"Sitnice koje život znače“ Lorenza Maronea roman su o starosti, što će reći da se radi o knjizi koju je teško preporučiti bilo kojoj dobnoj kategoriji čitatelja. Može se moja malenkost silno truditi da bi vas uvjerila kako je posrijedi pametno, šarmantno, duhovito i dirljivo djelo, ali se plašim da će od moga nagovora snažnije biti generacijske predrasude što ih svi u manjoj ili većoj mjeri imamo.
Mladi nisu zagrijani za čitanje o starosti, jer je to, iz njihove perspektive, životno doba koje će nastupiti tek u dalekoj, njima nespoznatljivoj budućnosti, nekom fantastičnom futuru. Sredovječne ljude starost u isti mah i privlači i plaši, za njom žude jer ne bi htjeli prerano umrijeti, a strepe od toga u kakvome će stanju, s prtljagom kojih bolesti, dočekati jesen života.
Konačno, ljudi u poznoj dobi nisu naročito zainteresirani za čitanje o mukama drugih ljudi u poznoj dobi, nego radije posežu za knjigama uz koje mogu uteći od svojih problema.
Maroneov libar nije, dakle, lako gurnuti u bilo čije ruke, ali vam jamčim da ga onaj tko za njim posegne neće htjeti ispustiti sve dok ne dođe do zadnjega retka. Za početak, dopustimo da nam se njegov protagonist sam predstavi: "Zovem se Cesare Annunziata, imam sedamdeset i sedam godina, a od toga sam u potpunosti potratio sedamdeset i dvije i sto jedanaest dana svog života. Potom sam shvatio da je došao trenutak da iskoristim teško stečeno poštovanje i počnem istinski uživati.“
Njegovi bližnji – a njih nema puno – s time se baš i ne bi suglasili, oni su, naime, uvjereni kako je Cesare oduvijek mislio samo na sebe i na svoje gušte. On, pak drži kako je ustvari još i gori: "Egoist je netko tko, po svaku cijenu, teži vlastitoj dobrobiti, sreći i boljitku; ja to nikada nisam ostvario. Podbacio sam čak i kao egoist.“
Cesare je udovac, ima kćer koja je uspješna odvjetnica, i sina koji je, čini se, jednako uspješan galerist, no sa svojom djecom stalno je u napetim odnosima. Kod kćeri prepoznaje previše vlastitih osobina kojima se ne ponosi, a kod sina ga nervira to što mu još uvijek nije priznao da je homoseksualac. Cesare je, očekivano, mizantrop ("Što je toliko zabavno u upoznavanju nekog novog? I tako smo svi više-manje isti; nakupina nesavršenosti koja hoda ulicama i susreće druge slične nakupine.“) i redovito se druži samo s dvije osobe, starim prijateljem, onemoćalim susjedom Marinom i prostitutkom Rossanom.
Pozornica ovoga romana je Napulj, ali ne jedan od onih zloglasnih kvartova kojima haraju siromaštvo i Camorra. Glavni junak živi u Vomeru, elitnoj četvrti na ljupkom brežuljku do kojega vozi opjevana uspinjača i s kojega puca spektakularan pogled na cijeli napuljski zaljev i Vezuv u daljini. Naravno, relativna situiranost nije jamstvo da se čovjek neće susresti sa strašnim životnim pričama. Jedna od njih počet će se odmotavati Cesareu pred nosom kad u stan na njegovome katu doseli mladi bračni par.
Što će se dalje događati, ne bih vam smio otkrivati. Ako slutite da bi knjiga mogla imati zašećereno finale u kojemu će stari mrgud otkriti do tada zamagljeni smisao vlastitog života i postati bolje čeljade, moram vam poručiti da mrvicu jeste, ali uglavnom niste u pravu.
Stvar je naprosto u tome da on nikada nije ni bio loša osoba, samo se, kao uostalom i svi mi, teško snalazio u ulogama (supruga, oca, prijatelja, susjeda...) koje su mu dodijeljene. Ali budite bez brige, sve do kraja ostat će onaj isti, neodoljivo šarmantni starac koji ne vjeruje nego zna da je "život baš kao i ovaj grad, sačinjen od lažnog sjaja. Sva ova svijetla, osmijesi ljudi, štandovi, kolica sa šećernom vunom, bicikli koji trube, mjesec koji se odražava na vodi i obasjava Capri u daljini, gotovo su nevažni naspram tišine mnogih prljavih i zaboravljenih avenija, vapajima iz uličica koje odišu nasiljem, uplašenim pogledima onih koji još nisu shvatili kako se suočiti s drugim licem ovoga grada.“
Cesare će, velim, ostati isti, samo što će na koncu podvući crtu i osvijestiti činjenicu kako bi se čovjek u jednom trenutku trebao prestati utapati u vlastitoj gorčini i propuštati prilike. E sad, je li mu to sinulo neopozivo prekasno, morat ćete sami provjeriti.
Knjigu je pitko prevela Morana Mazor, no ne mogu a da cesareovski čangrizav ne spomenem jednu sitnicu. Glavni i pobočni likovi libra relativno se često znaju počastiti čašama prošeka, no čisto sumnjam da žedni Napolitanci dalmatinsko desertno vino pretpostavljaju globalno slavnijemu proseccu, dakle, pjenušcu.