StoryEditor
Film & TVRAZGOVOR S FILMAŠEM

Zrinko Ogresta: Frustrira me što nisam snimio film o vukovarskoj bolnici, a siguran sam da će se nominacija za Oscara jednom dogoditi i hrvatskoj kinematografiji

Piše Marko Njegić
1. svibnja 2021. - 21:02

Novi film cijenjenog redatelja Zrinka Ogreste "Plavi cvijet" upravo je doživio svjetsku premijeru u glavnom natjecateljskom programu 43. Moskovskog međunarodnog filmskog festivala. Prve festivalske kritike su pozitivne, a Ogrestu osobito veseli visoka ocjena publike 4.49 koja "Plavi cvijet" pozicionira na treće mjesto od 14 prikazanih filmova.

Koja vam je kritika najviše zapela za oko?

– Nekako mi se čini važnijim zajednički nazivnik ili bolje reći vrlo slično čitanje filma u svih desetak kritika koje su mi dostupne.

Sve točno opisuju samu bit filma, jasno upućuju na to koji mu je smisao i, ono što mi je ljudski osobito lijepo, ne nastoje biti distancirane prema filmu, već si dopuštaju toplinu koja je, čini mi se, svojstvena i samom filmu.

Iz svih čitam da je film dirnuo i kritičare.

Strana i domaća kritika

Znači li vam više mišljenje kritike ili ocjena publike?

– Kad je riječ o mišljenju kritičara onda to, mislim, nije tek jedna općenita situacija. Naime, riječ je o stranim kritičarima, u ovom slučaju mahom ruskim kritičarima, kritičarima koji mene ne znaju osobno, ne poznaju moje javno djelovanje, stavove. Sve to, recimo, naši kritičari o mojim kolegama i meni zapravo znaju.

Mala smo zemlja, mala kinematografija i kad u njoj djeluješ niz godina o tebi se vrlo brzo "sve zna" ili bolje reći stvori neko "opće" mišljenje, ponekad možda i kakva predrasuda. Stoga se u nas zna dogoditi da filmska kritika ponekad nije odvojena od subjektivnog doživljaja osobe samoga redatelja kakvu je stvorio domaći kritičar.

Zato je redatelju iz male kinematografije uzbudljivo pročitati mišljenje inozemnog kritičara koji te zapravo ne poznaje i iznosi isključivo vlastiti doživljaj viđenog djela koji nije opterećen ičim.

Takva je situacija za filmskog autora redovito uzbudljiva i siguran sam da nema autora koji sa zanimanjem ne pročita takve kritike.

Kad je, pak, o publici riječ onda je moja radost da je neki moj film blizak i, uvjetno rečeno, široj publici doista rijetka i posebna jer karakter mojih filmova zapravo nikada ne pretendira da bude prepoznat i od široke publike.

Svakako, vaši filmovi su dosad bili dobro ocijenjeni od kritičara, a bili su komunikativni i prema publici. U čemu je tajna?

– Opa, hvala na ovoj objekciji o komunikativnosti mojih filmova prema publici.

Čini mi se da takva objekcija nije baš česta, a možda i djelujem u okruženju gdje me se nastoji uvjeriti kako je tako (smijeh). Eto, i moj odličan prijatelj i suradnik, producent većine mojih filmova pa i ovoga – Ivan Maloča, u svojim natječajnim produkcijskim dokumentima gotovo redovito uz moje filmove piše i opasku kako su više namijenjeni publici takozvanog "biranijeg" filmskog ukusa.

Ono što sigurno znam jest da moji filmovi ne nastoje udaviti gledatelja, da mi je temeljni interes jasno artikuliranje sadržaja koji snimam i da ne snimam filmove koji se "prave važnima", to su naime oni čijim je autorima glavni cilj da gledatelj prvo uoči njih, njihov stil, a filmu kako bude.

Ipak, kad Ivan kaže kako moji filmovi ne pretendiraju najširoj publici, zapravo misli na karakter tih filmova, na njihov sadržaj koji je usmjeren prema temama koje naše živote ne čine lakim i ugodnim, a koje šira publika zna izbjegavati pretpostavljajući im komedije ili filmove tzv. lakšeg sadržaja.

