Naša kritika – i ne samo naša! – zazire od happy endova. Ako je završilo sretno, tu vjerojatno fali dubine, širine, razloga i smisla, jer pisac podilazi trivijalnoj potrebi neprosvijećene publike da joj bude lijepo. „Nada“, novi roman Ante Tomića, već se dva mjeseca u dvije zemlje prodaje na palete, a zbunjeni recenzenti još uvijek se češkaju po tjemenu i oklijevaju išta napisati. Svi neizbježni sastojci autorove novinske poetike su tu – mali hrvatski čovjek i velike gadosti u širokome rasponu od šovinizma i ksenofobije do zatucanosti i vjerskog fanatizma, ali, začudo, izostaje onaj prepoznatljivi finale, nakon kojega svakom čitatelju mora postati jasno kako je ovo beznadna zemlja. Dapače, prije nego što oglasi pripovjedni fajrunt, Tomić će očinski toplo zbrinuti sve svoje junake i od štofa za horor iskrojiti bajku.
Goran Tribuson još je drastičniji slučaj. Njemu je sama pretpostavka novoga romana „Truba Cheta Bakera“ toliko happy da ti se mora činiti kako se pisac vratio svojim fantastičarskim korijenima. Frida Mesić (aluzija na roman „Čuješ li nas, Frido Štern“ iz 1981. nameće se sama od sebe) je u srednjim tridesetima i živi kao bubreg u oluju, u velikoj podsljemenskoj vili sa služavkom i mužem. On je uspješan naftaš koji polovicu vremena provodi ili u avionima ili na dalekim bjelosvjetskim adresama, malo je sirov, puno je dosadan i uvjeren da novac može riješiti svaki problem.
Njihova kći školuje se u nekom prestižnom i skupom internatu u Švicarskoj, doma se vraća samo za praznike, svaki put sve otuđenija od svojih roditelja. Frida je rasterećena bilo kakvih obaveza, pa slobodno vrijeme ubija povremenim erotskim izletima, varajući svoga muža čak i s njegovim najboljim prijateljem. Svjestan činjenice da se njegova supruga dosađuje, on će joj predložiti da se vrati svojoj mladalačkoj ljubavi, pisanju. Tako će utući vrijeme, a tko zna, možda će ponešto i zaraditi.
On je, naime, čuo – pitaj boga kako i od koga – da ljudi čak i u Hrvatskoj mogu od književnosti zgrnuti ozbiljne pare. Iako u načelu ravnodušna prema svim njegovim prijedlozima, Frida će poslušati savjet svoga supruga i krenuti u knjižare da se obavijesti koji su to naslovi vruća roba na tržištu. Spletom okolnosti, saznat će da u Zagrebu živi pisac koji je davno odustao od pisanja, a zove se Adrian Pavich. Obrazloženje zašto mu je Tribuson nadjenuo prezime bez kvačice, čekat ćemo 305 stranica i nećemo dočekati.
Ali će nas zato obavijestiti da je objavio dvije knjige, jedan roman o tragičnim sudbinama članova punk benda i jednu zbirku eseja o nježnosti u umjetnosti. Te će knjige postati i ostati najbolje čuvanom tajnom hrvatske književnosti, jer spletom nesretnih okolnosti nikada neće dočekati ni urednu distribuciju, a kamoli tek pristojnu kritičku recepciju. Adrian će potonuti u alkoholizam i doći do praga šezdesetog rođendana kad susretne Fridu koja će mu ponuditi jednostavnu nagodbu: on će nju podučavati pisanju, a ona će mu trud uredno honorirati. Pavich će se isprva opirati, ali kako je integritet pijanaca vrlo nepostojana kategorija, na koncu će ipak pristati. Vrlo brzo ta će poslovna veza prerasti u nešto puno više, naime, strastvenu ljubavnu vezu.
Adrian, međutim, nije samo čovjek koji, eto, ima određenih problema s alkoholom. On je temeljito, fizički i psihički ruinirano čeljade koje se svakoga jutra budi samo s jednom mišlju: kako nabaviti dovoljnu količinu svejedno kojeg alkohola. Možda ga samo korak dijeli od toga da počne piti razrjeđivač, a možda ga ni ne dijeli, jer je već posegnuo za nečim sličnim. K tome, on je dvadeset i pet godina stariji od Fride. I sad bismo mi trebali vjerovati kako će oni postati ljubavni par. Ma baš! – zločesto bi podvukao Igor Mandić da se mrtvi iz groba mogu oglašavati.
Tribuson, međutim, hrabro inzistira na tome „baš!“ i od te fantastične premise nadalje ispisuje crni ljubić. Kao sjajan poznavalac i filma i književnosti, on zna da noir nominalno jest podžanr krimića, ali da je upravo ljubav, i to nemoguća, ključni sastojak njegove poetike. Dirljivu priču o Fridi i Adrijanu autor će izdašno začiniti eruditskim koliko i zabavnim digresijama koje se bave intimnim ushitima i neizbježnim porazima onako kako su predočeni u bogatoj baštini popularne kulture, od životne i umjetničke priče Cheta Bakera, Pavichevog i Tribusonovog favorita, pa sve do Humphreya Bogarta, arhetipskog noirovskog gubitnika.
„Truba Cheta Bakera“ ne spada u vrhunce opusa ovog autora, ali svima koji su slabi na meku ruku pisca kod kojega melankolija i humor skladno idu ruku pod ruku, libar valja od srca preporučiti. Bez obzira na to – ili upravo zbog toga – što kritika o njemu gromoglasno šuti.