Nesreće u rudnicima uvijek snažno odjeknu u cijelome svijetu, zbog snažne empatije prema rudarima, njihovom poslu i sudbini.
Tako je bilo i prije točno 60 godina u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj.
Lengede, malo mjesto u Donjoj Saskoj s oko 15.000 stanovnika, na svakome kraju listopada prisjeća se 1963. godine. Tada se naime u tamošnjem rudniku dogodila velika nesreća, a desetak dana poslije pravo malo čudo. Bili su to dramatični dani u kojima je u toj regiji s dugom tradicijom rudarstva život izgubilo 29 rudara, a njih jedanaest je ipak spašeno nakon 14-dnevne agonije.
"Prema tome se danu još uvijek odnosim s velikim poštovanjem", kaže gradonačelnica Lengedea Maren Wegener o kobnom 24. listopada 1963. Ona ima samo 37 godina, no vrlo dobro zna kakve emocije tište njezine sugrađane u ovim danima. I njezin je djed radio u oknu lokalnog rudnika. Ona je pripadnica generacije koja je odrastala s pričama o tragediji u rudniku. Događaji od prije 60 godina prate je, kaže, svaki dan. U gradskoj vijećnici svakodnevno prolazi pored eksponata kojima se u okviru trajne izložbe podsjeća na nesreću, piše Deutsche Welle.
A što se dogodilo u rudniku? Opisi tadašnjih zbivanja i danas zvuče jako dramatično. Toga dana nad Lengede nadvila se gusta magla. Oko 20 sati okno Klärteich 12 se urušilo, zbog čega je u jamu ušlo oko 500.000 kubičnih metara vode i blata. U tom trenutku za 129 ljudi počinje bitka za život. Do jedan sat iza ponoći 79 rudara je uspjelo napustiti okno i popeti se na površinu. Tijekom idućeg dana iz utrobe rudnika je spašeno još sedam rudara.
Deset dana bez hrane i svjetla
Dva dana nakon nesreće već je 39 osoba bilo proglašeno mrtvima. Službeno je priopćeno kako samo još četiri rudara imaju šanse da živi napuste okno. "Lista mrtvih se nalazi na porti. Pogrebni obred će se održati 4. studenoga", stoji u dokumentaciji tragedije.
Spasilački timovi su otkrili znakove života u svojevrsnom "mjehuru" u kojem je bilo zraka, to je fenomen koji je poznat u rudarstvu. Ali, kako se ispostavilo, tamo su bila samo tri, a ne četiri preživjela rudara. Oni su iz rudnika izvučeni osam dana nakon nesreće. Broj žrtava je korigiran na 40.
"Uz veliki pritisak i u drastičnoj formi" od direktora rudnika nakon toga zahtijevalo se da se potraga nastavi. I doista, 3. studenoga iz okna se čuju "slabašni znaci odgovora". Spasitelji su pronašli ceduljicu s viješću iz mraka. Radilo se o jedanaest rudara. Oni su preživjeli, zbijeni na vrlo uskom prostoru, potpuno mokri, već deset dana bez hrane i svjetla. Tako je počelo ono što je ostalo zapamćeno kao "čudo iz Lengedea".
Prvi TV prijenos uživo
Tadašnji savezni kancelar Ludwig Erhard (CDU) požurio je na mjesto nesreće, šalje poruku zarobljenim rudarima, ohrabruje ih, moli da izdrže. Na licu mjesta je 449 reportera, prvi put se realiziraju televizijski i radijski prijenosi uživo. I onda - spas. Između 13 i 14 sati tog 7. studenoga deset rudara i jedan elektromonter izvučeni su na površinu uz pomoć metalne kapsule duge 2,50 metara i promjera od oko 40 centimetara. I tako je okončana spasilačka misija, medijski događaj o kojem se izvještavalo u cijelom svijetu.
"Svijet je za mene tada bio u redu, tada je počeo moj drugi život", kazao je nedavno Adolf Herbst za list Süddeutsche Zeitung. Herbst je bio jedan od tih spašenih ljudi, on je bio tada elektro-monter. Danas ima 80 godina, on je posljednji živi član skupine koja je svjetlo dana ugledala tog 7. studenog 1963.
otvaranje novoga muzeja na mjestu nesreće
"24. listopada bi trebao ostati dan na koji će se ljudi sastajati", kaže gradonačelnica Wegener. Sastajati i pričati o nesreći, dodaje ona. Ali održavanje te tradicije sa svjedocima vremena je sve teže, ljudi umiru, drugi su stariji i sve manje pokretni. Zato su žitelji Lengedea sretni što se povodom 60. obljetnice neće održati samo jedna veća prigodna priredba, već se otvara i novi muzej na mjestu nesreće. Izlošci se tako sele iz vijećnice na novu lokaciju, odmah pored mjesta na kojem se nalazi okno. Izložba bi trebala privući mlađe generacije, približiti im tradiciju rudarstva i pomoći da shvate značaj nesreće, ne samo za Lengede, već i za ostatak svijeta.
Povjesničar Gerd Biegel kaže da bi muzej trebao postati "središnje mjesto u Lengedeu i cijeloj regiji". U muzeju, kako dodaje za agenciju dpa, brojni eksponati pomažu posjetiteljima da shvate dramatičnost situacije. To je jako važno, kaže Biegel, jer po njemu tadašnji događaji pomažu u kreiranju zajedničkog identiteta Lengedea i cijele regije u Donjoj Saskoj.
ne smije se zaboraviti 29 žrtava
"Nije bilo nikoga tko nije bio pogođen katastrofom", kaže Biegel. I dodaje kako je danas za mnoge ljude važno da se prisjete nesreće. Uz svu radost zbog jedanaest spašenih, ne smije se zaboraviti 29 žrtava, podsjeća on. Jednim dijelom se posmrtne ostatke žrtava uopće nije moglo izvući iz rudnika.
Koliko je velik značaj nesreće u rudniku, vrlo dobro zna i savezni ministar rada Hubertus Heil, koji je odrastao u ovoj regiji. I on dolazi na komemoraciju, Lengede se nalazi u izbornom okrugu SPD-ovog političara. Održat će i govor. 1963. je doduše bila tragično poglavlje, ali je i simbol solidarnosti i zajedništva, otkrio je Heil za dpa središnju poruku svog govora već i prije ceremonije. "Činilo se da nema nade u spas. I onda su se ljudi na licu mjesta i iz cijele Savezne Republike mobilizirali kako bi se pomoglo zatrpanim rudarima", piše Christian Brahmann za dpa, prenosi Deutsche Welle.