Koliko se "Plavi cvijet" razlikuje od vaših dosadašnjih filmova, a koliko im je sličan?

– U nekom filmskom, rukopisnom smislu, sigurno je to "moj" film.

Sadržajno, strukturom, načinom kako je izložena naracija, možda ima pitkost koja je drugačija nego u nekim drugim mojim filmovima. Želio sam snimiti baš kinofilm i čini mi se da je takve, dakako vlastitom poetikom, nekada snimao moj profesor Krešo Golik, a u europskoj kinematografiji scenaristički potpisivao recimo Zdeněk Svěrák​. Tu, naravno, ishodišnu ulogu igra i duh samoga scenarija, a koji je za ovaj film napisao naš vrsni dramatičar mlađe generacije Ivor Martinić.

Emotivno, pa i svjetonazorno, prepoznao sam se u njegovom tekstu i moja dorada bila je mahom na tragu toga da ga približim vlastitoj poetici pritom nastojeći ne ugušiti išta Ivorovo.

Nije preneseno kazalište

Film je, kako se piše, nastao prema Martinićevoj "Drami o Mirjani i ovima oko nje". Kako vam je bilo preseliti teatar na film?

– Stalno se provlači to da je film nastao prema Ivorovoj "Drami o Mirjani i ovima oko nje", odnosno kako je riječ o filmskoj ekranizaciji kazališnog teksta. Nije.

Film je posve novo, originalno djelo koje se tek široko poimanom temom i imenima središnjih likova naslanja na spomenutu dramu. Svi koji će vidjeti film, a vidjeli su i predstavu, mislim da će biti toga svjesni.

Anja Šovagović Despot je izjavila da je upravo u vašem filmu odigrala prvu ulogu bake...

– (smijeh) Točno, pročitao sam to, ali sam pročitao i kako kaže da je vrlo lako pristala na činjenicu da će igrati baku.

E, pa nije baš to bilo tako lako, draga Anja (smijeh). Anja je doista rijetka glumica. Izuzetno moćna, točna u interpretaciji, darovita, ali je i žena u tzv. najboljim godinama i nije joj bilo baš svejedno da ju je jedan redatelj mogao vidjeti i u ulozi bake.

Međutim, taj "ženski" impuls vrlo je brzo prevladala, možda malo i uz moju pomoć jer se uvjerila da je nisam birao zato što sam u njoj već vidio baku, već glumicu rijetke širine i snage, koja je za mene bila najbolji izbor za tu ulogu.

Opet ste snimali u koprodukciji sa Srbijom, a jedan od producenata je Lazar Ristovski koji je glumio u vašem prethodnom filmu "S one strane". Jesu li koprodukcije neminovne danas više no ikad?

– Interfilm, odnosno producent Ivan Maloča, već niz godina vrlo uspješno surađuje s Lazarom Ristovskim i njegovom produkcijskom kućom Zillion film. Svu blagodat te uspješne suradnje osjećam i ja kao redatelj.

Kad je riječ o Lazaru, osobito to osjećam u ovom postprodukcijskom dijelu posla kad je Lazar angažiran u tome da se omogući vidljivost filmu.

Koprodukcije su danas neminovnost, ali strahujem da bi ih ova pandemijska situacija mogla ugroziti jer slabi proizvodne tijekove na koje smo do sada navikli.

Koliko vam je značilo što je film imao premijeru na nekom svjetskom festivalu, posebice u ovim vremenima, sada i ovdje?

– Želja je svakog redatelja da mu film doživi svjetsku premijeru na festivalu tzv. "A" klase. Takvih nema puno, tek desetak na svijetu i doista je rijetka povlastica ako ti se film nađe među tih 200-tinjak izabranih filmova koji tijekom jedne godine dožive svjetsku festivalsku vidljivost. Ja sam jedan od sretnika čiji su filmovi do sada imali tu sreću.

