‘Zbog posla i načina života veći dio dana provodim izvan kuće, a nerijetko se dogodi da me supruga i sin vide samo “u prolazu”. Kronični nedostatak vremena s obitelji ovo smo ljeto pokušali nadomjestiti izazovom, a u glavnim ulogama bili smo nas dvojica dječaka - sin Marko i tata Vojo‘, piše Vojislav Milovančević, a prenosi nova.rs.
‘Odlučili smo otići na godišnji odmor bez mame, kojoj smo dali odmor od nas. Ovo je ujedno bio i prvi put da je Marko otputovao van granica Srbije. Stres i nervoza koje sam osjećao dok smo se pripremali za put (jer, naravno, ovo je bilo njegovo prvo ozbiljno putovanje, ali i moje prvo ozbiljno putovanje s njim) blijedi u usporedbi s količinom ponosa koji osjećam što je tatin mali heroj putovanje podnio jako dobro i u nekim situacijama pokazao se zrelijim i izdržljivijim od samog tate (iako nije tako teško).
Iskreno, bio sam prestravljen. Razmišljao sam o tome kako bih uspio putovati s trogodišnjim dječakom. Nervoza je počela puno prije polaska, a kulminirala dva sata prije puta. Nisam mogao mirno sjediti. Tisuću pitanja u glavi, a samo jedan zadatak - otići čitav i vratiti se čitav. Da pokažem da ja to mogu. Da mi to možemo!
A sve je počelo "spektakularno" - Marko je 45 minuta prije polaska pojeo dvije praline, zbog čega sam se neopravdano ljutio na mamu i njegovu baku što su mu to dopustile.
Sjajan roditelj poput mene nije se mogao pomiriti s činjenicom da mu je netko pokvario plan koji je predviđao da Marko tijekom vožnje, koja ponekad traje i duže od 12 sati, samo šuti i spava.
Naprotiv, povraćat će ili plakati cijelu noć. Ja sam u njegovo ime odlučio da će biti miran. Dobro napravljeno! Svaka ti čast tata!
Pa ja sam bio bijesan jer su te praline ubrzo napustile Markov želudac prije nego što smo uopće stigli do autobusa. Mučnina je počela dok smo se vozili do mjesta gdje smo trebali čekati prijevoz. Dvaput je povratio. Naravno, po meni.
I tu dolazimo do prve naučene lekcije: Ako vaše dijete, koje inače "ne šuti", odjednom zašuti i počne rukama dodirivati dio tijela na kojem se nalazi dijafragma - pripremite vrećice! Jer samo je pitanje vremena kada će vaša odjeća poprimiti boje i mirise “proljeća”. I zapamtite – nikad ne dajte djetetu slatkiše prije puta.
Ovo posljednje je vjerojatno općepoznato pravilo, nešto što se davno uvriježilo, ali eto... nisam znao i naučio sam na teži način.
Doduše, prvi smo put uspjeli reagirati i uspjeli se presvući, ali drugi put nije bilo vremena... Marko je povratio taman kad je stigao autobus i kad smo stvari spremali staviti u "bunker". Tako izbezumljeni, s uplakanim djetetom, u situaciji da smo oboje obilježeni njegovom prethodnom aktivnošću, ušli smo u autobus. Marko raspoložen kao da je upravo izašao s obaveznog cijepljenja, a ja u svim nijansama čokolade.
A nije da nije bilo reakcija. Dvije žene koje su sjedile preko puta nas, a koje su također putovale s djecom, ponudile su nam vlažne maramice i majicu od svojih djevojčica da se presvučemo. Valjda im je bilo žao kad su vidjeli kako izgledamo.
Uredno sam im se zahvalio i odbio njihovu ponudu. Ova roditeljska veličina to je već pripremila i sada će svi vidjeti oca godine na djelu. Ali, jao... Torba sa stvarima koje uvijek moraju biti pri ruci završila je u bunkeru zajedno s koferom.
Tako sam naučio novu lekciju: Uvijek sa sobom moraš imati torbu u kojoj će biti sitniš za dijete, voda, vlažne maramice, obične maramice, grickalice (nešto suho, npr. prezle), eventualno banana. Nikada se ne smijete odvajati od te torbe tijekom putovanja.
Iako sam napravio nedopustivu pogrešku, imao sam sreće. U prva dva sata vožnje nisam trebao ništa iz torbe, s obzirom da je Marko zaspao nakon 15 minuta neprekidnog plakanja i nije se probudio do prve pauze.
A onda se, na moje zaprepaštenje, probudio dobre volje, iako je bio prilično iscrpljen. Uslijedio je niz pitanja.
