće otići na policiju i riskirati da uništi vlastitu karijeru i ugled.
Zbog toga je svojim istražiteljima dao zeleno svjetlo da upadnu u sobu, oni su pokucali kazavši kako imaju dostavu, a muški glas im je odgovorio da će odmah doći. Vrata im je otvorio heroinski ovisnik kojeg su tražili, na sebi je imao samo bokserice. Ruditsky ga je izvukao vani i ušao u sobu, užasnut prizorom kojeg je zatekao. Marilyn je gola ležala na krevetu u fetalnom položaju i nije se micala, po sobi su bile razbacane igle, šprice i drugi narkomanski pribor.
Brzo joj je provjerio puls, bila je bez svijesti, ali živa, pokrio ju je plahtom i obavijestio Otasha o situaciji. On mu je kazao da se uvjeri da Marilyn nije potrebna hitna medicinska pomoć i ostane uz nju, a potom je nazvao Adlera da ga obavijesti o onome što su otkrili.
Adler je želio da odvedu Marilyn iz motela diskretno i sigurno te da unište bilo kakav trag njezine prisutnosti. Rekao je Otashu da će poslati ambulatno vozilo po nju da je odvede u sigurnu bolnicu na detoksikaciju. Otash je Ruditskom kazao da očisti sobu i odvede dilera na najbližu autobusnu stanicu i kupi mu kartu u jednom smjeru za San Francisco i uvrti mu u glavu da se ništa nije dogodilo.
Marilyn se oporavila u diskretnoj privatnoj klinici u Hollywoodu i vratila na snimanje nekoliko dana kasnije. Posljednje scene "Autobusne stanice" su snimljene i film je prikazan u kolovozu 1956. godine, a Marilyn je za svoju izvedbu dobila neke od najboljih kritika u karijeri. Bosley Crowther, kritičar New York Timesa, napisao je "Marilyn Monroe se konačno dokazala kao glumica".
Platinasta seks bomba, čija je privlačnost bila neodoljiva kombinacija senzualnosti i nevinosti, preminula je šest godina kasnije, početkom kolovoza 1962. u svom domu u četvrti Brentwood u Los Angelesu. Pronašao ju je njen psihijatar Ralph Greeson, ležala je gola potrbuške na krevetu, stiščući u jednoj ruci telefonsku slušalicu. Prazne bočice tableta kojima je pokušavala liječiti depresiju ležale su svuda po sobi.
A prije nekoliko dana bilo je 65 godina od premijere njezinog filma "Neki to vole vruće", po mnogima najbolje komedije u filmskoj povijesti. Snimanje su pratili brojni problemi s Marilyn. Odsustvo sa seta i odgode, koje su uvijek karakterizirale njezin profesionalni život, sada su bile još češće, nije se mogla koncentrirati i bila je ovisna o tabletama.
Ipak, krajnji proizvod je bio vrijedan svih muka, Marilyn je bila čarobna, film je imao šest nominacija za Oscara, po mišljenju mnogih Marilyn nepravedno nije nominirana za glavnu žensku ulogu, a na koncu je dobio samo jedan zlatni kipić, za najbolju kostimografiju u crno-bijelom filmu nagrađen je Orry-Kelly, što je umjetničko ime dizajnera kostima Orryja Georgea Kellyja.
Tony Curtis se puno godina kasnije prisjetio kako su, kad im je Orry-Kelly uzimao mjere u garderobama koje su bile jedna do druge, on i Jack Lemmon bili u gaćicama. Potom je otišao kod Marilyn, a ona je iz sobe za presvlačenje izašla u gaćicama i svilenoj košulji. Dok joj je uzimao mjere, Orry-Kelly je rekao "Znaš, Marilyn, Tony ima stražnjicu koja izgleda bolje od tvoje". Ona je otkopčala košulju, raširila je i rekla: "Ali nema ovakve sise".