Često ističem faktor sreće jer sam posve uvjeren kako je uz kvalitetu filma neizostavan i taj trenutak.

Naime, u svijetu se godišnje snimi na tisuće filmova i nijanse u razini onih kvalitetnih su ponekad tako male da treba imati i sreće da baš tvoj film bude jedan od onih izabranih. Poziv Moskve me istinski obradovao jer imam pozamašno festivalsko iskustvo i znao sam da bi se ovom filmu moglo dogoditi da ga se zaobiđe.

Naime, velikim festivalima dolazi po tisuću i više filmova na gledanje i nerijetko pogledaju prvih desetak minuta filma i u njima traže ono atraktivno na što će se "zakačiti". Moj film to ne nudi na samom početku već "raste" i traži cjelovito gledanje kako bi se stekao dojam do kojeg je nemoguće doći samo na temelju uvoda u film.

Novi film sa Živoradom Tomićem

Kako filmski i životno podnosite "novo (ne)normalno"?

– Isključivo radom. Čitavo ovo razdoblje, a i nešto prije, zajedno s kolegom Živoradom Tomićem temeljito sam radio na scenariju za novi film koji je prošao već dvije natječajne faze i sad je na onoj posljednjoj, proizvodnoj.

Nastojim svim silama mentalno ne prihvatiti tzv. "novo normalno" jer znam da bi me to moglo posve udaljiti od uistinu normalnog, a to može imati katastrofalne posljedice za stvaraoca.

Čini li vam se da se kinematografija u svijetu polako vraća u normalu?

– Nažalost, još mi se ne čini, ali ne gubim vjeru. Moskovski festival jedan je od svjetlijih trenutaka u tom smislu, prvi veliki svjetski festival koji se nakon desetak mjeseci u cijelosti održao uživo.

Koliko je štete hrvatskoj kinematografiji zadala korona? Koliko će trebati vremena da se oporavi?

– Posljedice trenutno ne možemo u potpunosti ni sagledati.

Doživimo li istinski povratak normalnog, posljedice ćemo tek sagledavati u hodu. Baš poput posljedica bilo koje druge katastrofe.

Oscari su netom održani, a u konkurenciji za najbolji međunarodni film nalazila se BiH s "Aidom" koja je naslijedila prošlogodišnju Sjevernu Makedoniju i "Medenu zemlju". Kako komentirate njihov uspjeh?

– Početkom prosinca prošle godine kad se Oscari još nisu ni spominjali, čim se ukazala prva mogućnost da se vidi film Jasmile Žbanić, ja sam to i učinio.

Istinski me je potresao, sjećam se da sam istoga trenutka osjetio potrebu napisati Jasmili pismo, i to sam odmah i učinio. Vrlo brzo mi je i odgovorila, dirnulo ju je moje javljanje. Pretpostavljam kako sam možda bio zadnji od koga ga je to očekivala, s obzirom na to da smo svojedobno imali nekih profesionalnih prijepora pa i oko pojedinih društvenih stajališta.

Snimila je iskren film, potreban, uključiv, filmski suveren i bez imalo redateljske poze. Uistinu žalim što nije dobila Oscara, to bi se na brojne načine vrlo povoljno odrazilo na sve kinematografije u okruženju.

Bio bih presretan kad bi se i meni posrećilo snimiti film o događaju iz naše novije povijesti, a koji nas je toliko obilježio, recimo o vukovarskoj bolnici. Činjenica što nemam takav film u biografiji za mene je frustrirajuća. Međutim, do pravog i punokrvnog scenarija prema takvom sadržaju beskrajno je teško doći, to traži osobiti spoj vlastitog traumatičnog iskustva i snažnog dramskog umijeća.

Hoćemo li u dogledno vrijeme vidjeti hrvatski film u međunarodnoj kategoriji, možda baš vaš?

– Ne znam za sebe, ali sam siguran da će se to jednom dogoditi i hrvatskom filmu.

item - id = 1095524
related id = 0 -> 1124696
related id = 1 -> 1125155
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. rujan 2021 09:06