Situacija je, zapravo, izgledala potpuno nadrealno. Stajala sam nasred ulice u Tokiju, u ruci držeći vrećicu od bombona. I već neko vrijeme pokušavala naći koš za smeće.
Japanska prijestolnica upravo je tonula u još jedno toplo povečerje. Radno vrijeme je završilo, a Akihabara se polako punila ovisnicima o elektroničkoj zabavi. Ljubitelji animea, obožavatelji računalnih igrica, mlado i staro u potrazi za najnovijim gadgetima. Srednjoškolke obučene u kostime junakinja popularnih stripova. Poslovni ljudi u odijelima i kravatama koji slobodno vrijeme provode po automat-salonima. U popularnu tokijsku četvrt – kojoj je netko, ne tako davno, i ne bez razloga prišio nadimak Elektronički grad – slijevale su se rijeke ljudi u potrazi za zabavom.
Ja sam, pak, samo željela...