Kampanja poljske vlade protiv "Zelene granice" ("Zielona granica"/"Green Border") punila je stupce novina i dodatno politizirala novi politički uradak redateljice Agnieszke Holland. "Zelena granica" je nazvana propagandnom i anti-poljskom, čak i od ljudi koji nisu ni pogledali film. U napadu na "Green Border" stradala je i Holland, uspoređena s filmašima Trećeg Reicha u smislu kako je prikazala Poljake, što joj je bilo posebno bolno kao unuci žrtava holokausta.
"Napadnuta sam na dosad neviđen način. Napali su me svi vrhovni dužnosnici (predsjednik, premijer, ministar pravosuđa i nemam pojma tko sve ne) s toliko mržnje i na tako apsurdan način, govorili su mi da sam Hitler, Staljin, izdajica, itd. Naravno da su to napravili prije izbora da im pomogne mobilizirati nacionaliste i promicati politiku anti-imigracije kako bi dobili više glasača za svoju stranku", rekla je Holland potpisniku ovih redaka u ekskluzivnom intervjuu u prosincu 2023. godine.
No, "dogodilo se suprotno". "Sve je bilo toliko loše organizirano da su ljudi počeli govoriti: "Što nama predsjednik ima govoriti koji film da gledamo u kinu?" Zapravo mi je to bio odličan publicitet kakav nikada ne bih mogla platiti jer nemam novca za tako nešto", dodala je Holland u intervjuu. Za jednu tešku izbjegličku (doku)dramu "Zelena granica" je ostvarila respektabilan uspjeh na poljskim kinoblagajnama i ostavila iza sebe hollywoodske hitove poput "Male sirene", "Johna Wicka 4", novih "Igara gladi"...
U hrvatskim kinima "Green Border" je napokon dobio limitiranu distribuciju (ograničenu na singl dvorane, bez multipleksa) i zaslužuje veliku preporuku za ljubitelje kvalitetnih festivalaca i umjetničkih ostvarenja. Film grabi gledatelja odmah od uvodnih šumovitih prizora granice iz naslova koja razdvaja Poljsku i Bjelorusiju, snimljenih iz zraka.
Gusta zelena šuma ubrzo gubi boju i kadar postaje crno-bijeli. Holland se na taj način prikopčava ne samo na recentni val crno-bijelih poljskih festivalskih art filmova ("Ida" i "Hladnji rat" Pawela Pawlikowskog) nego se i oslanja na klasike matične kinematografije s potpisom velikana Andrzeja Wajde (postratna trilogija "Pokoljenje", "Kanal", "Pepeo i dijamanti"), odajući počast pokojnom mentoru i njegovim umjetničkim c/b kompozicijama.
Dokumentaristička crno-bijela fotografija Tomasza Naumiuka potencira realističnost i važna je kao ona Janusza Kaminskog u "Schindlerovoj listi", čineći "Zelenu granicu" jačom nego što bi bila u koloru, ali i drukčijom od vršnjačkog izbjegličkog filma "Ja, kapetan" Mattea Garronea, s kojim osim teme dijeli i premijeru na Venecijskom festivalu (Holland je ovjenčana posebnom nagradom žirija) te nominacije za EU Oscara.
Garrone je posezao za bajkovitim magičnim realizmom u kolornom filmu dominantne narančaste boje pustinjskog pijeska, a kod Holland je na snazi c/b dokurealizam, škrt na melodrami. Izbjeglice u "Io capitano" bježale su iz Afrike u Europu preko mora, dok imigranti u "Green Border" bježe preko kopna. "Ova ruta preko Bjelorusije je dar od Boga, tisuću puta je bolja od one preko mora", kaže jedan izbjeglički lik, kao da se referira na "Ja, kapetan".
Priča je mozaična, ispričana iz perspektive a) nekoliko izbjeglica iz Sirije, Afganistana... koji su "ostali bez ičega" i "samo žele imati normalan život, živjeti", a s njima Poljska i Bjelorusija igraju partiju stolnog tenisa, prebacujući ih s jedne strane mrežice/bodljikave žice na drugu, b) poljskog čuvara granice s trudnom suprugom i grižnjom savjesti, c) psihijatricu pridruženu grupi aktivista.
Njihove intimne priče zrcale širu društveno-političku sliku izbjegličke krize 2020-ih u Europi i svijetu. Izbjeglice ispadaju pijuni na šahovskoj ploči geopolitike: njima je 2021. predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko ponudio siguran prolaz kroz njegovu zemlju do Poljske, koristeći ih kao političko oružje za destabilizaciju Europe. "Igraju na kartu našeg suosjećanja, ali to nisu ljudi, oni su Putinovo i Lukašenkovo živo oružje", nadređeni filuje poljske čuvare granice u filmu koji otvara oči i završava znakovitim natpisom.
"Tijekom prvih tjedana rata u Ukrajini, Poljska je primila oko dva milijuna ukrajinskih izbjeglica. Od početka izbjegličke krize 2014. oko 30.000 ljudi je nestalo tijekom prelaska raznih europskih granica, na moru, kopnu, u šumama... Ljudi i dalje umiru na poljsko-bjeloruskoj granici."