Važna napomena: Naoružajte se strpljenjem i budite spremni provesti cijelu noć objašnjavajući zašto je jedno svjetlo u tunelu žuto, a drugo bijelo. Budite inovativni jer ćete svakih 5 minuta morati objašnjavati zašto još nismo stigli. Takvi izleti dobra su prilika da vam dijete postavi desetke pitanja od kojih će neka biti ponovljena više puta.
Putovali smo više od 12 sati, s jednim presjedanjem. Moj dječak je sve to izdržao.
A onda je došao prvi Markov susret s morem.
Marko je vidio more, hej! I ne samo da je vidio more, nego je i plovio po njemu. Vozio se trajektom! Pa sigurno ni ne znaš što je to? Samo Marko zna.
Po dolasku u apartman u kojem ćemo provesti sljedeće dane, iscrpljeni kako ja sa 0 sati sna, tako i Marko s oko 3 sata sna, razmišljamo što dalje. I ne lažem kad vam kažem da je njegov glas bio ravnopravan kada je odlučivao koji će biti naši sljedeći koraci.
Morali smo donijeti odluku hoćemo li odmah na plažu ili ćemo prvo na spavanje. Racionalni ljudi u takvim situacijama odlučuju se naravno za ovo drugo. Bit će vremena, idemo ovih dana. Upravo smo stigli.
Ali Marko to želi sada i nema mjesta dogovoru. I tu upoznajem svog sina na način na koji do sada nisam imao priliku. Shvaćam da je klinac toliko jake volje da ga nikako ne mogu odgovoriti od te ideje. Uzalud su sva moja obećanja i prijedlozi. Ništa nije pomoglo. Nije pokleknuo ni kad sam upalila zadnji adut, obećavši mu stvari na koje mi roditelji obično odmahnemo rukom kad nam djeca traže da im ih kupimo. Nije odustajao. Morali smo otići istog trenutka.
I Marko je prvi put ušao u more. Hej, ova voda je stvarno slana!
Tih pola sata koje smo proveli u kupanju ostalo nam je u trajnom sjećanju. I njegovom i mom.
A onda je došla ta prokleta temperatura i besana noć koju je tata proveo provjeravajući jesu li mu dlanovi, stopala i čelo vrući ili je brufen koji smo donijeli počeo djelovati za „ne daj Bože“ što se, eto, i dogodilo. Kažu da je to zbog stresa i promjene okoline.
Kada je prošla "kriza", koja je sveukupno trajala nešto duže od 24 sata, počelo je pravo uživanje i nas dvoje smo nastavili stvarati uspomene. Neki od njih ostali su zabilježeni na fotografijama za koje su zaslužni Markov stric i moj brat, a neki su ostali u glavama i srcima ova dva dječaka.
Marko je kasnije bez ikakvih problema otputovao do Dubrovnika... Sada kao iskusan putnik s jednom ozbiljnom vožnjom iza sebe. Tako se i ponašao.
Nakon povratka više nismo radili iste greške, iako me Marko provocirao govoreći kako je gladan i "da mu nisam dao ništa slatko za jelo". Nekako sam odolio tom pritisku.
Putovali smo natrag mnogo duže nego prvi put. Marko je malo spavao, ali ja nisam spavao nikako. Ali tatin heroj opet je sve izdržao. Plakao je samo u polusnu u rijetkim trenucima kada je pokušavao pronaći položaj za spavanje.
I to je to.
Kad smo se konačno dočepali kreveta, zaspali smo u roku od nekoliko sekundi. Marko se isprva opirao ideji da ide na spavanje (ne znam otkud mu ipak energija?), ali je ubrzo nasjeo na ideju da "mora uspavati tatu koji je jako umoran".
Naučili smo i zaključili, nakon ovog putovanja na more, da ne treba putovati autobusom na duže relacije (ako se može drugačije), da nije pametno jesti slatkiše prije puta, da uz pomoć mašte, kutijica i krpica za naočale mogu biti izvrsne igračke koje vlažne maramice "moraju imati" na svakom putovanju....
Jasno je da suvremeni način života oduzima puno vremena i da su zbog jurnjave za poslom i novcem obitelji prve na udaru. Zato su takvi trenuci dragocjeni i treba ih uvijek iznova ponavljati. Izgubljeno vrijeme koje nismo posvetili djeci nikada se ne može nadoknaditi. Zahvalan sam na prilici da rastem zajedno s Markom.
Na kraju smo se bolje upoznali i još više zbližili. Vratili smo se u jednom komadu!
Preporučam ovo iskustvo svima. Od srca.‘ napisao je ovaj tata, prenosi nova.rs.