Tek što se osušila boja na stranicama romana “Od Budimpešte do Radunića” solinskog autora Ante Tešije, saznali smo da je pred tiskarskim strojem njegovo novo djelo, roman “Opasani sumnjom”.
Nije bilo druge već smo se uputiti u Solin na kavu s Antom Tešijom kako bismo iz prve ruke doznali detalje.
– Eto, dragi moj Joško, poludio san pod stare dane. Znaš za onu da su kanarinci najaktivniji u cvrkutanju kad im se bliži kraj. Tako ti je i sa mnom. Samo što je za mene prikladniji ogorski vrabac. Svjestan roka trajanja, znatiželjan i nadojen izazovima, odlučih da mi se valja uvatit pisanja jer me ta aktivnost izuzetno motivira i drži u stanju korisnosti... Pitaš me, otkud tolika volja? Ne znan, ma samo znan da me pisanje spašava – kaže mi Ante Tešija.
Čekaju još tri libra
Nije li ovo malo prebrzo?
– A ne! Da imam sredstava, već bi bila tiskana još tri libra. Davno je to napisano, čeka svoj red. Ovaj roman mi je sedmi libar po redu. Nikad ne miruje, stalno mi se vrzmaju nove ideje po glavi, pa mi ostaje samo da lupan po tastaturi. Možda bi usporija, čak i odusta da me se ne čita. Čitanje je osnova mog angažmana. Ne umišljan veličinu, ne kitim se nekim značajem, ma dok mi ljudi prilaze, traže libar i rado sa mnom ćakulaju, a uz to se vidi da su zadovoljni, e onda neman kuda, već “radi rode”.
O čemu se radi u novom romanu? Dosad smo se navikli da je sve tvoje vezano za zavičaj, Dalmatinsku zagoru, u koju si očito zaljubljen?
– Čovjekovo polazište u život uvijek ostavlja trag u njemu, uspomene, nostalgija i zaljubljenost su logičnost. Pišeš o onomu di si doma, di ti se tematika nameće, pa se tako i meni moj zavičaj, ljudi i običaji u njemu isprsiše ko prioritet. Ovaj roman je puno drugačiji sa pusto elemenata podneblja di san ga smjestio. Ispod Dinare. To je priča o čudnoj ljubavi dvoje mladih potpuno različito odgojenih, iz različitih sredina, s različitim tegobama, no jedan slučajan susret na zelenim padinama, pored kamenih bunara, njihovu sudbinu ispreplete do te mire da su se vječno vezali. No to vezivanje prate teški momenti, nemoguće prepreke i ubojstvo. Sve su pobijedili, a za dalje će se morati zavirit među korice.
Znajući te, iz tvojih priča zaključio sam da ne miruješ. O čemu se tu radi, što tvoj čitalački puk može očekivati?
– Nakon ovog romana u tisak ide nastavak moje prve knjige “Život pod Svilajom”, naslova “Cestarev sin”. Jedna autobiografska storija jednog običnog, zanimljivog života dugog 55 godina. Puno san šparta, poslovno i privatno, po Dalmaciji, Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ima tu strašno puno zanimljivog, a mnogi će se susresti sami sa sobom jer san se drznio mnoge drage ljude, i doživljaje s njima, utirat u sadržaj. Zanimljivo štivo. Veliki dio je vezan za moju Slobodnu Dalmaciju, jer san u njezinom krilu proživio petnaest nezaboravnih godina. Potom u tisak ide zbirka aforizama “Ma vid’ ti to” sa dvije tisuće aforizama sakupljenih za mog dugog života.
Član sam Udruge hrvatskih aforista i humorista UHAH, gdje redovito objavljujem u zadnjim Zbornicima. Moj šef Mladen Vuković će imat rukopis u rukama, očekujen od njega resetiranje jer je kvalificiran za to. Ide u mirovinu ma bojim se da tek sad neće mirovat. Potom je moguće da i roman “Spomenar” ugleda svitlo dana. Sve je to zgotovljeno, ne preko noći već dugo razdoblje.
Ima li što novo na programu, tebi mašta radi i dok spavaš?
– Ima, kako da nema. Mozak dok stari očito otkriva skriveno pa se tako meni zna dogodit da me tema naprosto zauzme cijeloga. Planiram novu zbirku poezije, novu zbirku priča, jer ih obožavam pisat, a to će valjda bit dosta jer starost čepi i nije se baš uzdat da oni odozgor neće pozvat. Ma dok mogu, pisat ću. Pada mi na pamet nešto dječje. Tu tematiku san zaboravija, a znan po reakcijama moje dice dok su bili mali da su ih moje priče silno zanimale. Uz to bi uz mog sina Luku pokuša i neku slikovnicu proturit u zbijenom kalendaru. On je vrstan ilustrator, još samo da ga udobrovoljim.
Treba i pozornica
Kako ide prodaja romana “Od Budimpešte do Radunića”, kad će promocija?
– Promociju planiran iza Nove godine, kad će biti u funkciji Dom Zvonimir u Solinu, jer mi treba pozornica. Naime, ja svaku svoju promociju želim učinit privlačnom za moje pratitelje. Oni me dosad nisu iznevjerili pa ne smijem ni ja njih. Pišem scenarij predstave temeljene na nekim zgodama iz romana, a uzdam se u amatersku družinu sjajnih amatera glumaca iz mog Solina. Zadnji put su bili sjajni, a samo smo dvi probe imali. Marijan, dvi Vesne, Jurica i Veselin će biti pojačani novim likovima te se nadam da nećemo omanit. Roman se prodaje odlično, sve prodano ide u poznate ruke, onima kojima je najpotribnije. Određen iznos je predan, a od njih sam dobio zadatak da zahvalim svima na časnom činu.
Dobro, sam kažeš da je tisak skup, a sve od prodaje poklanjaš.
– Ne mogu kontra sebe.
Kad se može očekivat “Opasani sumnjom”?
– Oko Nove godine – kaže nam Ante Tešija.
Dugo smo ćakulali, vidi se Antina opijenost pisanjem, iskrenost, ma i strah da ne dosadi. Svjestan je svoje manjkavosti, zanatskog dila, što nije stekao naobrazbom, jer ga je život iz siromaštva vuka ka normalnom, a tu se nije smjelo pogriješiti. Njegov prijatelj, veliki pjesnik Petar Opačić mu jednom prilikom, dok je pisao predgovor za prvu zbirku poezije, izgovori rečenicu na koju je izuzetno ponosan. “Odavna nisan pročita pošteniju knjigu, sve ima, ma triba i onog zanatskog”.
Danas je Ante Tešija presretan zbog svoje troje djece, smatra ih svojim najvećim blagom, jer svojim životom to dokazuju. Gušt je sa njima vodit polemike jer nije mala stvar imat pisca, slikara i muzičara u svom domu. Nadam se stoga da će njegovi čitatelji bit radosni jer je očito da novi libri stižu.